Rusiju bez Vladimira Putina danas je teško zamisliti. Otkako je u svibnju 2000. zamijenio ostarjelog, slabog, u korupciju ogrezlog Borisa Jeljcina, Putin nije ispustio kontrolu nad najvećom državom svijeta. Neovisno o tome je li bio predsjednik ili mu je mjesto u Kremlju čuvao pouzdani Dmitrij Medvedev.
U zemlju koja se raspadala iznutra i koja je izgubila auru svjetske supersile koju je imao Sovjetski Savez, Putin je tijekom 2000-ih vratio osjećaj reda i ponovno od nje napravio jednog od najvećih igrača na globalnoj sceni. Moćne oligarhe koji su de facto vladali Rusijom tijekom 90-ih stavio je pod svoju kontrolu, a one kojima se to nije svidjelo efikasno je uklonio sa scene (poučak Hodorkovski). Ekonomski oporavak Rusije pomogle su visoke cijene energenata, a imidž njezina lidera stabilno je rastao među biračima gladnim snažnog vođe i majčice države koja se brine za sve.
No taman pred kraj Putinova mandata stvari su krenule po zlu. Globalna financijska kriza, pad cijena energenata i kratkotrajni rat s Gruzijom uzburkali su stvari i na domaćem i na globalnom planu. Iako je predsjedništvo države od 2008. do 2012. držao Medvedev, stvarna vlast i dalje je bila u Putinovim rukama, ovaj put na funkciji premijera. I kako to biva u vremenima kad je ekonomska situacija teška, narod je bio skloniji pobuni zbog stvari na koje se prije zatvaralo oči. Nakon što je Putin krajem 2011. najavio da će se ponovno kandidirati za predsjednika, u Moskvi su izbili najveći prosvjedi od 90-ih godina. Deseci tisuća ljudi tražilo je pravedne izbore, a dobili su novog starog predsjednika izabranog u prvom krugu većinom od 63,6 posto glasova.
Analitičari smatraju da je upravo iz tih prosvjeda proizišao Putin kakvog svijet danas poznaje - beskompromisan, autoritarni lider koji čvrsto kontrolira državu, nemilosrdno se rješava iole ozbiljnije prijetnje iz opozicije i širi ruski utjecaj i granice mješavinom diplomacije, vojne intervencije i propagande. No iz tih prosvjeda iznikli su i jedini ljudi koji su se koliko-toliko usudili suprotstaviti naizgled svemoćnom predsjedniku.b
Dok Putin oteže...
Uz Borisa Nemcova, kojeg su prije dvije i pol godine na mostu pokraj Kremlja likvidirali profesionalni ubojice, najpoznatiji među njima, zapravo jedini preostali je Aleks Navaljni. Nakon smrti Nemcova, on se profilirao kao najozbiljniji vođa opozicije Putinu. Još prošle godine najavio da će se kandidirati na predsjedničkim izborima zakazanim za 18. ožujka 2018. godine, ali vlast je njegovu kampanju osujetila presudama zbog organiziranja ilegalnih prosvjeda protiv Putina te je u dva navrata proveo dvadesetak dana u zavoru. A tu je i “vrlo zgodna” nepravomoćna presuda zbog financijskih malverzacija zbog koje prema zakonu i ne bi smio biti kandidat na izborima.
Osim Navaljnog, u utrci za Kremlj su i perpetualni kandidati, nacionalist Vladimir Žirinovski, inače dobar prijatelj haaškog optuženika Vojislava Šešelja, i lider Komunističke partije Genadij Žuganov, koji je davne 1996. dobio 40 posto glasova u drugom krugu predsjedničkih izbora. Vladimir Putin još nije istaknuo kandidaturu, ali gotovo nitko ne sumnja da će to napraviti. Samo je pitanje kada, a kao najvjerojatniji datum spominje se 14. prosinca, za vrijeme njegove godišnje press konferencije.
