Fotograf Associated Pressa Burhan Ozbilici u ponedjeljak je u Ankari pokrivao naizgled rutinski društveni događaj - otvaranje izložbe "Rusija u očima Turaka" na kojoj je govor držao i ruski veleposlanik u Turskoj Andrej Genadijevič Karlov.
No, otvaranje izložbe pretvorilo se u jezivu scenu pred očima medija kad je 22-godišnji turski policajac Mevlüt Mert Altıntaş sleđa upucao veleposlanika koji je pao na pod, a mladić je zatim povikao prema uzvanicima:
- Allahu Akbar! Ne zaboravite Alep! Ne zaboravite Siriju! Sve dok naše zemlje nisu sigurne, nećete biti sigurni ni vi!
Karlov je preminuo u bolnici nedugo nakon napada, dok je atentatora "neutralizirala" policija nakon 15-minutne pucnjave.
Napadač stoji iznad teško ranjenog, kasnije preminulog ruskog veleposlanika Andreja Karlova
Ozbilici je za The Guardian prepričao jezivo iskustvo. On je, inače, prvi koji je svijet izvijestio o atentatu, a ubrzo zatim svijet su počele obilaziti i njegove fotografije.
Sve se činilo kao rutinski događaj, otvorenje izložbe fotografija iz Rusije. Kada je muškarac u tamnom odijelu i s kravatom oko vrata izvukao pištolj, bio sam iznenađen, pomislio sam da je to samo teatralni dodatak svečanosti.
Ali umjesto toga, radilo se o hladno proračunatom atentatu koji se odvijao pred mojim očima i očima drugih koji su prestravljeno počeli bježati tražeći zaklon u trenutku dok je uredno obrijani muškarac kratke kose pucao u ruskog ambasadora.
Hici, njih najmanje osam, snažno su odjeknuli u besprijekorno uređenoj umjetničkoj galeriji. Nastao je pandemonij. Ljudi su urlikali, skrivali su se iza stupova i ispod stolova, ležali su po podu. Bilo me strah, bio sam zbunjen, ali uspio sam naći djelomičan zaklon iza zida i počeo sam raditi svoj posao: snimati fotografije.
Izložba 'Od Kalinjingrada do Kamčatke: kroz oči putnika' predstavljala je fotografije iz cijele Rusije: od najzapadnije regije na Baltiku do poluotoka Kamčatke na istoku. Odlučio sam doći na otvorenje naprosto zato što mi je bila usput dok sam išao kući s posla u Ankari.
Kada sam došao u galeriju, govori su već bili započeli. Nakon što je sa svojim obraćanjem krenuo ruski ambasador Andrej Karlov, približio sam mu se kako bih ga fotografirao. Mislio sam si da će nam fotografije dobro doći za pokrivanje vijesti o tursko-ruskim odnosima.
Ambasador je govorio smireno, ali i s ljubavlju o svojoj domovini. Povremeno bi zastao kako bi prevoditelju dao da prenese njegove riječi na turskom jeziku. Baš je miran i skroman, pomislio sam u tom trenutku.
Zatim je krenula pucnjava, a među uzvanicima je nastala panika. Ambasadorovo je tijelo ležalo na podu, samo nekoliko metara od mene. Nisam vidio krvi oko njega, pomislio sam da mora da je bio pogođen u leđa.
Prošlo je nekoliko sekundi prije nego sam shvatio što se zapravo dogodilo: čovjek je umro preda mnom, život je nestao pred mojim očima.
Pomaknuo sam se natrag i ulijevo dok je napadač, kojeg su kasnije identificirali kao policajca Mevluta Merta Altintasa, mahao pištoljem prema ljudima koji su pobjegli na desnu stranu prostorije.
Isprva nisam mogao dokučiti što je motiviralo napadača. Pomislio sam da bi mogao biti čečenski militant. Ali ljudi su kasnije rekli da je vikao o sirijskom gradu Alepu.
Dakle, vjerojatno je bio bijesan zbog ruskog bombardiranja Alepa koje je za cilj imalo tjeranje protuvladinih pobunjenika iz grada. Mnogo je civila poginulo u borbama ondje.
Također je vikao 'Allahu Akbar', ali nisam razumio ostatak onoga što je rekao na arapskom.
Napadač je bio jako nervozan. Hodao je oko ambasadorova tijela, a usput je razbio nekoliko uokvirenih fotografija koje su stajale na zidu.
Mene je, jasno, bilo strah i bio sam svjestan opasnosti u slučaju da se napadač okrene prema meni. Ali povukao sam se samo malo prema naprijed i fotografirao sam tog muškarca dok je divljao pred svojom očajnom i ukipljenom publikom.
Evo što mi je palo na pamet: 'Tu sam. Čak i ako me pogodi i rani ili ubije, ja sam novinar. Moram raditi svoj posao. Mogao bih zbrisati bez ijedne fotografije... Ali što bih rekao ljudima kad bi me kasnije pitali zašto nisam fotografirao?'
Čak sam se sjetio prijatelja i kolega koji su izgubili živote dok su fotografirali u ratnim zonama tijekom godina.
Dok su mi misli strujale glavom, vidio sam da je muškarac jako živčan, ali da se na neki čudan način uspijevao kontrolirati. Svima je vikao da ostanu gdje jesu. Onda su došle snage sigurnosti i svima naredile da napuste prostoriju što smo svi učinili.
Ubrzo su stigla ambulantna i oklopna vozila i krenula je policijska operacija. Napadač je kasnije ubijen u razmjeni vatre.
Kad sam se vratio u dopisništvo kako bih obradio svoje fotografije, bio sam šokiran kad sam vidio da je napadač zapravo čitavo vrijeme dok je ambasador govorio stajao iza njega. Poput prijatelja ili tjelohranitelja.