Crna Gora postala je središnje mjesto izborne kampanje Aleksandra Vučića, njegova meta i možda posljednji bezumni juriš na vjetrenjače koje se odavno vrte u suprotnom smjeru.
Izbori su za manje od mjesec dana, 21. lipnja, a provučićevski mediji i politički trabanti su u anticrnogorskoj ekstazi, kao déjà vu 90-ih, briše se teška patina s izlizanih tekstova o položaju Srba u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, samo s crnogorskim prijetećim predznakom. Kampanja protiv Crne Gore orkestrirana je i projektirana u zajedničkoj operaciji Vučića, Dodika, vrha SPC-a i prosrpsko-proruskih stranaka u samoj Crnoj Gori, uz potiho sufliranje Moskve. Vučić je potpuno opsjednut Crnom Gorom i nije umio smisliti ništa originalnije od usporedbe današnje Crne Gore s ustaškom NDH, u čemu su mu se priključili vrh SPC-a i režimski mediji koji histeričnim naslovima otvoreno negiraju crnogorsku nacionalnu i svaku drugu posebnost, šire strah i prijetnje te dodatno personaliziraju crnogorsku neovisnost samo s likom predsjednika Mila Đukanovića. Pristalice crnogorske zasebnosti i državnosti nazivaju izmišljenim i za njih pogrdnim imenom “milovci”, čime se sugerira politička izvještačenost crnogorske nacije, a njegovim odstranjenjem ili porazom na izborima, prema njihovu mišljenju, prestaje i bauk crnogorske samostalnosti i zasebnog identiteta te bi se odmetnuta bludna Crna Gora vratila u zagrljaj (majke) Srbije.
Nedavna godišnjica neovisnosti Crne Gore u vučićevskim je medijima predstavljena kao “dan odcjepljenja od Srbije”, pa stoga dominiraju užasavajući naslovi kao što je “Milovci spremaju pokolj Srba”, što, pak, otvara igru u kojoj je sve dopušteno. Stavljanjem Crne Gore, odnosno ugroženosti Srba u Crnoj Gori u meritum svoje kampanje, Vučić skreće Srbima pozornost s problema. Po već oprobanom, ali gubitničkom modelu ugroženosti - i nema puno manevarskog prostora - mijenja Crnom Gorom temu Kosova gdje ne stoji sjajno, recesija samo što nije pokucala na vrata, u Bruxellesu ga sve više nazivaju “epigonom Viktora Orbána” i gube živce s njim, koketira s Kinom, što i u Rusiji izaziva negodovanje, a u priču o liderstvu u regiji valjda više ne vjeruje ni on sam. Ostaje, dakle, samo labava nada - Crna Gora.
Usporedba Rusije i Ukrajine
No Vučićev “crnogorski” ulog može biti riskantni, samoubilački hod po rubu. Naime, destabilizacija Crne Gore mogla bi mu biti još jedan izgledni poraz, a i igra se s mogućim izbijanjem sukoba u toj zemlji, o čemu javno govore njegovi megafoni Ivica Dačić i Aleksandar Vulin. Vučić prema Crnoj Gori vodi neracionalnu politiku, sličnu ruskoj prema Ukrajini. Moskva je narod koji je sebe doživljavao kao napola Ruse pretvorio svojom bezumnom politikom u neprijatelje za dugo vremena, kao i Vučić koji pretvara jedan bliski narod, kojemu odriče samobitnost, u svog neprijatelja, a još k tome argumente kojima mu osporava samostalnost i zasebnost uzima kao potvrdu njihova antisrpstva. Naime, u obrani svog nacionalnog identiteta Crna Gora je u fazi desrbizacije. Odnosi dviju zemalja vrlo su napeti, na rubu opasnih incidenata - Crna Gora nakon epidemije koronavirusa ne otvara granicu jedino sa Srbijom i BiH, odnosno RS-om, pravdajući to epidemiološkim razlozima, a očito je više riječ o onemogućavanju litijskih “vikend-prosvjednika”, a Beograd, pak, zabranjuje letove tamošnje aviokompanije i poziva Srbe da ne idu na ljetovanje u Crnu Goru.
