Predizborna histerija u Sjedinjenim Američkim Državama ne jenjava: do izbora su još tri tjedna, a bitka između republikanskog kandidata Donalda Trumpa i demokratske kandidatkinje Hillary Clinton bjesni nesmiljenom žestinom. Je li Clinton dovoljno zdrava da bude predsjednica?
Je li moralno to što, kao što je otkrio WikiLeaks, jedno govori o Wall Streetu javnosti, a drugo u plaćenim govorima pred bankarima i je li doista ugrozila nacionalnu sigurnost korištenjem privatne e-mail adrese? Je li Trump stvarno - jer je “zvijezda i može što hoće”, kao što je rekao u snimci iz 2005. godine - pokušao nasilno obljubiti devet žena te nekima od njih gurao ruku u gaćice i stiskao ih, protiv njihove volje, uza zid? Je li on uopće sposoban i dovoljno kulturan da bude predsjednik? Ili razuman da postane vrhovni zapovjednik oružanih snaga?
Proces biranja
Što o svim kontroverzama misle sami birači, saznat ćemo ubrzo. Milijuni Amerikanaca pohrlit će na birališta 8. studenoga i iako ćemo već tada doznati tko se useljava u Bijelu kuću, sam proces biranja predsjednika ni izbliza neće biti gotov. U trenutku kada Amerikanci uzmu u ruke svoje glasačke listiće, pažnja će se usmjeriti na sustav tzv. elektora - trenutak kada veći dio javnosti jednostavno zazuji i odmahne rukom uz pomisao “to je komplicirano”.
Da bismo objasnili pojam elektora, trebamo se vratiti na sam početak. SAD je federacija kojom upravlja središnja, federalna vlast koju čine tri grane: sudbena (sudovi), izvršna (predsjednik i njegov kabinet) te zakonodavna vlast (Kongres, koji čine Senat i Predstavnički dom). Predsjednički izbori održavaju se svake četiri godine, predsjednik može odraditi maksimalno dva mandata, a on ili ona može postati svaka osoba koja je rođena u SAD-u i ima američko državljanstvo, koja je živjela u SAD-u najmanje 14 godina i koja je starija od 35 godina te, prema nepisanom pravilu, iza sebe ima Republikansku ili Demokratsku stranku. Redovito postoje i drugi kandidati za predsjednika, ali oni su zbog dvostranačkog sustava u pravilu nevidljivi.
No, američki izbori za predsjednika nisu neposredni, nego posredni. Birači izlaze na birališta, no predsjednik postaje onaj kandidat koji osvoji većinu glasova u tzv. Elektorskom koledžu ili zboru. Elektorski zbor sastoji se od ukupno 538 elektorskih glasova, a za pobjedu ih treba skupiti 270.
Kako su te dvije stvari - glasanje birača i elektori - povezani?
Dakle, broj elektorskih glasova jednak je broju senatora i zastupnika u Predstavničkom domu. Svaka od saveznih američkih država ima dva senatora, a broj zastupnika u Predstavničkom domu ovisi o broju stanovnika svake pojedine države, dakle gušća naseljenost znači i više zastupnika.
Svaka od država - koje se dijele na “sigurne”, one koje tradicionalno naginju republikancima ili demokratima, te “neodlučne”, odnosno tzv. swing states u kojima se ne zna tko bi mogao dobiti - ima i određen broj elektora, odnosno elektorskih glasova i njihov broj, ponovno, ovisi o broju stanovnika. Minimalni broj elektora je tri, koliko ih imaju Aljaska i Montana. Najviše ih ima Kalifornija, čak 55. Elektori u 99 posto slučajeva odražavaju volju samoga biračkog tijela.
Odanost
Naime, kada Amerikanci 8. studenoga izađu na birališta i zaokruže ime preferiranog predsjedničkog kandidata (te popune ostatak glasačkog listića i donesu odluku oko dijela guvernera, trećine Senata te svih zastupnika u Predstavničkom domu), oni u biti glasaju za elektore toga predsjedničkog kandidata koji su mu, po zakonskoj obavezi ili stranačkom stegom, “prisegnuli na odanost”. Na ovim je izborima, doduše, dio elektora, zgrožen kandidatima, rekao da će glasati prema savjesti, no odstupanja su u pravilu minimalna. U velikoj većini država, u biti u svima osim u Maineu i Nebraski koje glasove dijele proporcionalno po okruzima, elektori svoje glasove daju kandidatu koji je osvojio najviše glasova u toj državi, dakle vrijedi pravilo “pobjednik dobiva sve”, ali to će napraviti tek sredinom prosinca, odnosno “prvog ponedjeljka nakon druge srijede u prosincu nakon predsjedničkih izbora”.
Zašto tek tada? Razlog za to, kao i za samu instituciju elektora, treba tražiti u prošlosti, u doba kad se stvari nisu rješavale, kao danas, jednim klikom miša. Za okupljanje elektora, kao ogledala volje naroda na određenom području, trebalo je vremena. Vrijeme je bilo presudan faktor i za određivanje ostalih ključnih datuma izbornog procesa.
Naime, u 18. stoljeću, kada je Amerika prvi put glasala, njezinu većinski ruralnom stanovništvu trebalo je nekoliko dana da dođu do biračkog mjesta. Nedjelja je bila rezervirana za crkvu, u ponedjeljak se ne bi stiglo pa je utorak bio najprirodnija opcija kao dan glasanja. Isto je i sa studenim. Američki su farmeri tada imali pauzu - žetva je završila, a snijeg još nije zatrpao puteve.
