Predsjednik SAD-a Harry Truman bio je u okolici Potsdama u Njemačkoj, kada je Robert Oppenheimer u pustinji Arizone vršio posljednje pripreme za prvi test nuklearne bombe.
Rat u Europi je završio, ali je i dalje trajao rat u Aziji. Amerika i SSSR još su bili saveznici, sada u glavnom gradu poražene Njemačke. Dva rubna imperija, ideološki različita, bila su gospodari Europe, uskoro će zagospodariti ostatkom svijeta. Oppenheimer je uspješno detonirao prvi atomski pakleni stroj nazvan Trinity u Alamogordu.
Jedan od političara zaduženih za koordinaciju projekta koji je SAD pretvorio u atomsku silu, George Harrison, svom je pretpostavljenom Henryju Stimsonu, državnom tajniku za obranu u Njemačku, poslao šifriranu poruku. “Liječnik se upravo vratio vrlo zadovoljan i siguran da je malac jednako prpošan kao i njegov stariji brat. Svjetlo u njegovim očima vidljivo je odavde do Highnolda, a ja sam ga mogao čuti kako se dere odavde do moje farme.” Šifrant se uzbudio. Stimson je imao 78 godina; vojnik je pomislio da je postariji gospodin postao otac! Dječak koji se rodio bila je bomba drukčija od svih ranijih. Svjetlo koje je proizvela moglo se vidjeti 250 milja daleko, a zvuk detonacije mogao se čuti 50 milja. Čim se stvore meteorološki uvjeti i proizvedu bombe, trebalo ih je iskoristiti i baciti na japanske gradove. Eksperiment u Alamogordu vodi se kao pokus broj 1.
Slijedila su još dva - Hirošima i Nagasaki. Da Japanci nisu potpisali kapitulaciju, bilo bi ih toliko koliko bi trebalo da Japan padne. Već tada mnogi su upozoravali da bi posljedice bombe mogle biti dugoročne, opasne, da postoje moralni problemi s oružjem koje je bilo još surovije od zapaljivih bombi. Plameni vihori atomske bombe bili su drukčiji od radioaktivnog i silno ubojitog oružja.
Staljin je znao
Kada je predsjednik Truman dobio vijesti o bombi, prišao je na konferenciji Velike trojice Staljinu i obavijestio ga o posebnom oružju. Drago mi je, sve što može pomoći u bržem završetku rata je dobrodošlo, odgovorio je vođa SSSR-a. Prvi slučaj atomske diplomacije kao da nije bio osobito uspješan. Ono što Staljinovo lice i ponašanje nije odavalo, u stvarnosti se dogodilo, jer je Hazjajin odmah požurio vlastite znanstvenike i šefa sovjetskog projekta izgradnje bombe, Lavrentija Beriju. Kada je pala bomba na Hirošimu, u dači sovjetskog vođe vladalo je uzbuđenje. “Svi su bili zauzeti toga dana, moj otac me je jedva pogledao”, napisala je Svetlana Alilujeva, Staljinova kći. Atomsko doba značilo je utrku u naoružanju, stvaranje mirnodopskog vojno-industrijsko-sveučilišnog kompleksa. Amerikanci nisu propuštali priliku dati do znanja Sovjetima da imaju bombu, da bi bombu mogli upotrijebiti. Državni tajnik SAD-a James F. Byrnes 1945. upozorio je Vjačeslava Molotova da se Sovjeti saberu, jer Amerikanci bi mogli iz stražnjeg džepa izvući bombu i dati je njima na način koji nije ugodan. Svijet je ušao u hladni rat, a sukob je sve do kraja obilježavalo atomsko naoružanje i pojačavanje vojnih arsenala. Histerija je bila dvostruka. S jedne su se strane posvuda gradila skloništa. U Americi su se prodavala mala, dvorišna, skloništa za obitelj. U Jugoslaviji su se gradili veliki podzemni objekti, uglavnom za vojni i državni vrh. Veliki broj zemalja nastojao je izgraditi vlastitu bombu. Takve su planove imali i predsjednik Gane Kwame Nkrumah, ne samo velike i industrijalizirane nacije.
