Jedna je od najvećih kletvi za državu da bude na razmeđi velikih i moćnih carstava. U takvim će okolnostima najčešće postati vakuumska zona ili prostor na kojemu nema njihova izravnog doticaja, ničija zemlja ili tampon-zona. Kome nije jasno, neka pogleda Bosnu i Hercegovinu. Takva država je izravno ovisna o promjenama u tim carstvima koja slabe i jačaju pa se u skladu s time mijenja i njihov utjecaj na vakuum zemlju koja preživljava i trpi sve njihove mijene. Često su stoga te zemlje etnički i religijski heterogene (opet vidi BiH), što i njima u trenucima kad su velika carstva zabavljena na drugim prostorima otežava formiranje jedinstvene vlasti. Upravo obrnuto, svaka se od geografskih, etničkih, religijskih skupina zatvara u svoje granice i živi svoj izdvojeni život, samo formalno prihvaćajući zajednički identitet. Koji, realno govoreći, i ne postoji, nego su ga nametnule velike sile. Kome se to čini čudnim, neka se sjeti onog vica “mi smo si Zagorci s Hrvatima navek bili dobri” ili činjenice da će svaki stanovnik “Južne Hrvatske”, kako ju je volio zvati prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, uvijek prvo reći da je Dalmatinac. Ako nije Vlaj. A često i onda.
U tim se zemljama generacijama živi u takvim uvjetima na koje su svi svikli, znaju im se prilagoditi i taj se život može precizno definirati parafrazom stiha A. B. Šimića: “I rat će biti sasma nešto ljudsko”.
Reaganov blef
Takva je zemlja Afganistan. Stiješnjen je između više moćnih carstava koja su se nadmetala preko njegovih pleća: na istoku je Indija (čak i mali kontakt s Kinom, ali ona se u poslove Afganistana u skladu sa svojom doktrinom sve donedavno nije miješala, a i sada je vrlo oprezna) koja će ubrzo postati Ujedinjeno Kraljevstvo, na sjeveru Rusija, poslije SSSR, a na zapadu Perzija, kasnije Iran. Svi veliki, moćni, željni dominacije i prevlasti. Stoga im je Afganistan često bio točka gdje su stali i pravili se da će ovaj mir opstati. Postao je Afganistan i samostalna država, kraljevina, 1960-ih i 70-ih godina obećana zemlja za mlade sa Zapada koji su onamo dolazili potražiti duhovni mir ili samo zastali na putu prema obećanoj Indiji te se fascinirali ljudima, krajolikom ili jednostavno opijumom. Koji je bio i ostao glavni izvozni proizvod te zemlje. Jer, tamo gdje bi trebalo saditi kupus ili salatu, tutnje vojske, a mak raste svugdje, za opijumom je veća potražnja, a i više se zaradi. Jer, u doba mira treba napuniti arsenale za sljedeći rat. Koji sigurno dolazi. Kad mi je moja mama (92) krajem 1970-ih rekla kako u našim krajevima svaka generacija mora proći najmanje dva rata, kao gimnazijalac prepun ideala ja sam je ismijao. A onda je došao Domovinski rat, njezin drugi. Moj prvi...
A krajem tih istih 1970-ih godina SSSR je s druge strane bare imao Jimmyja Cartera kojemu je pred nosom otet Iran. U regiji je došlo do uzburkavanja, od odlaska Velike Britanije uspostavljeni sustav je doživio supstancijalnu promjenu, a Moskva je pomislila kako je pravi trenutak da se još jače ukotvi u tom prostoru pa 1979. vojno ulaze u Afganistan, jasno na poziv “ugroženih vlasti” (kao i nedavno u Siriju). SSSR je nagrizao Henry Kissinger otvaranjem Kine, pa onda Helsinški završni akt, a genijalni blef Ronalda Reagana, “Ratovi zvijezda”, razotkrio je sve njegove slabosti. No, Afganistan je bio onaj vanjskopolitički potez koji je dotukao režim - odavde se povlače nakon deset godina kao poraženi, što nije bio slučaj ni u Mađarskoj, ni u Češkoj. Da, vakuum zemlje su zarazne, svoju kletvu prenose na zavojevače koji često ondje ispuštaju dušu (Osmansko Carstvo u BiH).
