Nekoliko dana uoči turskog referenduma o proširenju ovlasti predsjednika države, skrojenog po mjeri i željama Recepa Tayyipa Erdogana, što bi ujedno bila najveća promjena političkog sustava u suvremenoj povijesti te zemlje, ispitivanja javnog mišljenja predviđaju tijesnu utrku.
Turci će 16. travnja glasati o ustavnim promjenama koje bi zamijenile njihov parlamentarni sustav predsjedničkim, što je, prema Erdoganovim riječima, potrebna promjena kako bi se izbjegle prošle krhke koalicijske vlade i Turska, suočena s nizom sigurnosnih izazova, dobila na stabilnosti.
Javno dostupne ankete pokazuju da se radi o utrci koja je oštro podijelila zemlju.
Po istraživanju agencije Gezici objavljenom u četvrtak pristaša ustavnih promjena ima 51,3 posto, a protivnika 48,7 posto. U anketi iste agencije prije tjedan dana za ustavne promjene bilo je 53,3 posto ispitanika.
Druga dva istraživanja objavljena u srijedu isto daju prednost taboru "za" s 51 do 52 posto.
Erdogan je prije tri godine preuzeo dužnost predsjednika, čije su ovlasti po postojećem ustavu uglavnom ceremonijalne, nakon što je više od desetljeća bio premijer. Otad, koristeći svoje ovlasti do krajnjih granica, nastavlja dominirati politikom zbog svoje popularnosti i snažne osobnosti. Kritičari ga često optužuju da zemljom upravlja autoritarno, posebice nakon uhićenja i otpuštanja desetaka tisuća sudaca, policajaca, vojnih časnika i novinara od neuspjelog pokušaja puča u srpnju 2016.
Po novom ustavu, predsjednik države neće morati napustiti svoju političku stranku, kao što je sada slučaj, u potezu za koje oporbene stranke kažu da bi uništio bilo kakve izglede za nepristranost.
Uvela bi se i funkcija potpredsjednika države, a ukinuo ured premijera.
Reformama je također predviđeno da se predsjednički i parlamentarni izbori održe zajedno 2019. te da predsjednik ima pravo na dva petogodišnja mandata, ali se u to vjerojatno ne bi računao Erdoganov postojeći mandat, što znači da bi u teoriji mogao ostati na vlasti do 2029. godine.
Pravo glasa ima 55,3 milijuna birača, uključujući i dijasporu.
Birališta se u većem dijelu zemlje otvaraju u osam sati po mjesnom vremenu (u 7 po srednjoeuropskom), a zatvaraju se u 17 sati (16 SEV).
Glasački listić iznimno je jednostavan. Na lijevoj strani je riječ "za" na bijeloj podlozi, a na desnoj "ne" na smeđoj. Pitanja na listiću nema jer turske vlasti smatraju da svi znaju o čemu se odlučuje.
Izborni proces će nadgledati mnoštvo domaćih, ali vrlo malo stranih promatrača. OESS je u Tursku poslao samo 35 svojih djelatnika.
Brojanje glasova počinje odmah po zatvaranju birališta, ali izborno povjerenstvo odlučuje o tome kada mediji mogu početi izvještavati o rezultatima. Obično se to dogodi tijekom večeri.
Sumorni scenariji u EU
Teško je povjerovati da će turski referendum o proširenju ovlasti predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana smanjiti napetosti u odnosu s Europskom unijom, a moguće je i da će potpuno uništiti kandidaturu Ankare za članstvo u toj integraciji, smatraju dužnosnici u Bruxellesu.
Čak i ako turski birači odbiju dati Erdoganu izvršnu vlast, turska demokracija i njezin pravosudni sustav pretrpjet će veliku štetu, a vjerojatno je i da će Erdoganovi kritičari biti izloženi još većem pritisku.
"Nema dobrog ishoda", tvrdi Marc Pierini, bivši veleposlanik Europske unije u Turskoj i sadašnji član analitičkog centra Carnegie Europe.
"Postoji sve veći jaz između europskih čelnika i Erdogana i ne vidim kako bi se to moglo popraviti", ističe Pierini i predviđa "pristojnu šutnju" EU-a ako inicijativa turskog čelnika prođe na referendumu.