Sovjetska bomba
Onda su 1949. Sovjeti došli do svoje bombe, a Amerikanci potaknuli gradnju hidrogenske. Sovjeti su ovoga puta do nove sprave došli samo godinu dana nakon Amerikanaca, uglavnom zahvaljujući Andreju Saharovu. “Nemamo namjeru otkriti pojedinosti o snazi našeg atomskog oružja bilo kojeg tipa, ali ono je veliko i neprestano se povećava”, komentirao je američki general s pet zvjezdica i predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower. Učinio je to 8. listopada 1953. kada je naciju obavijestio o uspješnom sovjetskom testu hidrogenske bombe. Američka je administracija jedno tada govorila, drugo radila. Vrlo borbeni na riječima - “masovna odmazda” bila je fraza koja je implicirala upotrebu atomskog oružja da se zaustave agresivni potezi Sovjeta, “dolazak do ruba”, neodustajanje pred bilo kakvom prijetnjom, čak i po cijenu rata - u osnovi je bila samo namijenjena vanjskom dojmu. SAD je imao puno suptilniji i sređeniji set mjera. Za istu cijenu, trebalo je ostvariti veću vojnu moć, a to se moglo ulaganjem u zračne snage i nuklearno naoružanje. Američka hidrogenska bomba detonirana je već 1952. Početkom 1954. testiran je najveći nuklearni pakleni stroj koji je uništio atol Bikini. Čovječanstvo je postalo sposobno ne samo u jednom udaru ubijati gradove, već je, kako je pokazala bomba 750 puta snažnija od one bačene na Hirošimu, moglo uništavati planet. Prva žrtva hidrogenske bombe testirane na Pacifiku bio je jedan od Japanaca, član posade ribarskog broda “Sretni zmaj” koji se našao pod oblakom nuklearnih padalina. Ovakav razvoj čovječanstva plašio je neke znanstvenike. Predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower bojao se stalnog rasta vojnih snaga. Bio je vojnik, podrijetlom iz skromne obitelji. Znao je kako na kraju činjenica da jedan vojni avion vrijedi kao 30 zidanih škola, ide na uštrb običnih i siromašnih građana. Koliko se puta može ubiti jedan čovjek, pitao se kada se odlučivalo o novim i novim izdvajanjima za oružje, kojeg je bilo da se svijet ubije nekoliko puta. “New Look”, novi prijedlog Ikeove politike, uključivao je tajne akcije CIA-e, povećanje nuklearnog arsenala, ali smanjenje kontinentalnog, on je želio ograničiti svemoć vojno-industrijsko-sveučilišnog kompleksa.
Eisenhower je smatrao da se velika američka vojna snaga treba ograničiti i učiniti korisnom cijelom čovječanstvu. Želje su bile plemenite, ali atomsko oružje već je 1945. promijenilo način na koji se vodila politika od tada pa do danas. U ljeto 1953. Robert Oppenheimer, nekadašnji šef projekta Manhattan, otac prve atomske bombe, objavio je članak upozoravajući da je utrka u naoružanju između dvije vodeće supersile, besmislena, glupa, skupa, potencijalno katastrofalna. SAD i SSSR bili su poput dva škorpiona u boci: svaki je mogao uništiti onog drugog, ali samo po cijenu vlastitog uništenja.
