Prošlotjedne tenzije između zapadnih sila s jedne te Rusije i Sirije s druge strane stvorile su strah da bi prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa o napadu na Siriju mogle dovesti do šireg sukoba između velesila. U subotu rano ujutro, napadi su i izvedeni krstarećim projektilima kojima su gađana tri cilja u Siriji. Nakon prvih sati od njihova izvršenja, postalo je jasno da se situacija smiruje i deeskalira.
Štoviše, za akciju u kojoj je ispaljeno ukupno 105 krstarećih raketa s ukupnom vatrenom moći od više od 47 tona eksploziva koja je isporučena na samo tri cilja, upravo je nevjerojatno da niti jedna jedina osoba nije poginula, što je možda i prvi takav slučaj otkad SAD koristi masovne udare krstarećih raketa.
Među američkim brodovljem koje je lansiralo krstareće rakete TLAM, popularnije Tomahawke, posebno se ističe USS John Warner (SSN-785), nuklearna napadajna podmornica klase Virginia.
Konkretno, riječ je o drugoj podmornici te klase iz serije Block III, koja u pramcu raspolaže s dva VPT, Virginia Payload Tube, silosa od kojih svaki sadrži šest individualnih ćelija za po jedan TLAM. John Warner je lansirao 6 TLAM-ova, odnosno polovicu svog kapaciteta, što je bila i prva borbena upotreba klase Virgina otkad je prva uvedena u službu prije gotovo 14 godina.
Suprotstavljene strane imaju, dakako, dijametralno suprotne poglede na operaciju. Zapadne sile proglašavaju ga fantastičnim uspjehom, a predsjednik Trump proglasio je “mission accomplished”, što je iz obične izjave stanja zadaće preraslo u sinonim za politički diktirani vojni debakl zahvaljujući invaziji Georgea W. Busha na Irak, koji je 2003. napadnut pod netočnom tvrdnjom posjedovanja oružja za masovno uništenje.
Zanimljivo da je i u Siriji opravdanje uvijek navodna upotreba kemijskog oružja. Prema zapadnim tvrdnjama, svih 105 projektila pogodilo je ciljeve. S druge pak strane, za Rusiju je na Siriju izvršena brutalna agresija za koju će biti posljedica, a prema izjavi ruske vojske sirijska je protuzračna obrana oborila 71 krstareću raketu.
Istina je vjerojatno negdje u sredini, no na internetu su isplivale snimke iz Damaska koje pokazuju uspješna lansiranja i pogotke PZO raketa, kao i slike ostataka oborenih krstarećih raketa, tako da je neupitno da ih dio jest srušen. Bez obzira na to koliko je raketa zaista stiglo do ciljeva, a 50-70% je izgledan raspon, najviše ih je lansirano na istraživački centar Barzeh u Damasku. Za njega se tvrdi da služi za razvoj kemijskog oružja, no takvu instalaciju imati usred vlastitog glavnoga grada je vrlo neobično jer predstavlja veliki rizik od mogućih nezgoda. Skladište u Him Šinšaru dobilo je dobar dio preostalih raketa, a u bunker na istoj lokaciji upućeno je samo 7 raketa.
Korištenje konvencionalnih eksploziva protiv skladišta i razvojnih kompleksa kemijskog oružja predstavlja također rizik jer nema jamstva da će svi agensi biti uništeni vrućinom detonacije prije nego ih udarni val rasprši. Budući da je istraživački centar Barzah u gusto naseljenoj gradskoj četvrti, a nikakva trovanja do sada nisu prijavljena, malo je vjerojatno da se tamo nalazilo ikakvo kemijsko oružje. Mete u Him Šinšaru su zabačenije pa bi i trovanje bilo teže, no izostanak istog je indikativan.
Budući da niti jedna osoba nije poginula, izgledno je da su ciljevi unaprijed najavljeni barem Rusiji. Količina isporučene vatrene moći lako je mogla desetkovati sirijsku vojsku i ostaviti stotine mrtvih, pa ovako precizna i meka upotreba upućuje na izvjestan dogovor kao jedini izlaz iz situacije u koju se Trump doveo svojim prijetnjama. Kad se povući nije mogao, osiguralo se da napad ne bude toliko ozbiljan da izazove eskalaciju s Rusijom.
Obrazac navodne upotrebe kemijskog oružja od strane sirijske vojske kao opravdanje za vojnu akciju dosad je pokušan triput, od toga posljednja dva puta uspješno. Istraga OPCW na mjestu navodnog napada svakako će razjasniti stvari, a pitanje je koliko će još dugo kemijsko oružje biti koliko-toliko kredibilno opravdanje za neke buduće napade.