Tko želi ići u Pyongyang?” zaorilo se iz prednjeg dijela autobusa koji je polako grabio naprijed po savršeno glatkoj cesti, pod “barjakom” turističke ture One Korea. U zrak su se vinule ruke, koje je entuzijastična turistička vodičica dočekala sa smijehom.
“OK. Onda idemo!” uzvratila je glasno u mikrofon.
Do glavnoga grada Sjeverne Koreje trebalo bi nam, doduše, dva sata vožnje, ali to - naravno - nije bilo naše krajnje odredište. Naš cilj bio je mnogo bliže: DMZ, odnosno demilitarizirana zona, tanki pojas rata i mira koji već desetljećima, od kraja Korejskog rata 1953. godine, dijeli dvije, još zaraćene Koreje. Svaka od strana povukla se tada, u sklopu sporazuma o primirju, po dva kilometara od vojne demarkacijske linije u svoj teritorij.
“Mjesto gdje prolazi demarkacijska linija možete vidjeti po dalekovodima. Nakon onog posljednjeg obojenog počinje Sjeverna Koreja”, objasnila nam je poslije naša vodičica.
Tanak, četiri kilometra širok i 240 kilometara dugačak pojas demilitarizirane zone, koji ne prati, nego siječe famoznu 38. paralelu, dijeli Korejski poluotok na dva dijela, sve od ušća rijeke Han na zapadnoj obali poluotoka do sjevernokorejskog grada Kosonga na istočnoj obali. I danas je - “štićena” budnim pogledima sjevernokorejskih i južnokorejskih snaga - pravi ekološki raj, oaza netaknute prirode u kojoj nesmetano žive stotine vrsta ptica, riba i sisavaca.
Demilitarizirana zona dom je i poznatoga Panmunjoma, jedinog od tamošnjih naselja u kojem se vojnici Juga i Sjevera gledaju oči u oči. Upravo u tom mjestašcu susreli su se u travnju ove godine južnokorejski predsjednik Moon Jae-in i sjevernokorejski lider Kim Jong-un. Moon je, na Kimovu inicijativu, zakoračio preko granice. Mnogi Južnokorejci, objašnjava vodičica, u tom su trenutku pustili suzu.
Agencija u čijem se autobusu vozimo prema plavoj liniji iscrtanoj na cesti, koja označava službeni početak južnokorejske strane demilitarizirane zone - a na kojoj će se autobus značajno zaustaviti na nekoliko sekundi, i dalje pod upozorenjem da je zabranjeno fotografiranje jer se radi o području ograničenog pristupa - nudi dvije vrste obilaska demilitarizirane zone.
Jednog dana za Pjongjang
Mi, skupina novinara koja je prije dva tjedna na nekoliko dana posjetila Južnu Koreju u organizaciji Korea Foundationa, prošetat ćemo, prema opisu iz brošure, i trećim sjevernokorejskim infiltracijskim tunelom, pronađenim 1978. nakon što je odbjegli sjevernokorejski inženjer otkrio Južnoj Koreji na čemu Sjever radi, te promatračnicom Dorasan. Dobit ćemo, pisalo je nadalje, i informacije o južnokorejskom nacionalnom sigurnosnom sustavu, vojnicima na demarkacijskoj liniji i životu prosječnih Sjevernokorejaca.
Morat ćemo obavezno pokazati putovnicu, koju je sigurnosna kontrola na kraju tek ovlaš pogledala. No to nije sve što sadrži naš “paket”. S nama je u autobusu i sjevernokorejska prebjeglica. Ona će odgovarati na sva naša pitanja i održati, kako nam je najavljeno, kratku prezentaciju o svom životu s one strane poluotoka, trenutačno hermetički zatvorenog za prolaz.
“Jednoga dana će se otvoriti i ići ćemo sve do Pyongyanga, slobodno, u velikom turističkom autobusu”, sanjarila je naglas u mikrofon vodičica.
No, zasad smo se Pyongyangu približili koliko smo mogli, dovoljno da - kao i niz drugih južnokorejskih turista i znatiželjnika koji u velikom broju obilaze demilitariziranu, ili u ovom kontekstu “turističku” zonu - gledamo u daljinu, kroz dalekozor, u tajnovitu izmaglicu u koju su taj dan bila zavijena misteriozna brda kojima vlada najzatvoreniji režim na svijetu.
