- Razmijenili huligana za Luisa Corvalána - pjevalo se ironično i oprezno ispod glasa po moskovskim zakutcima daleke olovne 1976. godine. KGB je izoštrio uši, pazio na svaki stih i glas, ali je ta ruska urbana “čestuška” postala još jednim simbolom borbe protiv tadašnjeg odioznog vladajućeg režima.
“Huligan” je bio mladi ruski pjesnik i disident Vladimir Bukovski, a Luis Corvalán generalni sekretar KP Čilea koji je čamio u logoru desničarskog diktatora generala Pinocheta, koji je tri godine ranije u krvavom puču srušio legalno izabranog ljevičarskog predsjednika Salvadora Allendea. Tadašnji sovjetski vođa Leonid Brežnjev zaželio je osloboditi Corvalána iz fašističkog uzništva, a kao zamjenu, ponudio im je mladog buntovnog antirežimskog pjesnika i disidenta Vladimira Bukovskog koji je već treći put čamio suprotnom, boljševičkom sibirskom gulagu.
Dva režima tako su razmijenila svoje nepodobne pripadnike. Dvojicu uznika. Vladimir Bukovski kasnije će pričati kako do zadnjeg trena nije znao kamo ga vode. Tek u automobilu ruske ambasade na ciriškom aerodromu doznao je da će biti razmijenjen i slobodan. Kada su tog jutra 18. prosinca 1976. godine došli u ćeliju po njega, palo mu je na pamet da ga vode možda i na strijeljanje. Bila su takva vremena. Dvojica disidenata bili su tek pijuni u velikoj hladnoratovskoj igri. Usput, i Luis Corvalán nije se dugo zadržao u sovjetskoj slobodi, nego se ilegalno ponovno vratio u Čile.
Populizam
Huligan i osobenjak Vladimir Bukovski jedan je od najsjajnijih likova ruskog disidentskog pokreta koji pokazuju da se teško može slomiti ruski duh i umjetnost. Bio je i ostao simbol otpora i buntovništva i uvijek ostajao svoj. Vladimir Bukovski je od mladosti, od svoje 18. godine, krenuo “krivim putem”. Nije želio biti dio gomile koja smjerno plovi tokom rijeka, već je tvrdoglavo plivao protiv svih struja i tokova, koliko god to teško bilo jer je mislio da je tako ispravno.
Pokazao je upravo onaj karakter koji krasi tadašnje (i sadašnje) “Don Kihote”, Bulgakovljeve Majstore ili Švejkove koji su jurišali na režimske vjetrenjače i oprali se pranju mozga, želeći biti svoji. Ne tuđi. Ne njihovi. Ne dijelom oportune klimajuće većine. Bukovski je mogao živjeti lagodno. Otac mu je bio poznati sovjetski režimski novinar. Dio sustava. Sin to nije želio biti. Samo to, ali ni to mu nisu dali, jer dopustiti da netko živi kako hoće nije se uklapalo u tadašnji konzervativni populizam.
“Svi mi disidenti govorili smo da politika mora biti moralna. Mi nismo bili politički pokret, već vrijednosni i moralni. Naš motiv nije bio da prepravljamo Rusiju, samo nismo željeli biti dijelom zločina i nepravde. Nismo željeli biti dio režima. To je bio naš ključni motiv”, rekao je Bukovski prije koju godinu.
Neprijatelj KGB-a
Rodio se 1942. godine, dok mu je otac bio na ratištu. Iz srednje škole izbacili su ga 1959. godine, a kad ju je nekako završio te upisao fakultet, prije prvog ispita izbacili su ga i s njega.
Bio je jedan od organizatora, kultnih pjesničkih okupljanja kod spomenika Vladimiru Majakovskom u Moskvi, da bi mu 1962. godine KGB-ovi liječnici dijagnosticirali “shizofreniju” (britanski psihijatri su nakon dolaska na Zapad odbacili tu dijagnozu) te je nekoliko puta zatvaran i liječen po sovjetskim psihijatrijskim klinikama, da bi 1963. prvi put završio u Sibiru, zbog raspačavanja knjige Milovana Đilasa “Nova klasa”. Pa, opet i opet i opet - četiri puta.
Ukupno je po sovjetskim boljševičkim zatvorima, do svoje 34. godine, proveo 12 godina. Kada je već četvrti put bio uhapšen, 1971. godine - tadašnji partijski organ Pravda u svom desetomilijunskom tiražu nazvao ga je “zločestim antisovjetskim huliganom” i time ga proslavio na cijelom SSSR-u. Huligan je postao pravednik. Njegov dosje ima tisuće stranica. O KGB-u će reći: “Ili ste KGB-ov neprijatelj ili njihov agent. Trećeg nema”.
U Britaniji
Nakon dolaska na Zapad, odlučuje se na život u Velikoj Britaniji. No, i tamo ostaje svoj. Nije previše oduševljen Zapadom. Nakon raspada SSSR-a pokušava se vratiti u Rusiju. No, i tamo nije primljen s oduševljenje. Osniva Komitet za pravdene izbore 2008. godine te se nastoji kandidirati na predsjedničkim izborima. No, njegova kandidatura je odbijena jer, prema pravilima, nije 10 godina u kontinuitetu živio u Rusiji. Vraća se, ponovno poražen i razočaran, u Veliku Britaniju.
Potpisnik je pisma “Putin treba otići”. Nedavno je bio optužen da je u svom kompjutoru imao “pedofilski sadržaj”, ali je na sudu utvrđeno da većina tog materijala nikada nije otvorena i pretražena. Iza sebe ostavio je knjige “Moskovski proces”, knjigu uspomena “Povratak vjetra” i “Pisma ruskog pustolova” o životu emigranta na Zapadu.
Tvrdoglavo je išao svojim putem, često i glavom kroz zid, okončavši svoj burni život u noći s nedjelje na ponedjeljak 28. listopada u bolnici u Cambridgeu. Umro je od srčanog udara. Otišao je disident, buntovnik s razlogom i pisac kojeg nisu voljeli, ali su mu se ipak morali diviti, ili makar zavidjeti zbog hrabrosti i postojanosti. Ostat će iza njega prkosna pjesmica - Razmijenili huligana za Luisa Corvalána.