Sovjetska intervencija donosi novum na međunarodnu scenu koji traje do danas i pitanje je kada će i hoće li nestati. Stanovnici Afganistana odlučili su se oduprijeti jer se pojavila vlast koja je dovela u pitanje njihove temeljne vrijednosti, među kojima prije svega religiju. U svijetu islama tada već postoji tradicija borbe za svoja prava, Muslimansko bratstvo se raširilo regijom, Alžir je otjerao Francuze, tu je rat u Libanonu, pa islamska revolucija u Iranu (Palestinci nisu na popisu jer su oni ratovali protiv okupatora Izraela nemajući religijski naboj kao temeljnu odrednicu, što se i potvrdilo kad su u Jordanu i Tunisu pokušali srušiti muslimanske vlasti pa su ih i jedni i drugi protjerali).
Uslijedio je poziv muslimanima da dođu u pomoć braći koja je pod opresijom bezbožničkog režima pa se ondje pojavio i Osama bin Laden. SAD je ubrzo shvatio kakva mu se prilika pružila pa je počelo naoružavanje mudžahedina svime što im treba samo da se tuku sa Sovjetima. Koji će konačno posramljeni otići i ostaviti borcima duboko uvjerenje da su pobijedili uz naklonost Božju, a ne zahvaljujući oružju koje je stizalo sa Zapada i internim slabostima Sovjeta, i da su zato nepobjedivi. A ukorijenilo se i salafističko učenje o potrebi širenja islama pa će iz svega toga isplivati al-Qa’ida i smjestiti se u Afganistanu koji je nakon odlaska Sovjeta postao propala država u kojoj su se smjenjivale vlasti dok konačno nisu Kabul pod svoju kontrolu stavili talibani, učenici, zagovornici radikalnog tumačenja islama (ali su ipak u Kabulu pustili da žive dva Židova koji su se neprestano svađali i tužili jedan drugoga talibanima koji su “cioniste” smatrali smrtnim neprijateljima).
A onda dolazi 11. rujna 2001. godine i napad na SAD. Washington je reagirao brzo, pokrenuta je operacija u Afganistanu koja je imala gotovo jedinstvenu podršku cijelog svijeta i UN-a te je talibanski režim razbucan. Kao i al-Qa’ida čiji je čelnik doslovce u zadnji čas u pećinama Tora Bore izbjegao uhićenje, da bi se zatim skrasio u zgradi u Abbottabadu s visokim zidom čiji stanari smeće nisu odvozili, nego su ga palili (to su, naime, bili jedni od glavnih argumenata s kojima su analitičari CIA-e izašli pred Baracka Obamu kako bi mu rekli da se ondje skriva Bin Laden).
Lučonoša demokracije
Afganistan se 2002. godine činio pravom pričom u uspjehu. Srušen je nasilni režim, vraćena je sloboda, posebno ženama, a uspostavljen je i novi sustav vlasti. Okupljena je skupština plemenskih vođa, Loya Jirga, održani su i izbori, predsjednik je postao Hamed Karzai koji će biti proglašen najelegantnije odjevenim muškarcem na svijetu. Dakle, konačno je uspjela i ideja uvođenja demokracije. Zemlja se obnavlja, tu su i hrvatski vojnici, diplomati, policajci, pomažemo u poslijeratnoj obnovi i pomirbi, gradimo školu za djevojčice. Talibani su se razbježali u teško dostupne planinske predjele ili u susjedni Pakistan i ne silaze u ravnicu bez dobrih razloga.
A onda je Dick Cheney zaključio da će takav model funkcionirati i drugdje na Bliskom istoku, da će Amerika postati lučonoša demokracije i napretka u toj regiji, tako suzbiti sve konkurente i biti najveća svjetska sila u povijesti. I kreće 2003. godine u ofenzivu na Irak koja je trajala kratko, ali postinvazijsko razdoblje vuče se do danas. Ubrzo nakon slamanja vlasti Sadama Huseina počinje pobuna sunita protiv okupatora i Amerika zapada u teške probleme za koje ne nalazi rješenje. I tako pokazuje drugima zainteresiranima za suzbijanje američke dominacije da je njezina vojna moć ranjiva, i to jako. Gotovo kao sovjetska. Tada se talibani regrupiraju, dobivaju potrebnu podršku Pakistana, ali i raznih plemena koja su u raspodjeli vlasti ostala zakinuta. Na scenu se ubrzano vraćaju brojne milicije, Hakani, pa Gulbudin Hekmatjar, a ovim se iskusnim, prokušanim borcima s druge strane pojavljuju uplašeni pripadnici nastajućih afganistanskih sigurnosnih snaga.