“Vidite li ljude tamo, na cesti? Dvije osobe šeću”, uzbuđeno je ispitivala vodičica novinare zalijepljene za dalekozore, usmjeravajući one koji su se “izgubili” u krajoliku ispred sebe.
Da, da, vidim ih, pomislila sam i sama, odjednom postajući sudionik nadnaravnog “safarija” u pograničnoj zoni koja je, kako su nam objasnili, zahvaljujući tamošnjoj klimi savršena za uzgoj ginsenga i soje, iako je dio područja i dalje minsko polje. Očišćeno je zasad oko 70 posto mina, ostatak je još u tlu.
Blizu mog dalekozora stoji Luna. To, objašnjavaju nam, nije njezino pravo ime. Kao ni njezino korejsko ime, Dangeum. Njezin pravi identitet je tajna, zbog sigurnosnih razloga.
“Budući da sam ovdje, taj dio zemlje je onaj u koji se ne mogu vratiti sve dok se dvije Koreje ne ujedine. Nitko ne zna što bi mi se moglo dogoditi”, govori okupljenim novinarima.
Sjevernu Koreju napustila je krajem 2013., da bi u Južnu stigla godinu i dva mjeseca kasnije, nakon prijeđenih devet tisuća kilometara koji su je odveli preko Kine i Laosa sve do Tajlanda gdje je otišla u južnokorejski izbjeglički kamp. Na kraju je završila u Južnoj Koreji, onoj o kojoj su joj u školi, kako priča, govorili da je siromašna i puna prosjaka, da je mjesto u kojem se ne može živjeti.
“Kad sam sletjela na južnokorejski aerodrom, a kako sam čula da ima mnogo prosjaka, ugledala sam jednog Južnokorejca u potrganim trapericama. Pomislila sam ‘ti si toliko siromašan, zašto nosiš potrgane traperice?’ Bila je to samo jedna od stvari koje su bile drugačije nego na Sjeveru. Na cesti je, opisuje, bilo mnogo automobila, psi su nosili odjeću, par se držao za ruke u podzemnoj.
Ovdje, na takvom Jugu, gdje, kako tvrdi, ima slobodu govora i može zaraditi onoliko koliko radi, s vremenom je izgradila novi život. Prvo je ušla u sustav - šest mjeseci pod nadzorom vlasti, i to tri mjeseca provjere njezine priče te još tri mjeseca edukacije. Gostovala je na južnokorejskoj televiziji, volontira, a surađuje i s turističkom agencijom s kojom smo obilazili DMZ.
Naime, DMZ je u proteklih nekoliko godina postao popularno turističko odredište. Konkurencija među agencijama navodno je velika, no ova je, govore, jedina koja nudi obilazak s prebjezima. Luna je jedna od njih petero koji surađuju s tom agencijom te jedna od ukupno 30.805 sjevernokorejskih prebjega koji su, prema službenim podacima južnokorejskih vlasti, ušli u Južnu Koreju do lipnja 2017. godine.
U podrumu promatračnice Dorasan, koja gleda u smjeru sjevernokorejskog grada Kaesonga, nakon što je prikazan općeniti video o Sjevernoj Koreji, u kojem je pripovjedačica, praćena dramatičnom glazbom, opisivala nevolje naroda na Sjeveru, zaredali su se Lunini slajdovi: sjevernokorejski grad u kojem je živjela, s naznačenom lokacijom njezine kuće, područje gdje se iskrala iz Sjeverne Koreje, a koje je danas opasano žicom te krijumčari naplaćuju tisuće dolara za bijeg, njezina fotografija u sjevernokorejskoj uniformi. U tamošnjoj je vojsci služila, kaže, deset godina.
Službeno mrtva
Luna priča kako joj nije bila namjera zauvijek napustiti Sjevernu Koreju. Granicu Sjeverne Koreje i Kine prešla je nakon smrti svoga supruga, želeći posjetiti očeva rođaka. No, kad su se u priču upleli krijumčari ljudi, shvatila je da sve otišlo predaleko i da povratak nije moguć. Njezina sestra, koja i danas živi u Sjevernoj Koreji, potplatila je sjevernokorejske policajce da je zavedu u knjige kao mrtvu osobu. Dvije godine poslije, tijekom kojih je štedjela sav novac koji je zaradila ili dobila od južnokorejskih vlasti kao pomoć, uspjela je iz Sjeverne Koreje izvući i svog sina koji sada živi s njom. Južnokorejsku stranu DMZ-a trenutačno posjećuje nekoliko puta tjedno te znatiželjnicima u obilasku opisuje kako izgleda život na Sjeveru te svoju životnu priču, u kojoj nam neki detalji i dalje ostaju nejasni.
