Ima već dosta godina da se slavni redatelj Lordan Zafranović primio snimanja serije o Josipu Brozu Titu. Neki od protagonista filma u međuvremenu su i napustili ovaj svijet, čime su njihova svjedočanstva sada još i dragocjenija. Završnoj epizodi sada se nazire kraj, a Nedjeljni Jutarnji ekskluzivno je dobio priliku da baci pogled na Zafranovićevu bebu. Stoga svi oni kojima je nedavni razočaravajući dokumentarac Antuna Vrdoljaka ostavio gorak okus u ustima, skepsu neka ostave po strani.
Jer, Zafranovićeva ideja bila je da se priča o “najvećem sinu naših naroda i narodnosti” ispriča na jedini način koji zaista drži vodu: pustio je one ljude koji su mu bili najbliži da pričaju. Dakle: Herta Haas, Vanda Novosel, Olga Humo, Savo Zlatić, Mladen Čaldarević... Kamera i oni. I ništa više.
Svjedoci testamenta
- Želimo pokazati Titovu intimnu priču. O njemu svi imaju neko mišljenje. Heroj ili zločinac, on je svakome nešto. Ali, on je prije svega bio, kao svi mi, čovjek od krvi i mesa. Možda malo posebniji, pametniji, brži, sposobniji, karizmatičniji... I to je ono što ljude zanima. Intiman pogled u čovjeka koji je obilježio jednu epohu. A to nam mogu pružiti samo ljudi koji su tu epohu stvarali i proživljavali zajedno s njim - priča Zafranović.
Dakle, Tito ovdje i nije glavni lik. Glavni likovi su njegove žene, ljubavnice, sekretarice, drugovi i suborci. Ljudi koji u trenutku dok su pričali u kameru više nisu imali što izgubiti. I zato Zafranović u svojim rukama ima pravo, pravcato blago.
Serija sponzora nema. Kupio ju je HRT. Neke stvari još uvijek vise u zraku. Nekoliko se već mjeseci, naime, čeka da se potpiše aneks ugovora koji bi cijeli projekt doveo do finalizacije. U tom bi slučaju Zafranović seriju morao dovršiti do kraja godine. Za HTV pravila su ipak malo fleksibilnija. Oni tek moraju donijeti odluku kada će prikazati tih 12 epizoda.
Sastanak u Parizu
Sada već pokojna Herta Haas, žena koja nije mogla prijeći preko Titove nevjere, pred kamerom je pričala o njihovu prvom susretu, o njegovu foliranju, o usponima i padovima. I više nego ikada otkrila je koliko je lako bilo zaljubiti se u Starog. Od jednog takvog njezinog prisjećanja, vjerujem, svakoj će se ženi stegnuti srce.
Susrela se s njim potajno u Parizu. Kontrole su bile posvuda. U posjet je dolazio engleski kralj, rizik je bio prevelik da se taj dan zadržavaju u gradu. Nasumce su izabrali mjesto u okolici Pariza za njihov prvi i zadnji zajednički izlet.
“Bio je to Saint Germain. Nešto što se riječima od ljepote ne može opisati. To su bili takvi parkovi, tu se lišće sastajalo. Nije bilo nikakvih obaveza, nije se moralo ništa pisati... Imali smo naprosto vremena da samo pričamo. Uvečer smo se vratili u Pariz, kralj je otišao, parada je završila. Tog Saint Germaina sjećali smo se zauvijek. I kad je Pariz već bio pod okupacijom, govorili smo da ćemo, kada jednog dana bude slobodan, sigurno ići tamo. To je bio najljepši dan u našem životu.”
Eto. A takvih svjedočanstava, razmišljanja i sjećanja ima još mnogo. Neka su tužna, neka su smiješna, neka vrlo intimna. Ovdje vam ekskluzivno donosimo neka od njih.
Herta Haas
Titova treća supruga koja je preminula u ožujku ove godine
O prvom susretu:
‘Stigla sam u Pariz. Nisam se snalazila. Dvije drugarice s fakulteta, obje ljevičarke, pomagale su mi da se snađem u gradu. Tito je svaku večer dolazio k njima da mu tipkaju ono što bi on preko dana napisao. Nije na mene ostavio neki naročit dojam. Odmah mi je bilo jasno da je iz partijskog rukovodstva u Parizu. I naprosto mi je bio suviše elegantan. Mislila sam si ‘Aha! To je jedan od onih koji partijske pare troše.’ Rekla sam si - drž’ se na odstojanju...”
