S više od pet i pol tisuća kilometara plovidbe preko Atlantika pred sobom, Garry Crothers je pomalo uznemiren. No mora krenuti prije sezone uragana, piše Guardian.
'U lošoj sam situaciji, ali nemam izbora', kaže.
Kao i mnogi drugi koji žive na svojim jedrilicama, i on je zapeo na moru zbog Covida-19. 64-godišnji Irac je već dva mjeseca na brodu 'Kind of Blue', 13-metarskom aluminijskom plovilu, tijekom kojeg vremena skoro uopće nije stupio na kopno. Trenutno je usidren kod Sint Maartena na Karibima – što zvuči značajno bolje nego uistinu jest.
Sezona uragana službeno počinje 1. lipnja, a otok se nalazi usred uragansklog pojasa, čega je Crothers bolno svjestan. Prošle godine, otok je pogodila jaka oluja Dorian, a 2017. oluja Irma. Susjedne zemlje i otoci koji mogu pružiti zaštitu, sada su zatvoreni. Jedina sigurna opcija koju Crothers ima je da se sâm zaputi kući u Irsku.
U svojoj nevolji Crothers nije sam. Procjenjuje se da će u narednim tjednima oko 500 brodova prijeći Atlantski ocean u pokušaju da stignu do Europe. Od Tihog pa sve do Indijskog oceana, tisuće ljudi pokušavaju doći do kuće ili nekog skloništa.
I dok su kruzeri i vojni brodovi dospjeli na naslovne stranice, značajno manje pažnje posvećeno je stotinama obitelji i pojedinaca na manjim brodovima. Kako su države zatvarale svoje granice, brojnim brodovima odbijen je zahtjev za uplovljavanje u luke. Čak i one brodove koji su prije pandemije bili sigurno usidreni, sada se počelo smatrati stranim plovilima u teritorijalnim vodama. Jedriličarima u Portugalu i Španjolskoj naloženo je da se vrate u svoje domicilne luke u SAD-u ili Kanadi – što je bez detaljnog planiranja vrlo opasan savjet.
Sa svih strana svijeta stižu horor priče. Obiteljima s malom djecom se prijeti uhićenjima, plijene im se brodovi ili ih se tjera na otvoreno more kad se pokušavaju usidriti u sigurnim zaljevima kako bi potražili hranu i vodu.
Tisuće su ostavljene bez ikakvog zaklona i sada poduzimaju opasne prelaske oceana. Ljudi plove uz obalu Šri Lanke, Indije i kroz vode Adenskog zaljeva koje su pune gusara, prema rogu Afrike, a na otvoreno more ih tjeraju patrolni brodovi. Mnogima naplaćuju nevjerojatno visoke iznose za prijeko potrebne namirnice, dok gotovina vrlo brzo nestaje. Daria Blackwell iz Ocean Cruising Cluba (OCC) kaže kako su riskantna putovanja postala uobičajena: 'Jedan brod koji je stigao iz Južne Afrike, bio je prisiljen da se okrene i da nastavi prema St. Heleni (udaljenoj više od 1.200 nautičkih milja) iako nije imao dovoljno hrane, goriva i vode', kaže Blackwell. Krenuo je prema SAD-u, no kako su na brodu i neki neamerički državljani, nije sigurno hoće li moći pristati.
Jedino mjesto gdje mogu očekivati da će ih primiti, njihove su matične zemlje. No to predstavlja problem epskih proporcija. Mnogu pomorci nisu jako bogati: njihov dom je njihov brod, nisu planirali iznenadni prelazak oceana, a sada to trebaju učiniti u uvjetima u kojima to inače ne bi niti pokušali. S obzirom da su sve zemlje zatvorene, ne mogu nabaviti potrebnu opremu, ni zalihe za put, a s obzirom na restrikcije ne mogu naći niti posadu koja bi im se pridružila. Uz to, mnoge osiguravajuće kuće zahtijevaju da prilikom prelaska oceana na brodu bude određen broj ljudi da bi pristali isplatiti eventualnu odštetu, a također odbijaju pokriti troškove nastale na brodu ostavljenom u zoni uragana.
Kao i mnogi drugi, Crothers mora izabrati manje od dva zla: suočiti se s uraganom ili pokušati prijeći ocean sâm – oboje bez osiguranja. Čak je i nabava hrane problematična. U Sint Maartenu su se trgovine tek nedavno otvorile.
'Moja druga najveća briga je kako da zadržim distancu dok kupujem namirnice za put', kaže Crothers. 'Nisam u dobi kad bih si mogao priuštiti da se zarazim koronavirusom ili da se razbolim nasred Atlantika.'
U ovim teškim okolnostima, pomorci se obraćaju jedni drugima za podršku. Oni su snalažljiva vrsta – plovodba morima to zahtijeva s obzirom na probleme koji se mogu pojaviti nasred oceana. OCC je povezao više od 150 brodova u zapadnom Atlantiku koji su krenuli put Europe: oni dijele informacije i pružaju pomoć prilikom prelaska. To nije organizirana flotila – brodovi kreću na put iz međusobno udaljenih krajeva poput Antigue, Jamajke i Meksika prema Rusiji, Velikoj Britaniji, Švedskoj i Grčkoj. Svaki skiper će za sebe odlučiti o ruti i brzini kojom će se kretati.
No svi će zajedno pratiti putovanja, pa ako iskrsne neki problem, u pomoć bi mogao uskočiti netko tko se možda nalazi u blizini. Prvoj grupi koja odlazi, dva broda s medicinskim djelatnicima i jedan s kirurgom, ponudili su svoju pomoć. Doista, jednom je brodu pomoć i zatrebala pa mu je drugi brod dostavio vodu.
