Nakon svog poraznog posjeta Moskvi, koji je proglašen najvećim fijaskom bruxelleske diplomacije u povijesti, Josep Borrell, šef diplomacije EU, i sam je očito ostao osupnut takvim agresivnim prijamom, u jeku brutalnog obračuna vlasti s antirežimskih prosvjedima i zatvaranja lidera građanske oporbe Alekseja Navaljnog, da je nakon povratka imao potrebu reći kako "ruska vlada ide zabrinjavajućim autoritarnim putem" te da sadašnja struktura vlasti "spaja ekonomski interes, vojsku i politički nadzor ne ostavljajući prostora za vladavinu prava niti za bilo kakvu demokratsku alternativu", poentiravši kako "Kremlj demokratske vrijednosti doživljava kao egzistencijalnu prijetnju i ugrozu svom opstanku". Je li to baš tako?
Boji li se Rusija, odnosno sadašnja Putinova struktura demokracije zapadnog tipa? U javnom prostoru, u glavnim medijskim i političkim istupima (nedavno je i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov govorio o krizi i debaklu liberalne demokracije) koriste se termini "liberalni fašizam" ili "liberalna diktatura", nametanje zapadnjačkog tipa demokracije izjednačava se s opasnošću po ruski način života i tradiciju, a domaći liberali, poput Alekseja Navaljnog i "navaljnista" (termin koji u zadnje vrijeme ušao u medijsku orbitu), proglašavaju se izdajnicima, plaćenicima stranih obavještajnih službi kojima je cilj destabilizacija i propast Rusije.
Lojalna oporba
Iz perspektive Zapada današnja ruska demokracija nema puno zajedničkog s onim što se pod tim pojmom pretpostavlja. Predsjednik Vladimir Putin broji već svoj četvrti mandat na kremaljskom prijestolju, a prije manje od godine dana na ustavnom referendumu omogućeno mu je da se može još najmanje dva puta (predsjednički mandat traje šest godina) kandidirati, što bi značilo da bi mogao vladati do 2036. godine, što bi, ako se ostvari, bilo čak 36 godina na ruskom tronu.
Putin je svaki put dobio izbore već u prvom krugu, a njegova prednost stalno je rasla - na prvim izborima 2000. bilo je dosta 52 posto (5 protukandidata), a na četvrtim izborima 2018. godine dobio je 77 posto, pobijedivši sedam suparnika. U ruskoj Dumi sjede prokremaljske stranke, uz nešto lojalne oporbe, pa se takav sustav naziva "dekorativnom ili insceniranom" demokracijom, jer drugi građanski i proturežimski oblici oporbe, poput Navaljnog, onemogućavaju se u izbornoj utrci, nemaju pristup državnim medijima, zatvara ih se i diskreditira kao strane obavještajne agenture.
Kakav je odnos Rusa prema demokraciji i postoji li strah, pravi ili nametnuti, od demokratskih postulata? Dojam da Rusi "ne žele" demokraciju postao je neko opće mjesto, a sociolozi i istraživanja dokazuju i prikazuju da im je stabilnost milija od demokracije, a sigurnost draža od slobode. Naime, relevantna istraživanja javnog mnijenja (zadnjih 20-ak godina) pokazuju da većini Rusa demokracija nije među najvažnijim željenim vrijednostima.
Na broju jedan je da Rusija bude vodeći međunarodni čimbenik i velesila, nakon toga slijedi osobni materijalni status. Prema ustaljenoj putinovskoj propagandi, on je to upravo i učinio - dao je Rusima ono što žele - podigao je Rusiju na noge, kako to vole reći, uvrstio ju je među vodeće sile svijeta, a poboljšao je i njihov materijalni status - doduše, prema posljednjim službenim podacima, oko 20 milijuna živi ispod socijalnog minimuma, od 150 dolara mjesečno (oko 900 kuna) na oko 147 milijuna stanovnika.