Kim Il-sunga su, tvrdi, svi voljeli, no o njegovu sinu Kim Jong-ilu, tijekom čije je vladavine sjevernokorejski narod prošao kroz neviđene patnje i glad, tzv. Marš patnje, ne želi niti razmišljati. Kad je Kim Il-sung umro, mnogi su Sjevernokorejci, govori nam, umrli od infarkta zbog šoka. Za usporedbu, kad je obznanjena smrt Kim Jong-ila, plakalo je, dodaje ona, 80 posto ljudi, ali samo zato što su morali.
A trenutačni lider Sjeverne Koreje, Kim Jong-un, pitamo je?
On, govori nam, reflektira želje sjevernokorejskog naroda koji upija vanjski svijet zahvaljujući, među ostalim, južnokorejskim sapunicama. S one strane, nastavlja, muškarci i žene su jednaki, zdravstvo i školovanje su besplatni, no ne možete izraziti svoje mišljenje. Političke zatvorenike tretira se kao robove, njihov život nije život ljudskog bića. Stalno je ispitujemo je li njezina sestra sigurna. Svaki put odgovara da jest.
“Prema službenim dokumentima sam mrtva i promijenila sam ime. To nije utjecalo na moju obitelj. Više od 60 posto obitelji u Sjevernoj Koreji ima najmanje jednog prebjega. Kada bi kažnjavali cijele obitelji, to bi srušilo cijeli sustav. Sada kažnjavaju samo dotičnu osobu”, tvrdi Luna koju smo nakon obilaska DMZ-a iskrcali u 50-ak kilometara udaljenom Seulu, glavnom gradu Južne Koreje, labirintu nebodera i užurbanih, savršeno čistih prometnica na kojima se moderna arhitektonska dostignuća i dalje miješaju s niskim kućicama i štandovima s uličnom hranom u šoping-bjesnilu plastike, odjeće, nakita, kozmetike i svakojake druge robe, među ostalim one “s potpisom” megapopularnog fenomena K-popa.
Građani Južne Koreje imaju različita mišljenja o mogućem ujedinjenju. Stariji ga podržavaju, a mlađi su suzdržaniji
Južnokorejska prijestolnica, šuma zgrada u kojoj je svaka minuta bitna, u kojoj, prema pričama, svi žele raditi za velike konglomerate koji dobro plaćaju, gdje školarci pucaju pod pritiskom konkurencije i napornog rasporeda, a radnici pod količinom radnih sati u tjednu (prema novom zakonu, maksimalni broj radnih sati tjedno trebao bi se smanjiti sa sadašnjih 68 na 52), taj simbol korejskog strmoglavog uspona i rasta koji je zabljesnuo svijet, u razdoblju našeg posjeta pucala je po šavovima od optimizma.
“Pjevam za ujedinjenje dviju Koreja”, ustvrdio je, ničim izazvan, jedan od gostiju malog bara s karaokama u gužvi Seula dok se penjao na skučenu pozornicu i hvatao mikrofon. Ujedinjenje, a prije toga mirna koegzistencija i sporazum o trajnom miru - ti izrazi doista kao da su lelujali mutnim nebom iznad grada na koji su se počele slijevati prve kapi kišne sezone dok smo jurili s jednog sastanka na drugi, pokušavajući dokučiti što se to točno događa na Korejskom poluotoku u ovom presudnom trenutku.
A događa se - bez obzira na to kako će naposljetku završiti - nešto veliko, nešto što se, govore nam u nekoliko navrata, nikada prije nije dogodilo.
Situacija se počela mijenjati prije sedam mjeseci. Nakon novog dna koji su odnosi dviju Koreja dotaknuli lani, kad je Kim Jong-un provodio jedan nuklearni test za drugim, sjevernokorejski je lider početkom ove godine pomiješao ustaljene prijetnje s porukama pomirenja i izrazio želju za sudjelovanjem na Zimskim olimpijskim igrama u Južnoj Koreji. Njih je naposljetku, osim sjevernokorejskih sportaša i navijačica, pohodila i Kim Jong-unova sestra, noseći južnokorejskom pomirljivom predsjedniku Moon Jae-inu osobno pismo svog brata. Stvari su se otad samo zarolale. Uslijedio je već spomenuti susret u Panmunjomu, zatim još jedan međukorejski summit, a nakon toga nešto što je donedavno - s obzirom na međusobne uvrede koje su frcale preko Pacifika - bilo nezamislivo: povijesni susret američkog predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog lidera Kim Jong-una.
