Ona je provela 48 sati nasamo s Radovanom Karadžićem, u prostoriji za goste u pritvorskoj jedinici Haaškog suda u sklopu najvećeg nizozemskog zatvora u Scheveningenu. Novinarski, uspjeh je dobiti dozvolu za razgovor s haaškim zatvorenikom.
No kad Radovana Karadžića predstavljaš kao osebujnog ridikula, kao šamana kroz kojeg progovara osobno Duh Sveti, i pritom bez mjere dramatiziraš svoj strah jer si sama s ratnim zločincem, kao da je riječ o izgladnjelom kanibalu kojeg si srela u pustinji, a ne u odlično čuvanom zatvoru u Nizozemskoj, to izaziva podsmijeh. Zgražanje. Osudu.
U tom je tekstu Radovan Karadžić sve prije nego čovjek odgovoran za smrt desetak tisuća ljudi. Činjenica da je takav tekst objavio ugledni The New York Times, američki dnevnik sa svjetskim dometom i utjecajem, razlog je za bijes. Plus što je američkoj profesorici bilo dovoljno 48 sati u Scheveningenu pa da napiše knjigu o Karadžiću “Moj ratni zločinac: osobni susret s arhitektom genocida” (My War Criminal: Personal Encounters with an Architect of Genocide) koja će uskoro biti objavljena.
Tekst “Zašto sam dopustila osuđenom ratnom zločincu da prakticira izlječenje energijom na meni? Mojih 48 sati nasamo s Radovanom Karadžićem”, nije objavljen kao regularni tekst njujorškog dnevnika, nego u njegovoj rubrici Mišljenja, Opinion. Pa ipak. Kako su takvo ismijavanje ljudskosti i pravde u uglednom NYT-u smjeli dopustiti?
Novinarska etika
Nije to neki lokalni list koji prenosi u detalje memoare Veselina Šljivančanina, izvještava sa svadbe Mirka Norca ili uzima izjave od Branimira Glavaša. The New York Times bi morao znati što je doličnost, što je novinarska etika, a što je ratni zločinac. O Karadžiću, Šljivančaninu i Glavašu smije se pisati, ali u skladu s onim što oni jesu. Bez zamagljivanja i romantiziranja njihove uloge.
Jessica Stern nije novinarka, nego profesorica sa sveučilišta u Bostonu. Bavila se Rusijom u Clintonovoj administraciji u vrijeme rata u BiH, na Harvardu je predavala protuterorizam, objavljuje knjige o terorizmu, koautorica je knjige “ISIS: Država terora”. I s Karadžićem je u Haagu razgovarala kao stručnjakinja koja proučava ratne zločince.
Ali u tekstu ne ističe kako je sarajevski psihijatar i pjesnik došao u stanje svijesti kojim opravdava uništenje toga grada, kako su mu smrti djece i žena postale nevažne, nevažnije od ustajalog zraka u haaškim ćelijama. Ne objašnjava nam kako nacionalizam iskrivi mozak da je moguće opravdati uništenje stotina sela i gradova, protjerivanja i ubijanja ljudi zbog neke države, zbog neke nacije. Ne, njoj je zanimljiv dr. Dragan Dabić, Karadžićev alter ego, pod kojim se navodno godinama skrivao, predstavljajući se kao čarobnjak alternativne medicine.
Više puta tijekom naših susreta, piše ona, Radovan Karadžić htio je pokazati svoje umijeće bioenergetskog liječenja. Između listopada 2014. i studenoga 2016. sastali su se 12 puta po četiri sata.
“Sjedili smo u našim malim stolicama za malim drvenim stolom u maloj sobi koju su nam dali u zatvoru Ujedinjenih nacija u Haagu. Gospodin Karadžić se dao u bijeg nakon što je 1995. optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti, među ostalim zbog svoje uloge u ubojstvu 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici za vrijeme rata u Bosni. Htjela sam razumjeti zašto se prerušio u energetskog iscjelitelja dok je bio u bijegu”, počinje Stern svoj tekst. Vrlo zanimljivo: zašto se jedan psihijatar pretvarao da je alternativni iscjelitelj? Zašto bi jedan vrhunski chef tijekom bijega pekao hamburger da preživi?
Bivši predsjednik ratne tvorevine Srba u Bosni i Hercegovini uhapšen je u Beogradu 2008. kao Dragan Dabić, iscjelitelj koji nudi spiritualne kure kojima liječi neplodnost i druge boljke. Sada je sjedio preko puta mene, čovjek koji je proglašen krivim za genocid i za zločine protiv čovječnosti, navodi autorica. Haaški sud proglasio ga je krivim za genocid u BiH 24. ožujka 2016. godine i osudio ga na 40 godina zatvora.