Negdje početkom Putinove vladavine politolog Valerij Solovej uvjeravao me, dok smo sjedili u nekom lažnom talijanskom restoranu u Moskvi, da Rusi nakon neimaštine koju su proživjeli u SSSR-u žele konačno imati osobno materijalno bogatstvo i da će vjerojatno u prvo vrijeme biti spremni za to žrtvovati demokratske slobode (naveo je tada primjer Južne Koreje koja je u "diktaturama" podigla ekonomsku moć pa se tek onda okrenula demokraciji), ali s materijalnom sigurnošću i stvaranjem srednjeg sloja rast će i potreba za političkim slobodama, a tome se, kako je govorio, kremaljska elita neće moći othrvati ako bude željela opstati na vlasti.
"Pošast demokracije"
Putin je nakon dva mandata, 2008. godine, prepustio predsjedničku poziciju Dmitriju Medvedevu. Ispostavilo se da je on tek poput marionete njemu čuvao mjesto za daljnja dva, sada već vidimo i mogućih više mandata, što je nespojivo s europskom demokratskom tradicijom. No, ovdje je potrebno spomenuti da se i u medijskom, političkom, ali i obrazovno-kulturnom prostoru Rusije periodi demokratizacije društva i države uvijek percipiraju i povezuju s nacionalnim tragedijama i ugrozom ruske državnosti.
Mnogi će propast ruske imperije, za koju tvrde da je bila u ekonomskoj ekspanziji početkom 20. stoljeća (prvi izvoznik žita na svijetu i nagli razvoj industrije) povezati s demokratskim reformama političkog života na koju je natjeran car Nikolaj II., pogotovo nakon revolucije i ratnih poraza od Japana 1905. godine - višestranački izbori i (ograničena) vlast Dume, koju je car mogao raspustiti i staviti veto na svaku njenu odluku. No, stvara se dojam da je, iz tog razloga, Rusija izgubila potencijal, a carevina je propala u kaosu i metežu, a na vlast su došli boljševici.
Nakon toga SSSR je ojačao i postala je Rusija jedna od dviju najvećih velesila 20. stoljeća - jedna od mantri koja se ističe je ona o Staljinu koji je "dobio u ruke zemlju s drvenim plugom, a ostavio je kao nuklearnu velesilu" - da bi se pojavom Mihaila Gorbačova sa svojom perestrojkom, glasnošću i političkim pluralizmom, po tom tumačenju, sve ponovilo i dovelo do raspada SSSR-a - još jedne propasti ruske državnosti zbog "pošasti demokracije". Premda su i u carskom i u komunističkom slučaju političke reforme bile nužne, a očito zakašnjele, zbog atrofiranja i retardacije tadašnjih retrogradnih i arhaičnih sustava.
Konačno, danas u ruskoj povijesnoj znanosti period vladavine Brežnjeva naziva se "žabokrečinom". Treba li podsjećati da je u Carskoj Rusiji unatoč tome što je bila najveći svjetski izvoznik žita vladala nestašica hrane, kao i pod kraj SSSR-a, kao jednog od najvećih globalnih izvoznika nafte, plina i oružja, u kojem su dućani s osnovnim i prehrambenim proizvodima avetinjski zjapili prazni. Doduše, Putin će jednom reći da je "raspad SSSR-a najveća geostrateška katastrofa", ali ruski politolog Aleksandar Baunov iz moskovskog Carnegie centra kaže kako mnogi zaboravljaju nastavak te izjave "da oni koji žele obnovu po starom obrascu nisu baš pametni".
Naime, Putin je tu vrlo mudar i proračunat - recimo baštini Staljinovu pobjedu u Drugom svjetskom ratu kao naslijeđe svoje Rusije, dok staljinske represije i gulage ne želi imati kao utege na svojim nogama. No, može li jedno bez drugog!? Nakon raspada SSSR-a dolazi do "Jeljcinovog demokratskog kaosa", kako se naziva period vladavine prvog ruskog demokratski izabranog predsjednika, koji se povezuje s pljačkaškom privatizacijom, pojavom oligarha te stalnom opasnošću od rastakanja i raspada Rusije.