Iako oni reflektiraju volju birača, sustav elektora ne mora nužno odražavati stvarno stanje na terenu. Zbog načina na koji je ustrojen, na izborima može pobijediti kandidat koji je u biti dobio manji broj glasova. Upravo se to dogodilo 2000. godine kad su u utrci za Bijelu kuću bili Al Gore i George W. Bush. Gore je dobio pola milijuna glasova više, no Bush je imao elektore te je na kraju odnio pobjedu. Kako se uopće postaje elektor? Riječ je o procesu koji se sastoji od dvije faze.
Rađanje elektora
Prvu fazu kontroliraju političke stranke, sukladno pravilima koja vrijede u svakoj državi. Osobe zainteresirane da postanu elektori javljaju se za tu funkciju same i kreću u kampanju ili ih, pak, nominiraju same stranke te ih zatim biraju na državnim stranačkim konvencijama ili izglasavaju na središnjim stranačkim odborima. Uglavnom je riječ o osobama koje su na neki način vezane uz stranku ili samog stranačkog kandidata, a njihov odabir znači da im se odaje priznanje za njihov doprinos ili posvećenost stranci. Dakle, prva faza se svodi na to da se svakom predsjedničkom kandidatu “pripoji” jedinstvena skupina njegovih potencijalnih elektora.
Drugu fazu procesa “rađanja elektora” kontroliraju birači - zaokružuju predsjedničkog kandidata, odnosno njemu pripojene elektore. Ustav, doduše, ne spominje kvalifikacije koje se moraju zadovoljiti da bi netko postao elektor, ali propisuje tko to ne može biti. Elektori tako ne mogu biti članovi Kongresa, visokorangirani američki dužnosnici koji su u poziciji “povjerenja ili koristi” i netko tko “sudjeluje u pobuni” protiv SAD-a.
Rasisti
Najstariji elektor, odnosno elektorica koju su mediji uspjeli identificirati je Hazel Ingram. Ima 93 godine, na demokratskoj je strani, a 61 godinu je čistila urede u njujorškoj ulici nedaleko od jedne od zgrada Donalda Trumpa, čija je retorika zabrinjava. “Kako možete govoriti o ljudima na taj način i onda ih tražiti da glasaju za vas”, pita se ona, dok Foster Morgan, njena sušta suprotnost, republikanski elektor koji ima samo 19 godina i najmlađi je elektor općenito, razmišlja potpuno drugačije. Ako ste republikanac, barem vas jednom dnevno nazivaju rasistom, tvrdi on, a Trump, dodaje, samo reflektira tradicionalno nepovjerenje koje republikanci gaje prema federalnoj vlasti.
Elektori su doista šarena ekipa. Na demokratskoj listi je i Sybrina Fulton, majka 17-godišnjeg Trayvona Martina koji je, nakon što ga je ubio bijeli pripadnik građanske patrole George Zimmerman, postao simbol borbe protiv nepravde kojoj je izložena afroamerička zajednica u SAD-u. Zanimljiva je elektorica i Monica Acosta-Zamora. Trump i Clinton su “dvije glave iste ružne životinje” tvrdi ona. Iako je na demokratskom popisu, radije bi glasala za kandidata zelenih, no ako Trump ne pobijedi u njezinoj državi Teksasu, ona će za Clinton glasati iz obaveze - jer je prisegnula da hoće. No, ona je elektorica u biti postala iz potpuno drugih razloga. Njezin je primarni interes osigurati slobodu za svog prijatelja i političkog saveznika Ramseyja Muñiza koji je uhvaćen s 40 kilograma kokaina i tvrdi da mu je droga podmetnuta.
Elektor je i Jim Rhoades. On podržava Trumpa. Njegova jedina ljubav su motori i kandidirao se za elektora kako bi pokazao koliko su motoristi politički angažirani u Michiganu. Jedan je od lidera lobističke skupine koja zagovara ukidanje strogih ograničenja za brzinu i izborili su se za blaži zakon o nošenju kaciga. U Republikanskoj je stranci od 1980-ih. Trump se, tvrdi, ponekad ponaša poput djeteta, no ima ispravnu perspektivu.
Michael Jablonski je 2012. zastupao Baracka Obamu u Georgiji na sudu oko kontroverze zbog njegova rodnog lista. Ovo će biti njegov treći pokušaj da dâ svoj elektorski glas. Marty Rhymes je, s druge strane, lokalni republikanski stranački dužnosnik, uzbuđen što će moći ispuniti svetu ustavnu dužnost. Kao i niz drugih republikanaca, zabrinut je zbog Trumpa, no ipak je na njegovoj strani. Smatra da je on definitivno superioran Hillary Clinton. Pritom je uvjereni teoretičar zavjere i smatra da par Clinton stoji iza niza sumnjivih smrtnih slučajeva.
Tim Dreste koji je 1999. bio osuđen za reketarenje i poticanje nasilja nad onima koji su izvodili pobačaje. Danas se odmaknuo od tih aktivističkih stremljenja i stajat će uz Trumpa, ali ne osjeća se potpuno ugodno s Trumpovim stajalištima o pobačaju. Na republikanskom su popisu i Wilbur Christie, otac aktualnoga republikanskog guvernera New Jerseyja, kao i sin Donalda Trumpa, Donald Trump Jr., a na popisu Hillary Clinton su, naravno, njezin suprug Bill.