U trenutku našeg posjeta Južnoj Koreji dojmovi tog susreta još se nisu bili slegli. Od njihova je summita prošlo samo dva tjedna. Dvojac, doduše, nije dogovorio ništa konkretno, što su mnogi odmah primijetili, no barem su se susreli, što je, slažu se svi, velika stvar. Otvoren je prozor šanse, govore u Južnoj Koreji, počela je “era mira na Korejskom poluotoku”, kako je navedeno u službenim vladinim dokumentima - dogovoreni su, naime, direktni telefonski pozivi južnokorejskih i sjevernokorejskih vlasti, novi summit na jesen, susret razjedinjenih obitelji u kolovozu, obnova prometnih linija te najvažnije - postizanje sporazuma o miru do kraja godine i denuklearizacija Korejskog poluotoka kao zajednički cilj kojem se teži, preduvjet koji bi jednoga dana mogao dovesti do vječnog korejskog sna: ujedinjenja dviju Koreja.
Pomirljive poruke
Trenutačnom razvoju događaja kumovao je niz faktora.
Jedan od njih definitivno je politika aktualnoga južnokorejskog predsjednika koji od samog početka šalje pomirljive poruke, zagovarajući princip “ujedinjenja putem suradnje”. Moon, kojega u službenim vladinim prospektima opisuju kao “predsjednika koji pristaje na selfije s turistima i susjedima, grli ljude u patnji te uz pivo održava neformalne sastanke s predstavnicima poslovnog svijeta”, pozivao je na denuklearizaciju koja jamči sigurnost sjevernokorejskog režima, obećao da neće inzistirati na njegovu kolapsu, ujedinjenju apsorpcijom ili umjetnom ujedinjenju. Drugi je faktor Trump, pojava potpuno različita od dosadašnjih američkih administracija. Treći, i prema mnogima najbitniji, sama je Sjeverna Koreja koja je zapravo odlučila napraviti zaokret.
“Trump i Moon su zaključili da je Kim Jong-un napravio stratešku odluku prema zamjeni nuklearnog oružja ekonomskim razvojem. Trenutačno se nalazimo u poziciji kad ćemo se trebati pouzdati u prosudbu predsjednika Moona i američkog predsjednika jer su ta dvojica lidera nekoliko puta ponovili da su bili u mogućnosti potvrditi iskrenost vođe Sjeverne Koreje”, objašnjava profesor Jaechun Kim sa sveučilišta Sogang za međunarodne odnose i potpredsjednik Korejskog udruženja političkih znanosti.
Profesor Kim ističe kako tempo promjene koja se dogodila na korejskom poluotoku, pogotovo ako se uzme u obzir da su nedavno bili na rubu novog rata, oduzima dah. Mnogi, uključujući njega samog, još sagledavaju što se sve dogodilo i posljedice toga.
Prema njegovu mišljenju, postoji nekoliko mogućih objašnjenja zaokreta Sjeverne Koreje. Jedan je taj da je Sjeverna Koreja samouvjerena po pitanju sebe kao nuklearne sile te da pokušava završiti i drugi dio strategije Byongjin, ideje o istodobnom nuklearnom i ekonomskom razvoju.
“Završili su jedan dio i sada pokušavaju ostvariti drugi, a to je ekonomski razvoj”, objašnjava profesor Kim, i dodaje kako Sjeverna Koreja dobro zna da bi denuklearizacija mogla potrajati desetljećima. Navodi i druge teorije koje objašnjavaju preokret u Pyongyangu - strategija maksimalnog pritiska koji je primijenila administracija predsjednika Donalda Trumpa, zatim pristup predsjednika Moona te zabrinutost oko budućnosti sjevernokorejske ekonomije. Upravo je to posljednje, dodaje, mogao biti ključni faktor zašto je Sjever došao do sadašnje priče o denuklearizaciji, iako je prije govorio samo o potencijalnom smanjenju količine oružja.