Turska je dugogodišnja članica NATO saveza koja je 2005. je započela pregovore o članstvu u EU-u. Od početka izbijanja izbjegličke krize uzrokovane šestogodišnjim sukobom u Siriji, zemlja je postala ključni partner europskih država u suzbijanju priljeva milijuna izbjeglica i migranata s istoka.
Odnosi su se, međutim, pogoršali pošto je Erdogan počeo provoditi nedmokratske metode nakon neuspjelog pokušaja puča u srpnju prošle godine. Tome su znanto pridonijele i njegove izjave kojima je njemačku i nizozemsku vladu optužio da se ponašaju kao nacisti jer su zabranile skupove podrške referendumu na svom teritoriju.
Jedan visoki europski dužnosnik ipak misli kako bi Erdoganova pobjeda mogla donijeti stabilnost koja bi EU-u omogućila nadogradnju trgovinskih i poslovnih veza.
"U suprotnom bi mogao nastati kaos", naglasio je.
No mnogi se ne slažu s njim, uključujući njegovog kolegu koji to odbacuje kao "lažnu stabilnost u ime vladavine jednog čovjeka".
Erdoganovi lojalisti u referendumu vide prigodu da se učvrsti njegovo mjesto u povijesti kao najvažnijeg čelnika moderne Turske, a oni koji mu nisu skloni strahuju od autokratske vladavine jednog čovjeka.
Ankete pokazuju da će rezultat plebiscita, na kojem pravo glasa ima i turska dijaspora, biti tijesan, a europski dužnosnici svaki ishod smatraju riskantnim.
Pobjeda bi Erdoganu omogućila da nastavi s predloženim izmjenama ustava koje bi vjerojatno uključivale vraćanje smrtne kazne, čime bi se u potpunosti pokopala kandidatura za EU, već uzdrmana događanjima nakon pokušaja puča.
Pravni stručnjaci iz Vijeća Europe, institucije za ljudska prava čija je članica i Turska, u ožujku su upozorili da je stvaranje sustava u kojem predsjednik praktički ima neograničene moći "opasan korak unazad" za demokraciju.
Erdogan i njegovi pobornici odbacuju takve tvrdnje, pozivajući se na postojanje dovoljnih kontrolnih mehanizama u sustavu koji predlažu, poput onoga da predsjednik mora sazvati istovremene parlamentarne i predsjedničke izbore ako raspusti parlament.
Ostali scenariji također su sumorni, smatraju europski dužnosnici. Osporavanje rezultata dovelo bi do perioda nestabilnosti i mogućeg novog nasilja.
Ako Erdogan izgubi može se "očekivati vrlo žestoka i brutalna izborna kampanja, te nasilje s obje strane", smatra treći europski dužnosnik. Očekuje se, naime, da će Erdogan sazvati parlamentarne i predsjedničke izbore zakazane za 2019. i prije tog roka, neovisno o ishodu referenduma.
Gubitak na referendumu će značiti "još veći pritisak na opoziciju, a ako se rezultat bude osporavao, to bi moglo destabilizirati cijelu situaciju".
U turskim zatvorima se nakon neuspjelog pokušaja puča našlo 36 tisuća ljudi koje očekuje suđenje, a više od 100 tisuća je suspendirano ili je izgubilo posao, tvrdi Vijeće Europe.
Za Bruxelles bi idealan scenarij bilo bi razdoblje postreferendumskog mira koji bi EU-u i Turskoj omogućio resetiranje odnosa i modernizaciju carinske unije, te možda čak i ublažavanje viznog režima za turske državljane.
"Za nas ne postoji potpuno dobar rezultat u bilo kojem slučaju. No neke opcije su gore od drugih", zaključuje europski dužnosnik, koji očekuje da će Erdogan u svakom slučaju revidirati odnose s Europom.
Erdogan: Od europskog miljenika do protivnika
U listopadu 2004. njemački kancelar Gerhard Schoeder odao je priznanje uvaženom gostu koji je netom bio proglašen "Europljaninom godine" - Recepu Tayyipu Erdoganu.