Doživotni zatvor
Tri godine kasnije, Žalbeno vijeće povećalo mu je kaznu na doživotnu. “Opasan je ovo posao, proučavanje nasilnika ili jednostavno muškaraca koji potiču nasilje. Moram ih slušati bez osude, moram se predati, iako samo privremeno, njihovoj slici o sebi. Često u mašti lebdim iznad sebe, prateći svoje reakcije. Ali to ne znači da se nikad ne bojim da ću pogriješiti ili izgubiti sebe. Tako sam znala da ću se, kad sam nagovorila sud da mi odobri razgovor s Karadžićem, morati predati njegovoj slici o sebi - kao moćnom mistiku, velikom pjesniku i cijenjenom psihijatru”, napisala je autorica u NYT-u.
Takav je često i novinarski posao: identificiraš se sa sugovornikom, puštaš ga da govori sve što želi. Ali isto tako ne daš se zavesti, i kad kasnije pišeš tekst, znaš prepoznati pišeš li članak ili reklamni tekst. Jasno ti je da nisi otišla u Haag razgovarati s pjesnikom i psihijatrom, ili nekakvim alternativnim mistikom, nego s osuđenim Radovanom Karadžićem.
Zašto ste izabrali baš tu masku, zašto ste odabrali biti naturopat? Zar vas doista nitko nije prepoznao, pitala je Karadžića američka profesorica 2015. Stern piše da se Karadžić tada nasmijao “poput ponosnog, nestašnog djeteta”. “Na trenutak sam”, piše Stern, “mogla vidjeti kako mora da je izgledao kao dječak”.
Zmija i mačka
To zapravo nije bila maska, zanimalo ga je liječenje bioenergijom, piše profesorica sa Sveučilišta Boston. Dotad su deset sati razgovarali većinom o “sigurnim temama”, o povijesti i književnosti. Ispričao joj je da mu je majka pričala o čudotvornim izlječenjima. On se kao dječak tome smijao. “Ali kasnije sam shvatio da postoje stvari koje ne razumijemo, a i dalje su istinite.” Naprimjer, neka stara tetka, rođakinja njegove majke. Ona je liječila životinje šaptanjem. “Vidio sam je kako to radi. Jednu našu ovcu ugrizla je zmija. Ovca je umirala. Uhvatila je ovcu za uho i nešto joj šapnula. Ovca je ustala, stresla se, i odšetala”, ispričao joj je Karadžić.
Vratio se u djetinjstvo, ispričao je kako su imali mačku koja bi otišla u divljinu, i on za njom. Jednog dana vidio je mačku kako zuri u zmiju. Dvije životinje su tako stajale i onda je zmija ugrizla mačku. Mačka je krenula jesti neke trave. I onda je bila dobro. Hepi end.
Karadžić je ispričao Amerikanki da su se on i njegova supruga još kao mladi psihijatri zainteresirali za bioenergiju. Vidio je da i sam ima nekakvu moć. “Kad sam sklopio ruke, osjetio sam nešto slično magnetu. Pokušao sam to sa svojom suprugom. Stavio sam dlan iznad njene ruke, i shvatio da sam u stanju pomicati njezinu ruku! Tada sam uočio da mogu liječiti glavobolje”, ispričao je Karadžić, a profesorica s Bostona to objavila u The New York Timesu. A mene boli glava dok ovo pišem.
Karadžić je o svojim iskustvima s bioenergijom pričao sve brže, sve uzbuđenije, a i engleski izgovor mu se poboljšao. “Napravili smo eksperiment, ali držali smo ga u tajnosti. Stavio sam dlan u ledenu vodu, vrlo vrlo ledenu. Ali kad sam stavio dlan pokraj nje, ona bi osjetila intenzivnu vrućinu. Tada sam shvatio da vrućina ne dolazi od mene. To je bio Duh Sveti.”
U tom trenutku Jessica Stern se vratila profesionalnom identitetu pa ga je pitala zašto su eksperiment držali u tajnosti. “Mislila sam da je taj oblik narodnog liječenja vrlo uobičajen u Istočnoj Europi”. Da, ali ne za liječnike i znanstvenike, objašnjava Karadžić Amerikanki. No, danas je to drugačije. A onda joj je predložio, želite li da vam pokažem kako to djeluje.
Zbunio ju je. Nije bila sigurna kako da odgovori. Mislila je: ako kažem ne, onda je on pobijedio. On će vidjeti da se bojim njega i njegovih tvrdnji o magičnoj moći. Ali prihvatiti znači izložiti se njegovu dodiru. I njegovoj “iscjeljujućoj” energiji. Dok je ona razmišljala, on ju je čitavo vrijeme probadao pogledom. I onda se sjetila da, iako je osuđen za genocid, nikad nije bio osumnjičen da je osobno počinio kakvo nasilno djelo. Nije baš mislila da će je udaviti, piše, ali je znala da stražar, koji bi ih trebao nadzirati i voditi računa o njezinoj sigurnosti, opušteno sjedi za stolom i lista stranice časopisa.