Donald Trump iznimno je popularan u Južnoj Koreji, naročito među desnicom
No tek treba vidjeti hoće li Sjeverna Koreja doista ispuniti obećanja. Profesor Kim naglašava da Sjever taj pojam doživljava drugačije od Juga. Kada Sjeverna Koreja govori o denuklearizaciji Korejskog poluotoka, dodaje, oni misle na povlačenje američkih vojnih kapaciteta. Zato smatra - i daleko od toga da je u manjini - da bi trebalo zadržati “racionalne sumnje, zdrav skepticizam oko sjevernokorejskih namjera”.
Ista upozorenja dali su i drugi sudionici Jeju foruma za mir i napredak koji se ove godine održavao pod (vrlo prikladnom) temom “Redefiniranje mira u Aziji”. Među njima bio je i jedan od glavnih gostiju foruma, bivši glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, koji je, u kontekstu Sjeverne Koreje, inzistirao na CVID-u, odnosno principu “potpunog, provjerljivog i nepovratnog” uništenja sjevernokorejskog nuklearnog oružja kao glavnom cilju. Sjevernokorejski je režim, podsjetio je, poznat po kršenju obećanja i međunarodna zajednica ga treba prisiliti da ih se drži te da implementira ono na što se obvezao predsjednicima SAD-a i Južne Koreje. Tek nakon što dođe do razvitka obostranog povjerenja i pomirenja te suradnje na nizu područja, od ekonomskog do kulturološkog, može se razmišljati o ujedinjenju dviju Koreja, smatra on.
Upravo to ujedinjenje, za koje trenutačno, čini se, nitko ne zna kako bi uopće moglo izgledati, a kamoli kada bi se moglo ostvariti, predstavlja konačni san.
“Ne znam kada će se to dogoditi, ali to je naš konačni cilj. Čak i Ustav kaže da želimo mirno ujedinjenje, no još ništa nije spremno pa se o tome ne može razgovarati. Prva faza prema ujedinjenju je smanjivanje vojne tenzije kako bi Korejski poluotok postao miran, a druga faza je da Sjeverna Koreja postane normalna zemlja, dakle normalizacija odnosa s Jugom, ali i drugim zemljama. Postoji niz opcija. Opcija jedne države, kao u slučaju Njemačke, ili federacije ili, pak, primjer Kine i Hong Konga, jedna zemlja, dva sustava. Prerano je odlučivati o tome kako će se to postići jer svi imaju različita mišljenja”, objašnjava Lee Jae Kang, jedan od južnokorejskih novinara s kojim smo imali priliku razgovarati prilikom susreta s predstavnicima Korejskog udruženja televizijskih novinara.
Nezainteresiran za sjevernjake
Dodatni je problem to što je mišljenje južnokorejskog naroda, kada se govori o ujedinjenju, podijeljeno, i to po dobi. Starije stanovništvo, koje je iskusilo hladnoratovske i ratne nedaće, snažno podržava ujedinjenje. Mlađe generacije mnogo su suzdržanije.
Profesor Kim ističe kako starije stanovništvo smatra nacionalistički sentiment o istom narodu koji bi trebao zajedno živjeti vrlo privlačnim. No kad ta skupina stanovništva govori o ujedinjenju, ona podrazumijeva ujedinjenje apsorpcijom, odnosno eliminaciju neprijateljskog komunističkog režima na Sjeveru kako bi se dvije Koreje ujedinile pod okvirom demokracije i tržišne ekonomije. Mlađe generacije, s druge strane, one koje uživaju u blagodatima vrtoglavog razvoja Južne Koreje, ali isto tako na vlastitim leđima osjećaju posljedice ekonomskog usporavanja i nezaposlenosti, o Sjeveru, sve dok dvije države mirno koegzistiraju, ne razmišljaju kao o zloj komunističkoj državi te podržavaju pomirenje i približavanje, ali nisu toliko entuzijastične u vezi sa samim ujedinjenjem. Razlog je to što će, tvrdi profesor Kim, oni morati snositi teret tog poteza.
Jedan od predstavnika te mlade, za ujedinjenje nezainteresirane generacije je Philip. Ima 26 godina, upravo je odslužio obvezni vojni rok i zatekli smo ga na putu prema korejskom otoku Jeju, iznimno popularnoj turističkoj destinaciji. Na aerodromu smo ga susreli u društvu prijatelja. Konačno su, rekli su, na slobodi i idu se zabavljati.
