Rano svakog jutra, mama Marie Goretti Amurere budi svoje kćeri i onda zajedno izlaze iz svoje jednokatnice. Do 6 sati ujutro, ova 60-godišnjakinja hoda od kuće do kantine okružena tim djevojkama. U kantini ulijeva kašu u malene plastične šalice i proslijeđuje njih zajedno s kruhom preko zajedničkog velikog stola. Dok njezine kćeri tinejdžerke jedu doručak, Goretti pazi da u 7 sati stignu u školu koja je udaljena desetak minuta hoda uzbrdo. To je njihova rutina svakog jutra, kao što je takva rutina mnogim majkama diljem svijeta, no ove djevojke nisu biološke kćeri Marie Goretti, piše CNN.
Njezin su suprug i troje od petero djece među 800.000 ubijenih tijekom genocida u Ruandi koji se dogodio 1994. godine.
Kada je sve završilo, Marie je mislila da je i njezin život gotov, no nakon više od 20 godina tijekom kojih su ju deseci djece nazivali majkom, kaže da sada ima razloga živjeti.
Goretti je jedna od 28 mama koje žive i rade u selu za mlade Agahozo Shalom, holističkoj edukativnoj oazi u Ruandi. Selo je 50 kilometara udaljeno od glavnog grada Kigalija. U njemu postoji 30 obiteljskih kuća, vanjskih zgrada i gostinjskih kuća poredanih u koncentričnim krugovima.
'Čast mi je da me ta djeca zovu majkom', kaže Goretti nakon osam godina rada u tom selu za mlade. Ime tog sela se sa lokalnog jezika Kinyarwanda i hebrejskog jezika može prevesti kao 'mirno mjesto gdje se suze osuše'.
Selo je napravljeno po uzoru na selo mladih u Izraelu - obiteljski centar uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, namijenjen djeci koja su nakon Holokausta ostala siročad. 2008. je ovo selo u Ruandi otvorilo svoja vrata prvoj skupini djece, najranjivijoj siročadi iz te zemlje.
Više od 520 djece i tinejdžera tamo živi i ide u školu. Skupina od 16-24 djece žive jedni s drugima kao braća i sestre, a njihov dom vodi 'mama'. Većina Mama su udovice koje su i same izgubile djecu u genocidu.
Marijin put do ovog sela nije bio lak ni jednostavan. U početku je to bio posao koji je prizivao uspomene na najmračnije trenutke njezina života, koje je pokušavala zaboraviti.
U travnju 1994. primila je zastrašujuć telefonski poziv kad se vratila kući s posla.
'Dolaze po vas, ubit će vas. Večeras ćete umrijeti', rekao je glas s druge strane telefona.
Tijekom iduća tri mjeseca genocid je započeo i Goretti je gledala kako jedna od njezinih kćeri umire pred njom, dok su joj najstarijeg sina pretukli do smrti. Ona se sakrila u polja kukuruza i molila za svoju drugu djecu. Svake su noći ubojice objavili koga su ubili. Kad je Goretti saznala da su joj ubijeni sin i druga kći, i sama je izašla iz skrovišta, spremna umrijeti. No napadači ju nisu htjeli ubiti.
Goretti se naposlijetku vratila u svoje skrovište dok nasilje nije prestalo u srpnju 1994.
'Bili smo sretni što smo spašeni iako nam ništa nije bilo ostalo. Bili smo umorni i zapravo smo se veselili smrti. Bilo nam je dosta ovog života', ispričala je za CNN.
Kad je doznala da je njezino dvoje najmlađe djece preživjelo, njezini su se osjećaji promijenili. Djeca su pronađena u izbjegličkom kampu Burundui i vratila su se živjeti s njom. Ona je tada odlučila da će u svoj dom primiti i djecu koja su ostala bez roditelja. Smatrala je to svojom dužnosti i obavezom. Tako je otvorila svoj dom za 25 djece, uz dvoje svojih.
Kada su i najmlađi bili već dovoljno stari da ju napuste, odlučila se pridružiti mamama u dječjem selu. Tamo je, kaže, njezina bol počela zacjeljivati.
Nakon što se ta djeca vrate iz škole, provode vrijeme s mamama, s kojima onda razgovaraju o tome kakav im je bio dan i govore o problemima. Tu je i vrijeme za zabavu, pjesmu i ples, a najviše vole baladu Eda Sheerana 'Perfect'.
Goretti za taj svoj rad ne misli da je posao. Nikad ne gleda na sat, a njezina smjena ne završava kad djeca odu na spavanje.
'To nije posao, to je poziv. Ako dođete ovamo samo radi posla, jednostavno ćete dati otkaz jer je veoma teško odgajati djecu koja nisu vaša vlastita, posebno kada stignu iz traumatičnih okolnosti', ispričala je.
Nekima od te djece roditelji su ubijeni u genocidu, a druga su bila rezultat silovanja. Procjenjuje se da je tijekom genocida silovani 250.000-500.000 žena, a kao rezultat toga, rođeno je oko 20.000 djece.
Goretti smatra da su Mame kao što je ona, žene koje su u ovoj tragediji pronašle unutarnju snagu te da je to ključ za buduće generacije u Ruandi.
'Žene su pravi heroji. Muškarci se ne bi ovako mogli brinuti za djecu. Mi smo shvatile da je naša odgovornost odgojiti tu djecu', rekla je i dodala da ju je to iskustvo na neki način izliječilo jer se povezala s djecom koja imaju jednake rane kao što je njezina.
Titui Martine je jedna od njezinih kćeri iz sela za mlade. Ima 17 godina i kaže da je njezina Mama 'dar od Boga' i da joj je pomogla prevladati traumu.
'Pokazala mi je kako sada trebamo živjeti, ne fokusirajući se na prošlost. To je samo prošlost i neće se vratiti. Njezin je život bio jako težak i ja ju razumijem', kaže Martine.
Ipak, Mama Goretti prošlost nije zaboravila. U torbici još uvijek nosi fotografiju svoje najstarije kćeri.
'Ljudi misle da sam jaka, no to nije istina. Bila bi laž kad bih vam rekla da sam prevladala gubitak svoje djece. Ipak, ove djevojke čine da zaboravim vlastite patnje, barem nakratko. To je ono što me čini sretnom', zaključila je Marie Goretti na CNN.