Prof. Shlomo Shpiro dolazi iz Izraela, sa Sveučilišta Bar-Ilan gdje radi na Fakultetu društvenih znanosti, odsjek za političke studije. Prof. Shpiro jedan je od najuglednijih svjetskih stručnjaka za pitanja domovinske sigurnosti i kriznog komuniciranja. U Zagrebu sudjeluje na današnjoj konferenciji “Domovinska sigurnost i upravljanje u krizama” u organizaciji Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Jutarnjeg lista.
Kako biste definirali domovinsku sigurnost? Koji su zajednički nazivnici za sve zemlje?
- Domovinska sigurnost su politike i aktivnosti države usmjere prema zaštiti sigurnosti svojih građana u slučaju ugroza koje su često političke prirode. Tradicionalno, policija je odgovorna za sprječavanje klasičnih zločina. Domovinska sigurnost obuhvaća širi krug od klasičnih zločina: ona pokriva terorizam, političko nasilje, prijetnje ili napade na kritičnu infrastrukturu ili napade na političke i društvene institucije neke zemlje.
Koje su nove prijetnje unutar sustava domovinske sigurnosti?
- Moderna društva su ranjivija na napade koji mogu utjecati na živote velikog broja ljudi. U prošlosti, teroristi su mogli napasti skupinu ljudi ili zračnu luku, vlak, središte grada, ali utjecaj takvog napada je bio geografski ograničen. Čak i u New Yorku, 11. rujna 2001. godine, kad su tisuće ljudi bile ubijene u terorističkom napadu na Blizance na Manhattanu, drugi dijelovi grada i SAD-a su normalno funkcionirali. Danas napadi na kritičnu infrastrukturu svake zemlje ili regije mogu uzdrmati živote stotina tisuća ljudi na mnogo širem zemljopisnom području. Stoga su najveće ugroze domovinskoj sigurnosti upravo prijetnje kritičnoj nacionalnoj infrastrukturi. Naši svakodnevni životi ovise o malom broju kritičnih sustava koji nam osiguravaju vodu, električnu energiju, upravljanje prometom, dobavu hrane, sustav zdravstva. Svi su ti sustavi umreženi i, ako padnu, izazvat će ozbiljne probleme životima tisuća ljudi.
Kako nove tehnologije pomažu u jačanju sigurnosti, ali i do koje mjere potkopavaju sigurnost?
- Nove su tehnologije vrlo važne u pružanju nekih rješenja kad je riječ o prijetnjama domovinskoj sigurnosti, ali u sigurnosti ne bismo smjeli zaboraviti ljudski element. Ljudi dizajniraju kompjutore i strojeve. Što jedna osoba može učiniti, druga osoba može poništiti. Teroristi su već dosad dokazali da su vrlo fleksibilni i inovativni u svojim planovima i napadima. Trebamo dobru i pouzdanu tehnologiju, ali također dobro obučene ljude koji će tijekom krize na najbolji mogući način iskoristiti tu tehnologiju. I što je posebno važno, biti dovoljno fleksibilni da djeluju ondje gdje tehnologija zakaže. Planiranje kriza i realistično uvježbavanje, utemeljeno na relevantnim scenarijima ugroze, ključni su mehanizmi pripreme za krize.
Koja je uloga obavještajnih službi u domovinskoj sigurnosti?
- Obavještajne službe imaju ključnu ulogu: da spriječe iznenađenja. Ako znamo da kriza dolazi možemo se pripremiti i upravljati sustavom bitno bolje. Obavještajni sustav u tom pogledu ima dvije zadaće: prva je prikupljanje informacija, a druga analiziranje i razumijevanje prikupljenih informacija. Prikupljanje informacija vrlo je složeno bilo da je riječ o korištenju ljudskih ili tehnoloških agenata. Danas se mnoštvo informacija prikuplja nadziranjem komunikacija - elektronička pošta, mobiteli, internet - svaki tip komunikacije može biti nadziran. Ali i dalje je važna uloga tradicionalnih ljudskih izvora informacija - špijuna, agenata, doušnika - koji su blizu izvoru ugroze domovinskoj sigurnosti. Međutim, nije dovoljno samo prikupiti informacije. Današnji obavještajni analitičari imaju toliko informacija da je pravi izazov uspostaviti uzročno posljedičnu vezu među tim informacijama, shvatiti ih: prepoznati drvo u gustoj šumi.
Koje oblike novih terorističkih prijetnji možemo očekivati? Jesu li zapadna društva pripravna za te izazove?
- Mnoga zapadna društva još nisu spremna suočiti se s novim terorističkim prijetnjama na području kritične nacionalne infrastrukture. Mnogo se toga radi na razini NATO-a i EU kako bi se pomoglo zemljama članicama da pripreme svoje obrambene sustave, ali unatoč tomu neke od njih i dalje govore: ‘To se nama ovdje ne može dogoditi’.
Kako možemo ojačati otpornost društva?
- Otpornost društva sastoji se od tri komponente: službena priprema za upravljanje krizom, krizna komunikacija i iskustvo društva. Službene planove i pripreme možemo stalno poboljšavati adaptirajući ih u skladu s realističnim scenarijima prijetnji i trajnim uvježbavanjem. Ali i najbolji priručnik za upravljanje krizom neće pomoći ako leži na polici: moraju ga simulacijama provoditi u djelo ljudi koji će se baviti tim poslom u trenutku izbijanja krize. Od ključne je važnosti krizno komuniciranje. Mnoge vlasti imaju detaljne planove upravljanja krizom, ali bez ikakvih planova o kriznom komuniciranju. Tijekom krize građani sjede kod kuće ili na poslu i čekaju informacije i instrukcije svojih vlasti. Očekuju da im se kaže što im je činiti. Da ostanem kod kuće? Da evakuiram svoju kuću? Je li sigurno vani? Kamo i kada bih trebao ići? Što je s mojom obitelji i djecom? Jedna od najvećih prijetnji društvu tijekom krize je panika. Panika potiče ljude da donose pogrešne odluke. Pružajući pouzdane i pravodobne informacije, vlasti mogu ublažiti paniku tijekom krize i tako spasiti mnoge živote.
Osim toga, iskustvo društva je također važan element otpornosti. Primjerice, društva koja su pretrpjela ratove ili druge tipove oružanih sukoba imaju višu razinu društvene otpornosti nego ona koja nisu iskusila takve gubitke. U ratno se doba ljudi koncentriraju na preživljavanje. I pojedinci i službene strukture razvijaju mehanizme fleksibilnosti. Ako nešto ne radi, oni neće ostati kod kuće i čekati već će pronaći drugi način da to proradi. Takva je fleksibilnost kritična za društvenu otpornost. Tijekom krize domovinske sigurnosti propisana rješenja ne moraju uvijek biti najbolja pa se donošenje fleksibilnih odluka može tražiti na svim razinama.