Crothers se upisao na listu. On je iskusni pomorac, no još nikada nije prelazio Atlantski ocean sâm. Najduži solo put koji je dosad poduzeo, trajao je pet dana.
'Da vas ispravim', kaže Crothers. 'Sva moja putovanja su single-handed.' (igra riječima: eng. 'single-handed'; hrv. 'samostalan', ali i 'bez ruke', op.u.). Naime, nakon automobilske nesreće i godina nesnosnih bolova, Crothersu je 2017. amputirana lijeva ruka.
'Najveća briga mi je kako ću nešto popraviti samo s jednom rukom. Prilično sam dobar u tome, ali teško je to izvesti, a da mi nešto ne ispadne i dok se držim za brod.'
Crothers će prvo krenuti na sjever, rutom kojom mogi kreću prema Bermudima. Jednom kad stigne u područje visokog tlaka, trebao bi imati dovoljno zapadnog vjetra kako bi doplovio do Azorskog otočja. Odatle će krenuti prema Sjevernoj Irskoj za što će mu trebati više od tri tjedna. Mora ploviti konzervativno.
'Ako padnem preko palube, gotov sam. I posve zdravom čovjeku se teško vratiti na brod, a kamoli meni s jednom rukom.'
Azorsko otočje predstavlja tračak svjetla u Atlantskom oceanu tijekom ove krize. Taj arhipelag udaljen oko 800 nautičkih milje od Portugala, od velike je strateške važnosti svim brodovima koji ocean prelaze sa zapada na istok. Države na istočnoj strani Atlantika – Maroko, Senegal, Španjolska, Portugal, Francuska – odbijale su brodove koji su tražili zaklon. Otočne nacije poput Capo Verdea, uz obalu Afrike, nemaju dovoljno infrastrukture i zdravstvene skrbi kako bi se nosile s oboljelima od Covida-19, pa su i oni, logično, izvan dometa.
'U zemljama koje nemaju adekvatnu zdravstvenu skrb, ljudi su uspaničeni i napravit će sve da bi se zaštitili', kaže Blackwell. No zahvalni jedriličari ipak javljaju da su se mogli usidriti u Horti, luci na Azorskom otočju na kojem ima goriva i vode. Ti otoci imaju dugu povijest ugošćivanja brodova na transatlantskim putovanjima, a pomorske institucije poput Peter Cafe Sporta dostavljaju hranu, medicinsku opremu i dijelove usidrenim brodovima.
No iako je otok gostoljubiv, sidrenje ondje ne pruža zaštitu od vremenskih neprilika, niti daje priliku za odmor, popravke i planiranje na sredini iscrpljujućeg putovanja. Zbog toga pomorci apeliraju na vlade da im pomognu.
Pomorac i novinar Ole Sal uputio je i formalni zahtjev vladama Madeire i Azorskih otoka te Portugala, Francuske i Španjolske, da pruže utočište jedriličarima s obzirom da manjak otvorenih luka 'povećava rizik od gubitka života i štete na plovilima'.
U Lisabonu je skiperica Veronique Claus pisala portugalskom predsjedniku Marcelu Rebelo de Sousi u ime 30 međunarodnih brodova.
'Za one koji su usidreni u nesigurnim i nebranjenim vodama, situacija je opasna po život', kaže ona i dodaje kako su dva broda već izgubljena nakon što im se slomilo sidro.
Crothers će proći u blizini Azorskog otočja, no možda neće moći pristati ako na snazi budu restrikcije. Deseci ostalih, međutim, uključujući Britance Elenu i Johna Nyea, računaju da će moći ondje pristati kako bi natočili vodu i gorivo (njihov mali brod ne može ponijeti dovoljno). Ovi 33-godišnjaci su relativno novi u jedrenju, a krenuli su s Britanskih Djevičanskih otoka prema Norveškoj na svojoj 10-metarskoj jedrilici, nadajući se da će se moći odmoriti na Azorskom otočju prija nastavka putovanja. Kaledonski kanal – prečac kroz sjevernu Škotsku – sada je zatvoren, pa ih čeka težak prolaz kroz škotske otoke gdje uvijek pušu jaki vjetrovi i more je nemirno.
Računaju da će se moći odmoriti i skloniti na Zapadnim otocima, s obzirom da Velika Britanija upravlja nekim lukama i marinama ključnima za prolaz.
Za one koji idu na istok prema španjolskoj i portugalskoj obali i dalje u Sredozemno more prema Francuskoj, Italiji i Grčkoj, situacija je raznolika.
Neke luke dozvoljavaju uplovljavanje uz posebnu autorizaciju, no vlasti su postavile komplicirana pravila pa može biti jako skupo ako ih pogrešno protumačite.
U Ateni je nekoliko grčkih brodova uplovilo u luku tijekom karantene, pa su morali platiti kaznu od 5.000 eura i još su u međunarodnim medijima bili proglašeni piratima.
Nyevi se tješe da i drugi brodovi kreću na sličan put.
'Utješno je znati da su i drugi u sličnoj situaciji. Dobro je znati da u slučaju nekih problema, u blizini imamo neki brod koji nam može pomoći', kaže John.
Crothers, čija je konačna destinacija Derry u Sjevernoj Irskoj, ponešto je razboritiji. Veseli se pinti Guennessa, no putovanje je dugo, a iluzija sigurnosti zbog većeg broja brodova, značajno opada kad prelazite ocean u brodovima različite veličine, brzine i rute.
'Na koncu konca, svatko je na svom brodu sâm', kaže Crothers.