Dobro je dok su uz njih Amerikanci, Britanci, Kanađani ili neki drugi, ali kad se nađu sami, čim se zapuca daju petama vjetra. Krajem prvog desetljeća ovog stoljeća u javnost je izašlo izvješće jedne američke jedinice za obuku Afganistanaca. U Washington su javili da su ovi koje obučavaju opasniji od talibana jer za ove potonje znaju da su neprijatelji. Kod ovih to nikad nije jasno, većinu vremena su napušeni, skloni su pucati onako iz gušta po bazi, a koliko će ostati na položaju ovisi o rasporedu zvijezda - u pravilu vrlo kratko. Talibani su postali svjesni tih slabosti pa su slali svoje članove da se priključe vojsci i nauče taktiku kako bi joj se lakše prilagodili u napadima koji su zbog toga postali učinkovitiji. Mnogi su Afganistanci tada ulazili u vojsku kako bi dobili opremu, prvu plaću, a onda bi pobjegli i kalašnjikov prodali na lokalnoj tržnici. Budući da je vojnika nedostajalo, primili bi ih za koji mjesec kada bi se vratili. Izabrana je vlast postala privatna stvar uskog kruga ljudi oko Karzaija koji se rukama i nogama borio protiv izbora na kojima više nije mogao sudjelovati, a kad su održavani, sabotirao ih je na sve moguće načine. Jer, u Afganistan se slijevalo jako puno novca i oni koji su bili blizu vlasti uredno su uzimali svoj ušur.
Kobna geopolitika
U takvom je kaosu Barack Obama odlučio povući vojnike: sada ih je 8400 i još 5000 iz drugih NATO-ovih savezničkih zemalja. Pokušavalo se tada pregovarati s talibanima da se odreknu oružanog otpora i priključe vlasti i lideri nekih od skupina na to su pristali. No, zatim su većinom bili prevareni pa su ubrzo prestali pregovori, a talibani su se spustili u ravnicu i polako zauzimali prostor. I to ne samo u južnim pokrajinama, prema Pakistanu, nego i u istočnim, pa i u sjevernim, prema srednjoazijskim bivšim sovjetskim republikama. Zvono za uzbunu je zazvonilo u Moskvi - nedavne terorističke napade u Sankt Peterburgu i Stockholmu su izveli Uzbeci - jer bi jačanje islamista na tom prostoru bila velika prijetnja Rusiji. Slično su reagirale Indija i Kina. Naime, kako je tzv. Islamska država počela gubiti teritorij u Siriji i Iraku, tako se odlučila strateški premjestiti na druga područja gdje je slaba središnja vlast. Afganistan je pravo mjesto, a u topografiji IS-a zajedno s Pakistanom čini vilajet Khorasan. IS se isprva teško smještao, riječ je o strancima koje niti jedno pleme nije prihvaćalo jer ih je smatralo prijetnjom, ali su se stvari popravile kad su im pristupili talibani iz skupina čiji su lideri prihvatili pregovore s vladom. Tada se dobilo utočište, a s pakistanskom tajnom službom ISI i dogovor o nekoj vrsti zaštite. Eto, dakle, i logistike, a njihova je pojava dala novu snagu i preostalim skupinama al-Qa’ide.
Zaključno, vlasti u Kabulu danas kontroliraju jedva oko 50 posto teritorija svoje zemlje, a talibani i IS se nadmeću tko će izvesti spektakularniju operaciju. Američki zapovjednik od Washingtona traži veći broj vojnika, barem još 5000, ali to je samo kap u moru. A da cijela priča bude još interesantnija, Rusija je uspostavila sjajne odnose s talibanima. Razlog je jasan: ako ih ima uz sebe, oni neće rovariti po Srednjoj Aziji pa će se ondje moći posvetiti zaustavljanju IS-a i drugih islamskih terorističkih franšiza. I ne samo to, nešto manje od 40 godina nakon krvavog rata koji su vodili s afganistanskim mudžahedinima koje su financirali i naoružavali Amerikanci, sada Rusi financiraju i naoružavaju talibane, nasljednike mudžahedina, koji ratuju s Amerikancima. Ovi to znaju, bjesne, ali ne mogu ništa. Jer, i oni se nadaju nekom dogovoru s talibanima kako bi se zaustavili ostali teroristi. Eto, to je geopolitika.