Vučjak je daleko najgori kamp s kojim su se susreli migranti na svojim tisućama kilometara dugim rutama, a stanje u njemu ovih dana je najteže otkako je podignut na bivšem bihaćkom smetlištu prije šest mjeseci.
U ponedjeljak će ga policija početi prazniti, ovi ljudi bit će izmješteni u Ušivak i Salakovac, kampove kraj Sarajeva i Mostara, a do tada ga - puni. Policijski autobus tijekom cijele subote na Vučjak je dovozio migrante koje bi pohvatali po Bihaću, kako po ulicama tako i iz jedne zgrade u gradu, gdje je otkriven ilegalni smještaj sa 160 ljudi.
Istinski strahuju
Na Vučjaku se trenutačno nalazi između 500 i 600 ljudi, ogromna većina njih su Afganistanci i Pakistanci, nešto je Indijaca i državljana Bangladeša te nekoliko Marokanaca. Svi znaju za ponedjeljak, neki ga se istinski boje, drugi misle da je to samo još jedna dezinformacija, jer je i do sada bilo najava kako će ovaj kamp biti zatvoren, ali se nisu obistinile.
No, nitko od njih ne misli se vraćati na istok, jer njih zanima samo hrvatska granica. Što će biti kada dođe policija sa svojim vozilima, pitamo Saida, Afganistanca kojega ovdje srećemo već treći put od ljeta, otkad dolazimo na Vučjak.
- Nitko neće ući u njihove autobuse - kaže on odlučno.
- Mislite se sukobiti s njima? - pitamo.
- Neee, to nikako. Idemo gore - reče i kimne prema šumovitoj Plješivici, brdu kraj kojeg prolazi granica dvije zemlje.
- Dio ljudi vjerojatno će se pokušati probiti prema Hrvatskoj, a ostali će se vratiti u Bihać. Mi ne možemo za Sarajevo, jer nam je to korak unatrag. Kako nitko ne shvaća da želimo na zapad, putujemo tamo nekoliko godina i ništa nas neće spriječiti da nastavimo put. Mogu nas 100 puta vratiti u Sarajevo, ali za pet dana ili dva mjeseca mi ćemo opet biti ovdje, na granici - kaže nam Said.
Bijeda i neimaština
U Bosni je trenutačno oko 8.000 ljudi, a na Vučjaku su najjadniji, najsiromašniji i najbolesniji od njih, oni koji nemaju novca za privatne smještaje, krijumčare, a više ni za hranu. Zbog blizine granice oni su imali najviše pokušaja prelaska granice, teško je naći nekoga koji se u taj pothvat nije upustio više desetaka puta. Iscrpljene od pokušavanja i susreta s hrvatskom policijom, jedino ih drži nada da će Hrvatska ipak jednom otvoriti svoju granicu. Strateški gledano, ovo im je i dalje najbolje pozicija za nove pokušaje. Zato lakše podnose hladnoću kad se temperatura spusti ispod nule.
Higijenski uvjeti su katastrofalni, nužda se vrši oko kampa, pitke vode nema, već se opskrbljuju iz šterne iz dvorišta posljednje kuće u selu, jer je, kao ni hranu, ne žele preuzeti od Crvenog križa u znak protesta. Takva situacija itekako ide u prilog nekolicini “šefova” kampa koje je na površinu izbacila bijeda i neimaština ostalih, te dižu ostale da ustraju u prosvjedu. Za to vrijeme vode prave markete u kojima im prodaju sokove, energetske napitke te spravljaju jednostavna jela. Opskrba im je više nego dobra, za to je zaduženo nekoliko švercera iz Bihaća.
- Odakle ste? - pita Asad. Iz Hrvatske - kažemo.
- Musliman? - pita.
- Ne, kršćanin - odgovorim.
- Hrvatski narod nije loš. Daju nam hranu. Vaša vojska je isto super. Jednom su me oni uhvatili. Dali su mi cigareta i hrane, a onda su pozvali policiju. E, oni su problem. Razumijem da moraju raditi svoj posao, ali zašto nas tako tuku pendrecima? - pita Asad.
Mohammed Rezi je 14-godišnji dječak i najmlađi migrant na Vučjaku. Daleki put prevalio je s ujakom. Iskusio je i sam, kaže, grubost hrvatske policije. Granicu je neuspješno prelazio 15 puta. Vrijeme uglavnom provodi s Nadžibom, dvije godine starijim sunarodnjakom, koji je ovdje stigao potpuno sam, te je zaštitu pronašao u grupi Afganistanaca.
Iako su uvjeti u drugim kampovima u Bihaću mnogo bolji, nervoza među njihovim stanarima jednaka je kao u Vučjaku, a posljednjih dana prelijeva se na bihaćke ulice. U petak su trojica naoružana noževima te jednim pištoljem napala drugu grupu migranata i opljačkali ih. Dan prije u naselju Mala Lisa izboden je jedan Alžirac. Liječnici mu se bore za život, a napadač je u bijegu.
