Američkog predsjednika Donalda Trumpa mediji najčešće uspoređuju s Nixonom, što zbog Nixonova rata s medijima, što zbog činjenice da je baš kao i Trump na čelo zemlje došao iz svijeta showbiza. Nixon je na kraju morao otići zbog zataškavanja afere o prisluškivanju Demokratske stranke.
Liberalno krilo američke medijske mašine nada se da bi ista sudbina mogla zadesiti i nijma silno omraženog sadašnjeg predsjednika Trumpa.
No, konzervativni list The Atlantic objavio je ovih dana analizu mandata američkih predsjednika Nixona, Clintona i Trumpa, odnosno njihove prve godine u Bijeloj kući. Kao jedno od polazišta poslužile su im knjige koje dokumentiraju, ili barem pokušavaju dokumentirati, svakodnevni život i borbu za utjecaj unutar četiri zida Bijele kuće u sva tri slučaja.
Ništa novo
Rezultat analize pokazao je da Trumpov model “predsjednikovanja” i struktura političke mreže koja je oko njega stvorena zapravo nije nešto novo u američkoj politici, iako je on kao politička ličnost za SAD jedinstven fenomen. Drugi je bitan zaključak da je Trumpov model upravljanja Bijelom kućom sličniji Clintonovu, nego Nixonovu.
Trump i Clinton - koji se poznaju otprije (Clintonovi su bili na vjenčanju Donalda Trumpa s drugom suprugom Marlom Maples) - imaju više zajedničkog, koliko god među njima bile i velike razlike, nego što imaju Trump i Nixon.
Kako navodi Atlantic, prošla godina u Americi pokazala je kako to izgleda kada je utjecaj unutar Bijele kuće koncentriran u rukama neiskusnog kruga bliskih predsjednikovih suradnika koji ne samo da nemaju iskustva u politici, nego među njima ne postoji ni jasna raspodjela odgovornosti.
No, to nije jedinstven slučaj, navodi Atlantic. Većina predsjedničkih mandata u prvoj godini podsjeća na kraljevski dvor. Predsjednik je središnja točka, a pristup njemu donosi moć onome tko ga ima. U prvih 12 mjeseci predsjednik je moćan početnik i njegovo neiskustvo pojačava važnost ljudi kojima se okružio. Važno je postavljanje suradnje s drugim granama vlasti poput Kongresa, Vrhovnog suda i središnje banke, institucija koje operiraju po drugačijim pravilima.
Nestaju ljudi iz kampanje
Jednako je važan element i suradnja s medijima koji prate rad predsjednika, ali ga i svojim izvještavanjem oblikuju. Zbog svega toga predsjedniku je nužan tim iskusnih insajdera, ljudi koji dobro poznaju kako funkcionira Washington, dok operativci iz predsjedničke kampanje obično padaju u drugi plan.
Atlanticov je tim, koristeći dostupne izvore, sastavio kartu “političkog neba” Bijele kuće, konstelacije političkog utjecaja u tri mandata: Clintonovu, Trumpovu i Nixonovu. Na taj su način ustanovili tri modela modernog predsjednikovanja u SAD-u. Gledajući strukturu pojedinih administracija, Trump i suprug njegove protivnice na izborima sličniji su nego Trump i njegov republikanski kolega. Clinton i Trump dvostruko su umreženiji, odnosno njihova mreža bliskih ljudi mnogo je šira od Nixonove.
Clinton i Trump često pohađaju sastanke s dužnosnicima, dok je Nixon bio usamljenički tip koji se klonio sukoba bilo koje vrste. Najsretniji je bio dok je bio sam u Ovalnom uredu. Biografi tvrde da je Nixon bio jedan od najusamljenijih predsjednika. Klonio se medija, većine pomoćnika i članova vlastitog kabineta.
S druge strane, Jared Kushner i Ivanka Trump ne samo da imaju najveći utjecaj na predsjednika, nego su vrlo moćni kad je riječ o ostatku administracije. Glavna savjetnica Billa Clintona bila je njegova supruga Hillary, zatim ministar financija Lloyd Bentsen, savjetnik iz kampanje Paul Begala, savjetnik David Gergen i potpredsjednik Al Gore.
Sporni mediji
No, Hillary Clinton je imala manje utjecaja na predsjednika od Jareda i Ivanke na Trumpa. Problemi s kojima se u početku hrvala Nixonova kampanja bili su slični onima na koje je naišao Trump. Nixon je stalno bio u ratu s medijima. Ipak, među njima je više razlika nego sličnosti, analizira Atlantic. Operativci iz kampanje imali su više utjecaja na Nixona nego iskusni politički igrači iz Washingtona. Nixonova je administracija progurala niz zakona, iako nije imala većinu u Kongresu kao Trump i Clinton, a to se dobrim dijelom pripisuje vještinama ljudi u Nixonovu krugu.
No, Nixonova administracija nije dovoljno pazila na ekonomske indikatore i iznenadila ih je stagnacija kao posljedica tzv. nixonomike 70-ih. Nixonova obitelj uopće nije sudjelovala u politici.
Trumpova i Clintonova administracija imaju pet zajedničkih crta: obje su se suočile s bolnom zamjenom glavnih ljudi iz kampanje profesionalcima. Zbog loše suradnje s Kongresom obje administracije nisu uspjele provesti reformu zdravstvenog sustava. Poreznu reformu progurale su kroz iglenu ušicu (u Clintonovu slučaju podizanje, a u Trumpovu smanjenje poreza). Obje su administracije bile fiksirane na tržišta kako bi “izmjerile” svoj uspjeh. Clintonova na tržište obveznicama, a Trump na dionice. U oba je slučaja postojao pretjeran utjecaj članova obitelji na politiku. Također, obje su administracije stalno bile nezadovoljne time kako o njima pišu mediji.
No, u konačnici ostaje još jedan važan argument: Nixon je iza sebe ostavio “kinesku politiku”, Clinton je riješio balkansku krizu. Za Trumpa još nije jasno.
U 2018. porasla je popularnost Trumpu
Iako bi se moglo očekivati obrnuto, popularnost američkog predsjednika je skočila, usprkos nizu skandala. Prosječna podrška temeljena na nizu anketa pokazuje da Donald Trump ima povjerenje i naklonost 41 posto ispitanika. Riječ je i dalje o povijesno niskom plasmanu ako se pogleda kako su u istom trenutku mandata stajali njegovi prethodnici, ali 41 posto podrške je njegov najbolji rejting od svibnja prošle godine.
Razlozi za porast popularnosti su rast gospodarstva, iscrpljenost njegovim skandalima te ravnoteža dviju glavnih stranaka gdje raste podrška republikancima. No, stručnjaci ističu da je Trump neuobičajeno slabo iskoristio pozitivan zamah u ekonomiji.