Dok Putin oteže, Žirinovski i Žuganov igraju već provjerenu ulogu protukandidata bez šansi, a Navaljni muku muči da se uopće kandidira, sve se više govori o kandidaturi Ksenije Sobčak.
Od svjetskih medija titulirana kao ruska Paris Hilton, dotična 36-godišnjakinja diči se životopisom koji bismo po kriteriju društvenih mreža i televizija mogli nazvati renesansnim. Gospođa je TV voditeljica, bivša glumica, novinarka, trendseterica, prema lokalnom tabloidu nekadašnja najpoželjnija udavača Rusije i povremena prosvjednica protiv aktualne vlasti. I najvažnije, Ksenija je kći Anatolija Sobčaka, pokojnog ruskog političara i prvog demokratski izabranog gradonačelnika Sankt Peterburga - ujedno i čovjeka ispod čije je kabanice stasala kompletna današnja kremaljska elita, na čelu s Putinom.
Rođena 1981. u Sankt Peterburgu, tada Lenjingradu, Ksenija je druga kći Sobčaka i političarke Ljudmile Narusove. Za razliku od mnogih vršnjaka, njezino odrastanje u Rusiji 90-ih bilo je bezbrižno - kao kći eksponiranih članova novostasale elite bila je okružena obiljem, pohađala satove baleta u Marijinskom teatru i umjetničku školu u nekadašnjoj carskoj galeriji Ermitaž, o čemu je na ovim stranicama već pisao Vlado Vurušić.
Dok je mala Ksenija rasla sa zlatnom žlicom u ustima, politička karijera njezina oca bila je u strelovitom usponu, do te mjere da je Anatolij Sobčak u jednom trenutku mislio da može izazvati i Jeljcina za poziciju ruskog predsjednika. No prerano pokazivanje prevelike ambicije skupo ga je koštalo. Na izborima za gradonačelnika Sankt Peterburga 1996. godine za dlaku ga je pobijedio njegov bivši zamjenik Vladimir Jakovlev (koji je tu poziciju dijelio s drugim Vladimirom, Putinom), uz jaku podršku Jeljcina. Uslijedile su optužbe za korupciju, iako relativno minorne prema tadašnjim standardima u Rusiji, a Sobčak je na dvije godine otišao u svojevrsni egzil u Pariz. Vratio se 1999., netom prije nego što je Putin prvi put postao premijer i dovoljno politički ojačao da može izbrisati optužbe protiv nekadašnjeg mentora. Sobčak mu se odužio čvrstom potporom pred predsjedničke izbore 2000., ali je početkom iste godine iznenada preminuo. Službeno - od infarkta, iako su neki tvrdili da je pravi uzrok trovanje.
Istodobno s turbulentnim zadnjim godinama života njenog oca, Ksenija je počela studirati međunarodne odnose na Državnom sveučilištu Sankt Peterburg, a 2001. godine nastavila na Institutu za međunarodne odnose u Moskvi, gdje je kasnije upisala i magistarski program.
Slatki život plavuše
No nakon fakulteta nije nastavila karijeru u diplomaciji ili politici, nego je svoj put našla pred TV kamerama u najrazličitijim ulogama, koje bi cinici lako mogli strpati u koš trivijalnosti i trasha. Tako se u njezinoj filmskoj karijeri ističu “ugledni” naslovi poput “Lopovi i prostitutke” i “Plavuša u čokoladi”, dok je pravi uspjeh zapravo doživjela pred malim ekranima. Slavu je stekla kao voditeljica reality showa Dom-2 iz 2004. godine, što je ponovila u drugim reality emisijama poput “Tko NE želi biti milijunaš”, “Posljednji heroj 6” i “Slatki život plavuše”. Uz to je stigla snimiti i pjesmu, a još u mlađim danima pojavila se i na naslovnici albuma britanskog benda Pulp. Ukratko, Ksenija je ispunila i premašila sve što traži klišej jedne zgodne plave trendseterice. Koja uz to i dobro zarađuje, preko 2 milijuna dolara godišnje.