Plemenite želje
Oppenheimer je već tada, u utjecajnom časopisu Foreign Affairs tražio da se o atomskom arsenalu javnosti kaže istina. To je bila bazična pristojnost vlasti prema narodu. Predsjednik Eisenhower Oppenheimera je postavio na čelo tijela koje je trebalo savjetovati vladu o utrci u naoružanju. Predsjednik je bio vjerojatno skloniji razoružanju. Možda bi se mogli izgraditi zajednički nuklearni generatori, tako bi se izbjegle i stalne kontrole nukleranog arsenala, što je obje strane smetalo. Državni tajnik John Foster Dulles i admiral Lewis Strauss, glavni u AEC-u (Atomic Energy Commission), smatrali su da je predsjednik previše mekan, a Oppenheimer gotovo pa izdajica. Potom je predsjednik obaviješten kako postoji sumnja da je Robert Oppenheimer “crveni”. Početkom 50-ih Amerika je živjela još jednu fazu “crvene histerije”.
Javio se Einstein
Čuveni američki fizičar stavljen je pod kućni pritvor. Mada se obično govorilo kako je Eisenhower daleko od angažiranog predsjednika, više zainteresiran za golf, on je bio jasnih pogleda na američku ulogu u svijetu, ali i politiku koju treba voditi. Amerika nije mogla reagirati svugdje, na naoružanje i politiku trebalo je gledati na novi način. Kada se krajem 1953. Ike obratio glavnoj skupštini UN-a, rekao je kako su do tada SAD obavile 42 pokusa atomskog oružja. Ono što danas Amerikanci čuvaju, 25 je puta snažnije od bombi koje su bačene na Japan. Danas svaka eskadra aviona može na bilo koju metu u svijetu baciti veću razornu moć no što su je imale sve bombe bačene na Britaniju tijekom rata. “Atomi za mir”, predlagao je predsjednik. Atomsko se oružje treba ne samo uzeti vojnicima, već dati onima koji će ga znati upotrijebiti za opću dobrobit. Prijedlog koji je bio tako velikodušan, Sovjete je ostavio hladne i šutljive sve do 1957., kada zajednička agencija više nije imala značenje koje je mogla imati ranije. Nepovjerenje je bilo preveliko, za američke hardlinere radili su sovjetski, kako to uvijek i jest. Sovjeti su se bojali američkih 2-3 tisuće bombi prednosti. Oglušili su se na prijedlog kojeg je Ike nudio. Amerikanci su vjerojatno mogli biti velikodušniji od Sovjeta, jer su špijunske misije U2 aviona iznad SSSR-a, za koje su Sovjeti znali, ali sve do 1960. nisu imali načina da ih onemoguće, javljale o znatnom zaostajanju SSSR-a prema SAD-u. Nepovjerenje, strah, nemogućnost da logika bude ono što vodi politiku, značilo je da čovječanstvo nastavlja s utrkom u naoružanju i pokusima još desetljećima. Onda je 1956. SSSR ispalio prvu interkontinentalnu balističku raketu, pa i prvi umjetni satelit, Sputnik. Javio se pred kraj života 1955. Albert Einstein s britanskim filozofom Bertrandom Russellom upozoravajući da je ovo stanje za čovječanstvo tragično. Tako se širio pritisak, koji je doveo da su od 1958. do 1961. obje supersile odlučile zaustaviti atmosferske pokuse. Riječ je prekršio SSSR početkom rujna 1961., točno na dan kada je u Beogradu počela prva konferencija Pokreta nesvrstanih zemalja. U isto je vrijeme logika industrije i vojnih zahtjeva nastavljena. Trebalo je ispitivati, a u Americi je bilo puno prostora u pustinjama Utaha, Arizone i Nevade, da se vidi što laboratoriji proizvode.
Nikada potvrđena verzija je kako su za vrijeme snimanja filma “Osvajač” 1956. blizu St. Georga u Utahu, nedaleko Nevade i mjesta gdje je vojska provodila pokuse, mnogi od ekipe, uključujući Johna Waynea, Susan Hayward i druge, bili izloženi nuklearnoj prašini i postali bolesni. U SSSR-u i Kini posebnih obzira nije bilo. Tamo su posljedice testirali na pravim vojnicima.