To je opsesija kojom se stalno prijeti i maše u javnosti te prokazuje bilo kakvo oporbeno djelovanje. Navode se primjeri pokušaja secesije Čečenije (Putin je to ratom slistio) i Dagestana, a pojavljivale su se slične iredentističke i separatističke tendencije, u 90-ima, i u Tatarstanu i Baškiriji, ali i na ruskom Dalekom istoku te Uralu i enklavi Kalinjingradu, a uz sve to Rusija u eri Jeljcina nije doživljavana velesilom, što je tadašnjoj postsovjetskoj političkoj nomenklaturi zadiralo taštinu. Uz to vladale su velike nestašice, česte devalvacije, inflacija i korupcija, što se pripisivalo "demokraciji".
Pojavom ili instaliranjem Vladimira Putina stvari se mijenjaju i on ponovno daje na važnosti kremaljskoj političkoj eliti, pozicionirajući Rusiju kao globalnu silu, "dižući je s koljena", ali s vječitim kompleksom i frustracijom, da Zapad Moskvu ne prihvaća kao sebi ravnog partnera, pa se stoga Putinova Rusija postavlja kao njezin suparnik i konkurent. Kako je svojedobno rekao Baunov - svaka pohvala Rusiji koja dolazi sa Zapada je nešto na što kremaljska elita sumnjičavo načuli uši i bude oprezna. Oni smatraju da Rusiju "hvale kada je slaba, a pljuju kada je jaka i pokazuje zube".
Reinkarnacija SSSR-a
Kad je Zapad nezadovoljan Rusijom, to je najbolji znak da ona ide pravim putem, to je mantra na kojoj Putinov režim u svom medijskom i političkom prostoru funkcionira i agenda na koju se oslanja u komunikaciji s građanima. Zato Baunov napominje kako je evidentan strah elite od perestrojke 2 jer dobar dio elite doživljava Putinovu Rusiju ne samo kao pravnu nasljednicu SSSR-a nego i neku vrstu njegove reinkarnacije, ali u samo jednom važnom aspektu - suprotstavljanja Zapadu. Današnja Rusija želi se pozicionirati i kao alternativa Zapadu.
Dakle, današnja Rusija nije nasljednica ekonomskog i političkog sustava SSSR-a, ali se naslanja na njenu geopolitičku ulogu i položaj, a to je, po njemu, najvažnija razlika između Jeljcinove i Putinove Rusije. Zato je Jeljcin omražen kao onaj koji je oslabio i ponizio Rusiju.
Zato Putinov režim kao što je sebi pripisao pobjedu u Drugome svjetskom ratu - Putin kaže - mi smo spremni opet obraniti svijet od nove pošasti fašizma - tako je na Jeljcinova leđa stavio krimen privatizacije, iako osim jednog ili dvojice oligarha (i to oni koji su ga politički ugrožavali poput Berezovskog i Hodorkovskog) svi iz Jeljcinova i Gajdarovog privatizacijskog paketa su i dalje u optjecaju sa svojim aktivima koje su tada dobili.
Putina se zato predstavlja kao jakog lidera, usporedivog sa svim onima vladarima koji su Rusiju učinili jako moćnom, velikom, strahom i trepetom neprijatelja i pobjednicom, zajedno u panteonu s Ivanom Groznim, Petrom Velikim, Aleksandrom II. i III. te Staljinom, uz odbacivanje svega onoga što mu od njih ne paše, u danom trenutku.
Pojednostavljeno govoreći - proces demokratizacije za Rusiju je tegobno razdoblje kaosa i straha od teritorijalnog raspada, poraza državnosti te gubitka statusa globalnog igrača u međunarodnim odnosima. Stoga, kako kaže Baunov, u Rusiji se vlast ne uzima da bi se nekome ustupila, nego da se zadrži i preda svom nasljedniku. Gubitak vlasti smatra se gubitkom Rusije, i dolazi do panike od zahtjeva za smjenjivošću vlasti. Stvara se dojam da je jaki lider (Putin) jedina garancija stabilnosti i opstojnosti Rusije, jer je iskustvo demokracije porazno.
- Strah od perestrojke 2 je opsesivni strah od gubitka zemlje, koju će preuzeti netko tko će je svjesno ili nesvjesno uništiti, kako je to već bilo prije 30 godina - kaže Baunov.