Aleksandar Vučić
Srbijanski književnik Filip David smatra kako se još ne zna, niti se može naslutiti što će se sve događati u Crnoj Gori. Kaže kako bi Đukanovićev eventualni poraz na sljedećim izborima doveo do nove i vrlo opasne nestabilnosti u ovom dijelu Europe, pogotovo jačanja ruskog utjecaja na Balkanu te vjerojatno i do tragičnih unutarnjih sukoba u Crnoj Gori. “Ako bi prevladale prosrpske snage, to ne bi oslabilo, nego ojačalo Vučićevu poziciju i u Sjevernoj Makedoniji i u Dodikovoj Republici Srpskoj, pojačalo tenzije u Albaniji i na Kosovu, i mogućnost šireg vojnog sukoba ako bi to bilo u interesu neke od velikih sila, smatra David. Prema njegovu mišljenju, još je rano govoriti o nekom Vučićevu porazu.
I crnogorski književnik Andrej Nikolaidis smatra kako Vučić računa da bi Crna Gora mogla biti njegova najveća pobjeda. Nikolaidis kaže kako Vučić čini sve što može da svoje satelitske partije, okupljene oko Demokratskog fronta, dovede na vlast u Crnoj Gori.
“Ta operacija ima dalekosežne ciljeve: potpuni reset svih vanjskopolitičkih prioriteta Crne Gore, dakle njezino odvraćanje od Zapada i zaokret ka Rusiji, ovaj put pod njezinom čvrstom kontrolom, rekao bih čak čvršćom i direktnijom od kontrole koju Rusi imaju nad Dodikom i Republikom Srpskom. Istodobno za cilj ima i formatiranje Crne Gore najprije kao druge srpske države, a potom njezino spajanje s “maticom” Srbijom. Time bi zatrli svaki trag independističke, prozapadne politike i misli u Crnoj Gori”, ističe Nikolaidis.
“Stoga je Crna Gora i za njega i za Rusiju mnogo više od predizbornog aduta. Ona je i dalje potencijalni plijen. Nema zapadne ambasade i vlade kojoj nije jasno da Vučić sistematski, preko Dodika i prosrpske opozicije u Podgorici, destabilizira BiH i Crnu Goru”, dodaje. Srbija je za Nikolaidisa izvoznik nestabilnosti u regiji. Smatra da je ona zajednički nazivnik svih sukoba i tenzija na Balkanu, ali isto tako postavlja pitanje zašto SAD i EU Vučiću to toleriraju. I hoće li to tolerirati i nakon što potpiše ili ne potpiše sporazum s Kosovom?
Podsjetimo da je prije oko mjesec dana iz Moskve zapuhao vjetar u leđa Vučićevim crnogorskim ambicijama kada je Putinov prvi diplomat Sergej Lavrov izjavio da će dobri odnosi između Rusije i Crne Gore biti ponovno obnovljeni jer “će osjećaji velike većine Crnogoraca na kraju prevladati”, a “oni koji privremeno provode rusofobnu politiku će otići”, očito aludirajući na Đukanovića i procrnogorske snage.
Crna Gora predstavlja adut za Vučića koji se ne može otarasiti miloševićevskog naslijeđa na čijoj uzaludnoj nostalgiji stalno titra nacionalističke resantimane o mogućoj ako ne velikoj, a onda barem proširenoj Srbiji. Naime, dok god ima šanse da bi se “srpska Sparta” mogla vratiti u naručje Srbije, Vučićeva nada tinja jer, kako kaže Nikolaidis, svako jačanje Crne Gore slabi ideju Velike Srbije. Crna Gora kao neka zamjena za Kosovo, čime bi, misli valjda, Vučić zadovoljio apetite frustriranog i istraumatiziranog (većeg!?) dijela srpskog društva zbog niza ratnih i drugih poraza u posljednjih 30 godina.