Kako se sve to uklapa u njezinu kandidaturu kao alternativa Putinu, kada je Sobčak arhetipski izdanak njegove Rusije, pripadnica zlatne mladeži okružene novcem i kičem?
Počelo je na prosvjedima za pravedne izbore u prosincu 2011. godine kada je jedan od organizatora prosvjeda, Oleg Kašin, pozvao Kseniju da se obrati prosvjednicima.
- Kad je izašla na pozornicu, dočekali su je zvižduci. Ali nije se dala. “Ja sam Ksenija Sobčak i imam nešto za izgubiti”, rekla je. Inzistirala je da je se sasluša, rekla je da ne želi revoluciju, ali da zahtijeva političke promjene, što je bila pozicija bliska stavovima većine prosvjednika. Nakon toga Sobčak je postala jedna od zvijezda opozicije - prisjetio se Kašin u tekstu koji je napisao za New York Times početkom studenog.
Tijekom sljedećih pet godina Sobčak je često istupala u javnosti, nerijetko i protiv Putina, ali nikada s težinom i zanosom s kojim je to radio, primjerice, Nemcov. Iako je nakon njegova ubojstva pričala da bi u strahu za vlastiti život s mužem, Maksimom Vitorganom, mogla napustiti Rusiju, to se nije dogodilo. Uostalom, zašto i bi kad je za nju Vladimir Putin “striček Vova”, najbolji učenik njezina oca koji se igrao s njom kad je bila mala.
U prve redove opozicije Sobčak je stala 18. listopada ove godine kada je objavila da će se kandidirati za predsjednicu Rusije. “U proteklih 17 godina stasala je generacija koja želi vidjeti civiliziranu i europsku Rusiju”, rekla je Sobčak i obećala da će se povući ako kojim slučajem pravi vođa opozicije, Navaljni, zaobiđe pravne prepreke koje mu sprečavaju da se kandidira. No dok s jedne strane priziva povratak Navaljnog, s druge strane Sobčak je pažljivo najavila svoje namjere Putinu.
Taj sastanak s Putinom, koji se dogodio za vrijeme snimanja dokumentarnog filma o njezinu ocu, implicira da je Ksenija zapravo tražila dozvolu predsjednika. A čak i da nije, Putinu će savršeno poslužiti na izborima u ožujku kao privid legitimnog liberalnog kandidata koji nudi nešto novo i drugačije. Nešto kao Mihail Prohorov 2012. godine, načelno opozicijski kandidat koji u suštini nije previše rogoborio protiv Putina i vladajuće elite, a na kraju je osvojio nimalo impresivnih 8 posto glasova birača. U međuvremenu je uspio upropastiti nekoliko sezona Brooklyn Netsa, čiji je vlasnik, a Putinu je na žulj stao tek objavom priča o dokumentima iz Paname preko svoje medijske grupacije Onexim.
Nova Rusija
Da zaključimo, niti je Ksenija Sobčak prava opozicijska kandidatkinja, niti ima ikakve šanse protiv Putina. Kao i prije u svom životu, ona će savršeno odigrati ulogu koja se od nje očekuje. Samo što to ovaj put neće biti zgodna plavuša i TV zvijezda, nego mlada, liberalna oporbena političarka koja se suprotstavlja čovjeku koji je nekad bio zamjenik njezina oca.
To nipošto ne znači da je Sobčak samo lutka na koncu koja radi što god joj se kaže - njezina biografija jednako tako pokazuje da je riječ o promišljenoj osobi koja se prilagođava danoj situaciji, istakne kad treba, pažljivo balansira kritike vlasti i razmišlja na duže staze. Na primjeru vlastitog oca i Vladimira Putina vidjela je što znači ako precijeniš svoje mogućnosti i prerano izletiš, a što ako pažljivo čekaš pogodni trenutak za uspon.
Jednog dana Vladimir Putin više neće biti na čelu Rusije, a s njim će otići i dobar dio aktualne elite. Nemojte se iznenaditi ako Ksenija Sobčak bude među onima koji će ih polako zamijeniti.