“Ujedinjenje je moguće, ali bit će teško jer smo toliko dugo razdvojeni da imamo različite kulture, različita društva, shvaćanje jedni drugih. Osobno to ne želim jer ako se to dogodi, kao u Njemačkoj, bit će dosta nametanja poreza i drugih pitanja, kao i socijalnih konflikata”, govori on, odajući dojam da mu ovako apsolutno ništa ne nedostaje. Ne osjeća se, govori, kao da je pod nekom prijetnjom, iako su dvije Koreje i dalje formalno u ratu, i osjeća se sigurnim. Smatra da je postignuta određena ravnoteža i da se mir održava već desetljećima. On nije jedini koji razmišlja o potencijalnim problemima u slučaju ujedinjenja. I drugi spominju izazove, prvenstveno problem jezika koji je zbog godina razdvojenosti postao znatno drugačiji.
Treći upozoravaju da je i sam kratkoročni cilj - sporazum o miru - dugotrajan proces, a kamoli ujedinjenje.
“Ako želite napraviti sporazum o miru koji će zamijeniti postojeći ugovor o primirju, morate promijeniti Ustav u Južnoj Koreji. Prema Ustavu je Južna Koreja jedina legitimna vlada i južnokorejski teritorij uključuje cijeli Korejski poluotok i otoke. Potpisivanje znači da ćete tog trenutka priznavati Sjevernu Koreju kao drugu legitimnu državu na Korejskom poluotoku pa morate početi s radom da se promijeni Ustav i mobilizira podrška u Južnoj Koreji za tu promjenu. Ponovno, sporazum će trebati verificirati Nacionalna skupština”, objašnjava profesor Kim.
Istodobno se, osim o ideji sporazuma o miru te ujedinjenju, razmišlja i o ekonomskom razvoju. Korejskoj ekonomiji, navodno, kako nam pričaju, prijeti stagnacija te joj je potreban novi motor ekonomskog razvoja.
“Ujedinjenje je potrebno zbog obitelji koje su razdvojene, ali i ekonomskog napretka”, sumirala je tu ideju jedna od naših nasumičnih sugovornica Kim Soobin, držeći u rukama svog psa, Mini.
Ekonomskih blagodati koje bi mogle požnjeti dvije Koreje dotaknuo se i Oh Choong-suk, direktor Odjela za međunarodnu suradnju u južnokorejskome Ministarstvu za ujedinjenje.
“Sjeverna Koreja ima goleme prirodne resurse, ali nema tehnologiju ni kapital da ih razvije. Južna Koreja to ima. Miješajući taj južnokorejski kapital i tehnologiju te sjevernokorejske prirodne resurse, mogli bismo ostvariti dobar model ekonomske suradnje”, poručuje Oh.
No što ako se pokaže da je Kim Jong-un samo igrao igru? Naime, čak i tijekom našeg posjeta Južnoj Koreji pojavili su se izvještaji da Sjeverna Koreja, unatoč tome što je obećala da će joj cilj biti denuklearizacija, navodno radi na nadogradnji jednog od svojih nuklearnih pogona.
Profesor Kim tvrdi da bi, ne ispuni li Kim obećano, to bila “pljačka povijesnih proporcija”.
“Ako se ispostavi da je još jednom lagao, pokušavao igrati taktiku odugovlačenja, javno mišljenje u Južnoj Koreji okrenut će leđa sjevernokorejskom lideru, kao i američka i međunarodna javnost. U tom slučaju neće biti suosjećanja prema njemu i možda će sve više ljudi tražiti strožu politiku prema Sjevernoj Koreji, uključujući vojne opcije”, upozorava.
Kako će se situacija na Korejskom poluotoku razvijati u budućnosti, tek treba vidjeti.
Tijekom našeg posljednjeg dana boravka u Seulu grad je naoko kiptio. Ispred Gradske vijećnice održavao se prosvjed takozvanih neregularnih radnika, a zatim smo naišli na još prosvjednih povorki. Jedna od njih bila je nakićena fotografijama bivše, opozvane južnokorejske predsjednice Park Geun-hye, koja je u međuvremenu osuđena na zatvorsku kaznu zbog korupcije i zloupotrebe ovlasti, a druga južnokorejskim i američkim zastavama. U njoj smo pronašli prosvjednika koji je na prsima nosio fotografiju američkog predsjednika Donalda Trumpa. “Mi želimo tebe”, pisalo je uz fotografiju.
Južna Koreja trenutačno, čini se, i nema puno izbora. Sve su kamere uperene u američkog čelnika i njegovu administraciju i čeka se hoće li ona uspjeti postići nešto konkretnije od retorike iz Singapura. Dotad, dalekozori i dalje gledaju prema Sjeveru.