Liječio me
“Provela sam puno dana gledajući ga na sudu i oko 10 sati razgovarajući s njim jedan na jedan. Dotad sam već znala da, što god taj čovjek bio, kakvo god zlo on počinio ili nadzirao, on je također vjernik, čovjek koji vjeruje u božansku silu. Rekla sam sebi da ću biti više ili manje sigurna s njim, pa i ako mi se fizički približi”, napisala je profesorica.
I tako je pristala.
Karadžić je zaobišao stol i stao ispred Amerikanke. Naložio joj je da pruži ruke ravno, s dlanovima nagore, paralelno sa stolom. Nakon toga je dodirnuo središte njezinih dlanova. Imao je nježne, njegovane ruke doktora ili džentlmena, s predugim noktima. Rekao joj je neka misli na Boga, ili na nekoga koga istinski voli. I onda joj je naredio da počne moliti. Stao je iza nje, i stavio ruke iznad njezine glave. Osjećala ga je kako miče ruke naprijed i nazad. “Osjećala sam neku vrstu elektriciteta kako mi zagrijava glavu i kako mi se počinje lagano vrtjeti. Ali ubrzo sam se počela smirivati, barem malo”, napisala je Amerikanka.
Što osjećate u svojim dlanovima, pitao ju je. Ništa, odgovorila je. On je bio nezadovoljan. “Trebate se koncentrirati”, opomenuo ju je. Jače koncentrirati. Ona je ponovo bila učenica, a Karadžić je u njezinim očima bio učitelj, kojeg je htjela zadiviti tako da dobije odličnu ocjenu. U stvarnom životu, ona je profesorica, ali Karadžić ju je uspio vratiti u vrijeme kad je bila učenica. I kao prava štreberica, totalno se koncentrirala na svoje dlanove, svom snagom.
I drugi put ju je pitao: Osjećate li išta?
“Ovaj put, rekla sam mu da imam osjećaj da stabla čempresa rastu iz središta mojih dlanova. Zašto je i kako ta slika došla do mene, ja ne znam. Drveće je bilo visoko, raslo preko moje glave. Tad sam mu ispričala o toplini u mojoj glavi. Zanimljivo, odgovorio je.”
I ako nisam dovoljno senzibilna da osjetim svu njegovu snagu, barem mogu osjetiti energiju koju je on prizvao u moju glavu, napisala je profesorica sa sveučilišta Boston, stručnjakinja za terorizam s diplomom Harvarda.
Kao reiki
Ne, nije greška u prijevodu. “Htio je da ga vidim kao osobu sa specijalnim moćima. Ali istina je da sam razumjela što on radi. I ja sam proučavala reiki. Ne znam kako ta energija djeluje, samo znam da djeluje.” I onda mu je rekla da se kuži u reiki, da ne ispadne da manipulira s njime. U trenutku dok je pisala tekst, shvatila je koliko je bila djetinjasta njezina nada da ako ona bude iskrena s njim, da će i on biti iskren s njom. Kad mu je rekla da je i sama proučavala reiki, odgovorio joj je da ona onda razumije.
Tekst u NYT-u mnoge je razgnjevio. Na Twitteru se slila lavina optužbi protiv teksta, neozbiljne autorice i neodgovornih urednika koji su dopustili objavu. Profesor međunarodnog prava iz Amsterdamu Kevin Jon Heller esej Jessice Stern nazvao je groznim. Američki pisac podrijetlom iz BiH Aleksandar Hemon među ostalim je podsjetio da rane žrtava još nisu zarasle, a za to je odgovoran Karadžić.
Tekst je grozan, površan i senzacionalistički. Postoji način pisanja o počiniteljima, ali to nije to, napisala je Iva Vukušić, doktorandica sa Sveučilišta u Utrechtu, koja se bavi ulogom paravojnih skupina u raspadu Jugoslavije. Kjell Anderson iz Haaškog instituta za globalnu pravdu komentirao je da je tekst u rubrici “Mišljenja” NYT-a pravi primjer lošeg novinarstva, s klišeiziranim zločincem i novinarom koji tobože prkosi smrti.
Banalnost zla, komentirao je Goran Šimić, stručnjak za tranzicijsku pravdu. “Kada zlo ne nazivamo pravim imenom, ono može izgledati prilično banalno. Pitam se samo što bi žrtve tog zla rekle na to.
Na njih, nažalost, kao i obično, nitko ne misli”, napisao je na Twitteru. Zoran Kusovac je kao novinar zapadnih medija sate proveo s Karadžićem, toliko da bi o tome prema kriterijima Jessice Stern mogao napisati deset knjiga, ali nije jer se bojao da bi tekst s anegdotama s ratnih Pala mogao lako zasjeniti ono ključno: da je riječ o masovnom ubojici, ponosnom na svoja postignuća. I to je test na kojem su pali Jessica Stern i New York Times.