"Vaše zalaganje za veće slobode, za veću zaštitu ljudskih prava, za manje državnog nadzora, to nije vaš ustupak Europi, to je posljedica vaših političkih uvjerenja", govorio je Schroeder tada pred Erdoganom, u ono doba turskom premijeru.
Teško da bi ijedan politički čelnik u EU danas ponovio te riječi.
Erdogan (63) ostavio je svoj trag u životu turske republike kao nijedan političar od njezina osnivača Mustafe Kemala Ataturka. U svojoj dugoj političkoj karijeri iz svake je krize izlazio jači.
Životni počeci bili su mu skromni. Odrastao je u radničkoj obitelji u Kasimpasi, jednom od najstarijih dijelova Istanbula.
Njegovi mladi dani prikazani su u nedavno objavljenom filmu "Reis" (Vođa). Iako njegov ured tvrdi da nije imao nikakvog upliva u snimanje, filmski portret mladog Erdogana vrlo je nalik onome koji njeguju njegove odane pristaše.
Erdogan je u filmu opisan kao pravedan i religiozan čovjek koji se osobno žrtvovao kako bi pomagao ljudima u nevolji, prvo u Kasimpasi, a potom svuda u Istanbulu, čiji je gradonačelnik postao 1994. godine.
Njegova Stranka blagostanja stavljena je 1998. izvan zakona zbog islamskog fundamentalizma. Erdogan tada drži govor u kojem kaže da su "džamije naše vojarne, a minareti naše bajunete" zbog čega biva uhićen i osuđen na deset mjeseci zatvora.
Tom scenom završava spomenuti film, jer svaki Turčin jako dobro zna kakva je bila Erdoganova politička karijera nakon toga.
Godine 2002. dolazi na vlast s konzervativnom islamističkom Strankom pravde i razvoja (AKP) i postaje premijer. Na toj dužnosti ostao je do 2014. i izbora za predsjednika države.
Sada mu je cilj pretvoriti parlamentarni politički sustav u predsjednički, odnosno uzeti izvršne ovlasti u svoje ruke, o čemu će birači glasati na referendumu 16. travnja.
Nakon neuspjela puča u srpnju 2016., Erdogan je tom cilju pristupio s posebnom energijom. Za potrebe kampanje izabrao je više puta iskušanu taktiku "udaranja po neprijatelju", a za tu ulogu izabrao je Europsku uniju.
Uniju optužuje da pokušava obuzdati turski uspon, a prethodno dobre odnose sa zemljama poput Njemačke i Nizozemske potpuno je unazadio uspoređujući ih s nacistima.
Erdogan se svakako može pohvaliti uspjesima ostvarenim u vrijeme otkako je na vlasti. Turska je rapidno ekonomski napredovala, godine 2004. ukinuta je smrtna kazna, a zemlja je 2005. počela pristupne pregovore s EU.
I dok se veći dio Bliskog istoka guši u kaosu, Erdogan dokazuje da islam i demokracija mogu ruku pod ruku.
Situacija u zemlji zaoštrila se nakon pokušaja državnog udara. Erdogan je proglasio izvanredno stanje, deseci tisuća ljudi su uhićeni, uključujući novinare i mnoge druge koji su samo bili kritični prema vlasti. Oko 100.000 javnih službenika izgubilo je posao.
Europska unija takvu je reakciju smatrala puno pretjeranom i nije ostala nijema. Što ga su više europski čelnici kritizirali za autoritarnost, to se on više okretao od Unije. Optužio ju je da namjerno oteže pristupne pregovore i prozvao "križarskim savezom" koji ne želi većinski muslimansku zemlju u svojim redovima.
Zaprijetio je i da će vratiti smrtnu kaznu, što je suprotno europskim vrijednostima i značilo bi trenutačni prekid pregovora.
Polažući prisegu za predsjednika 2014. Erdogan je obećao "novu Tursku" i poslao pomirljivu poruku svojim protivnicima. "Ostavimo iza sebe stare sukobe u staroj Turskoj", rekao je tada.
Danas su podjele u zemlji dublje nego ikada, a te se podjele odnose i na odnose s EU.
Godine 2004. Schroeder je predvidio teške pristupne pregovore, ali kazao je kako "ne sumnja da će ovaj pravac Tursku dovesti do Europe".
Taj optimizam u međuvremenu je nestao.