Tijekom pandemije koronavirusa, britanski Guardian je započeo s objavljivanjem serije svjedočanstava s prve linije obrane od virusa, nazvane 'Krv, znoj i suze' te je zamolio svoje čitatelje s neposrednim iskustvom vezanim uz Covid-19 da ispričaju svoju priču.
Kai Nicol Schwartz opisala je kako joj je bilo raditi kao čistačica na odjelu s oboljelima od Covida-19. Ovo je njezina priča...
"Dosad sam radila u marketingu, a u ožujku mi je poslodavac rekao da bih zbog epidemije trebala uzeti neplaćeni dopust. Moja financijska sigurnost iščezla je preko noći pa sam morala pronaći neki novi način da platim stanarinu i režije. Vlada je najavila mjere pomoći, no one su bile kratkoga vijeka. Osim toga, ja nisam bila podobna za tu vrstu pomoći jer sam počela raditi tek nešto nakon krajnjeg roka.
Bacila sam se na guglanje i prijavila se na sve moguće poslove koje sam mogla naći. Jedno popodne, javili su mi se iz jedne bolnice i rekli da trebaju čistačicu.
Nas tridesetak pojavilo se u bolnici. Svi smo bili u dvadesetim i tridesetim godinama i prije toga smo se bavili različitim poslovima. Zanimljivo, najviše je bilo Australaca, a mnogi su došli u zemlju tek koji tjedan ranije. Kakvo vrijeme za dolazak!
Žena koja je izgledala kao da žonglira sa stotinama različitih obaveza, uputila nas je u pravila o sigurnosti, kontroli zaraze i načinu čišćenja. Otprilike na polovini dana, rečeno nam je da bi neki od nas trebali čistiti na odjelu s pacijentima oboljelima od koronavirusa. To me iznenadilo jer me u agenciji preko koje sam došla na razgovor za posao, o tome nisu obavijestili. Kasnije se ispostavilo da je ta informacija bila iznenađenje za sve.
Nakon što je predstavljanje završilo, preuzeo nas je čovjek koji je izgledao prilično iscrpljeno i odveo na odjel. U dizalu nam je rekao da idemo na bubrežni odjel gdje su smješteni svi pacijenti s koronavirusom. Svi su se nervozno smješkali.
U početku je bilo nelagodno, iako smo imali zaštitnu opremu. Teško je blokirati sve informacije koje ste pokupili iz medija, a u tom nepoznatom prostoru i u neposrednoj blizini ljudi koji imaju virus, moje srce je snažno udaralo.
Nismo još počeli zapravo raditi i za nas privremene, smjene su u početku bile nešto skraćene.
Sljedećih nekoliko tjedana, upoznavali smo se s novom okolinom, čistili oko ljudi s Covidom-19 i naučili doista dobro prati ruke.
Mjesec dana kasnije, čišćenje oko zaraženih više nije bilo tako nelagodno. No ja sam imala luksuz biti ponešto dalje od oboljelih.
Rizik je svakako veći za medicinske sestre. Pacijent s upornim kašljem isto tako treba biti opran i nahranjen baš kao i svaki drugi. No ne možete oprati pacijenta tako da bacite na njega kantu vode s udaljenosti od dva metra, rekla mi je jedna sestra uz smijeh.
Pomagali smo gdje god je to bilo potrebno, na odjelima na kojima se liječe različite bolesti i stanja, no najviše na odjelu s pacijentima s koronavirusom.
Kad sam počinjala, riječi 'respiratorna izolacija' bile su ispisane zelenim slovima na svakim vratima iza kojih su bili pacijanti s koronom. No kako se bolnica punila, ti su znakovi potrošeni i postalo je uobičajeno vidjeti na vratima upozorenje napisano rukom na običnom bijelom papiru.
Na svakom odjelu bilo je između pet i deset zdravstvenih radnika, glavna čistačica i dva pomoćna. Stalno zaposleni ljudi bili su iz svih krajeva svijeta: istočne Europe, Afrike, Kariba, Južne Amerike, Azije i Velike Britanije. Radnici iz čitavog svijeta zaslužni su što zdravstvo funkcionira i unatoč nedavnoj retorici vezanoj uz Brexit i uz britansku ekskluzivnost, svi ovi ljudi su ostali raditi.
U prva dva tjedna, bolnica je bila prepuna i s premalo osoblja. Često si mogao vidjeti medicinske sestre koje spavaju u zajedničkim prostorijama tijekom pauze za ručak, pokrivene nekim dekicama i sklupčane na stolcima. Mnogo stalno zaposlenih završilo je na bolovanju jer su pokupili virus ili su dobili simptome pa su se izolirali iz predostrožnosti.
Sestre su bile umorne, tjeskobne i morale su svoje živote posve podrediti novonastaloj situaciji u bolnici. Mnoge od njih nisu se osjećale posve sigurno u svojoj zaštitnoj opremi, pa su neke prilagodile i svoje obiteljske navike kako bi zaštitile svoje najmilije. Tijekom rijetkih pauzi za čaj, jedna mi je sestra rekla da se morala odvojiti od svoje obitelji i objasniti svojoj četverogodišnjoj kćeri zašto ne mogu biti zajedno.
Sada već ima naznaka da se stvari pomalo popravljaju. Posljednjih tjedan ili dva, odjeli se čine manje krcatima i osoblje je manje iscrpljeno. Manje je nervoznog šuma u sobi za medicinske sestre. Neki koji su bili na bolovanju, vratili su se što je smanjilo pritisak. Testovi su sada dostupni u bolnici što je odigralo važnu ulogu u povratku zaposlenika na posao.
Još nije gotovo, ali za nas privremene, smjene su postale nešto kraće. Stalno zaposleni se vraćaju, na odjelima ima manje pacijenata i više nema toliko potrebe za privremenim osobljem. No to je u redu, jer će uvijek trebati oprati neke podove i obrisati neke police negdje drugdje, a s vremenom ću se opet vratiti marketingu.
Članovi našeg privremenog benda čistača, nikada prije nisu radili ništa slično, no svi smo osjećali određeno zadovoljstvo radeći. U početku je bilo obeshrabrujuće, no bio je to posao koji sam voljela raditi i sjajan je osjećaj pomagati. To je bilo pravo iskustvo u izvanrednim okolnostima i drago mi je što sam ga imala."