“Vučić doista ima velik problem: Donald Trump od njega očekuje da potpiše sporazum s Kosovom. To je zamišljeno kao dio Trumpova izbornog “vanjskopolitičkog uspjeha”. Njemu Rusi prijete preko njegove Politike jer ne žele sporazum Srbije s Kosovom, nego permanentnu krizu koja osigurava njihov utjecaj”, objašnjava Nikolaidis. Dodaje da je Vučićeva situacija sljedeća: ako ne potpiše, suočit će se s Trumpovim bijesom, a ako potpiše - s Putinovim. “Mislim da se on Putina boji više nego Trumpa. Pri svemu tome njegove akcije u EU su bitno pale, najočitije u Njemačkoj, gdje vodeći mediji više ne biraju riječi opisujući njegovu psihotičnu autoritarnu vladavinu”, nastavlja Nikolaidis.
Ne priznaju izborne poraze
Filip David kaže kako prema rezultatima svih anketa i procjenama Vučić uvjerljivo dobiva izbore, pogotovo u okolnostima kada ih dobar dio opozicije bojkotira. “Ne vjerujem da će Vučićeva izborna pobjeda nešto posebno promijeniti, osim što će kontrola nad medijima postati još bezobzirnija, a vlast netolerantnija. Srpska politika i dalje će ovisiti o financijskoj i ekonomskoj pomoći EU pa će se vlast deklarativno zalagati za pristup Uniji. Jačanje veza s Rusijom i Kinom pored svega ostalog treba da EU ovakvu kakva jest, dobrim dijelom dezorijentiranu i birokratiziranu, ucjenjivački opominje - ako nas vi nećete, prepustili ste nas onima koji nas hoće”.
Nikolaidis napominje kako prosrpske stranke nisu priznale niti jedan izborni poraz, čak ni rezultat referenduma o neovisnosti. On je uvjeren da će izgubiti i predstojeće skore izbore. Nakon toga nastavit će s litijama ili nekom drugim vrstom prosvjeda i eventualno pojačati intenzitet onoga što već ima oblike pobune Srba u Crnoj Gori. Vučić će ići onoliko daleko koliko ga Zapad pusti. To što Zapad tolerira njegove akcije u Crnoj Gori već je odavno skandalozno. Njegovi mediji mjesecima tvrde da 350 tisuća Crnogoraca sprema etničko čišćenje deset milijuna Srba, njegov karikaturalni ministar vojske prijeti da će “Srbija zaštititi Srbe”, a njegov raspjevani ministar vanjskih poslova najavljuje “građanski rat” u Crnoj Gori. S time se ne treba igrati, ističe Nikolaidis.
Zbog pritiska kojemu je izložena, u Crnoj Gori nemoguć je razvoj demokratskog društva te od nje radi zemlju-slučaj i permanentne nestabilnosti, kako je to već viđeno u BiH, jer se sve svodi na etničko-politički sukob. U pitanju je opstojnost crnogorske države, nacije i etniciteta, a s jačanjem političko-etničke ostrašćenosti dovodi u pitanje stabilnost ne samo Crne Gore i Srbije, nego i šire regije. Naime, eventualni sukob ili promjena vlasti u Crnoj Gori - koja teško može biti na legalnim izborima, nego samo nasilna - stubokom bi preokrenuli cjelokupni geostrateški odnos i ravnotežu na Balkanu i Jadranu te užarili ovdašnju političku klimu, ponovno vratili na scenu memorandumske sentimente i obnovili “toplomorske” ambicije Rusije. To bi ove prostore ponovno učinilo nestabilnima, pa i dovelo možda do ruba sukoba, udaljavajući regiju od euroatlantskih integracija i stvarajući od nje neželjeno dijete Europe.