Početak druženja:
“... meni i kolegicama preporučio je koncert Zbora Crvene armije. Sva sam bila u euforiji od tog koncerta. To je bilo najljepše što sam ikada vidjela i čula. Nešto predivno. Atmosfera neopisiva. Nakon koncerta one su otišle na svoju stranu, a ja na svoju... Tito je rekao da će me otpratiti do metroa. Kaže: ‘Ajde, šta bi bilo da još malo sjednemo u kafanu? Vidim da si ti još od euforije sva crvena, pa da malo popričamo?’ Dva sata smo sjedili u kafani. Do posljednjeg metroa. Ja sam njemu pričala o svemu što se događa u Zagrebu, a on meni o Sovjetskom Savezu, i to, naravno, sve ono što je lijepo u njemu. A ja to gutam i gutam... U međuvremenu sam ga i analizirala. Pa kažem sama sebi: ‘Čekaj! Da ja nisam možda u prvoj ocjeni pogriješila? Čovjek ima najobičnije konfekcijsko odijelo, ništa hoštaplerskog... Ima najobičnije cipele iz radnje, najobičniji šešir. Moj prvi utisak je, dakle, bio netočan. Čovjek je naprosto po prirodi elegantan. Ume odijelo da nosi, ume šešir da nosi. I tako izgleda izazivački zgodan. Ali ništa tu nije pretjerano. Ipak, još uvijek me smetalo što puši Moravu. To je bila najskuplja cigareta tada. A ja sam si mislila: ‘Mi skupljamo tu crvenu pomoć za partiju, a ovi drugovi puše najskuplje cigarete!’ Ali, kad sam i ja kasnije ušla u taj ilegalni život, onda je i meni postalo jasno kako je i to važno. Kako ti ne možeš izgledati elegantno, a pušiti Savu. To jedno s drugim ne ide...”
Kako ga je otkantala:
“Već nakon dva, tri dana počeo se vidljivo udvarati. Pa sam ja njemu rekla: ‘Znaš što? Ja nisam došla u Pariz kako bih imala neke ljubavne avanture. Ja sam htjela vidjeti Pariz i sav taj špektakl Svjetske izložbe’. Rekla sam mu i da imam mladića u Sloveniji koji je bolestan od tuberkuloze... I on je na to rekao: ‘Prihvaćam’. Kad smo se oprostili, rekao mi je: ‘Dobro je da ideš...’ A ja si mislim: ‘Šta sad to znači?’. A on: ‘Znaš, osjećam da bi se mogao strašno zaljubiti u tebe, a to nije za revolucionara. Revolucionar mora biti potpuno slobodan. Tek onda može raditi punom snagom’. Ja na to nisam ništa odgovorila. Rastali smo se, poljubili i ja sam otišla u svoj dom, a on se vratio u grad...”
Ponovni susret. Sudbonosni:
“Dođe meni Leo Mates i kaže da sutradan u podne moram biti na rijeci, u parkiću koji je preko puta hotela Park. Rekla sam mu da ne mogu, da imam ispit. Pokušala sam ga nagovoriti da ide on ili da šalje nekog drugog. Nije htio. Rekao je da moram ja. I jesam. Mimo volje. Kada sam u 12 sati došla u park, imala sam koga vidjeti: bio je to Stari. Mi smo si tako pali u zagrljaj... Bilo je očito da tu više nema natrag...
O životu u ilegali:
“Jedan dan sam imala zakazan sastanak s Titom na Cmroku. Pozdravim se s Vandom na izlasku iz stana (Vanda Novosel, bila je u partijskim redovima, neko vrijeme je Herta stanovala kod nje, op. a) i svaka ode na svoju stranu. Nismo si naravno rekle kamo idemo, svi smo bili u ilegali. Odem na Cmrok i nađem se sa Starim. Odjednom prema nama u susret dolazi Vanda s dva nepoznata muškarca. Ostala sam zapanjena. Tko su ta dva muškarca? Da li su je uhvatili!? No, ona je djelovala vrlo smireno. Kad ono, Tito zna obojicu. To su bili Ivo Lola Ribar i Milovan Đilas. Naravno, svi smo se počeli smijati. Pa nas dvije zajedno stanujemo, a nemamo pojma što radi jedna, a što druga...”
Kako je njezina majka gledala na njihovu vezu:
“Moja majka je ostala udovica sa 37 godina i uživala je gledajući mene u sreći. Vidjela je kako se on odnosi sa mnom, kakva je to bila pažnja. Vidjela je kako bi mi se zasjajile oči kada bi bacio pogled na mene. I to naravno jednu majku može najviše smiriti... Rekla mi je: ‘Kćeri, kad ti je dano da budeš sretna, uživaj u sreći’.”
Kad je i sama postala majka:
“Mišo i ja smo stanovali u kući u Stenjevcu. Ja vam ne mogu opisati koliko je to meni bilo teško. Šta ja znam o malom djetetu? Mama mi je kupila njemačku knjigu ‘Njemačka majka i njezino prvo dijete’. Držala sam to pred sobom kao katekizam. Dijete štucne, a ja se već preplašim...”
Kada je odlučila ostaviti Tita jer ju je počeo varati sa svojom sekretaricom:
“Starom sam rekla da želim ići u Sloveniju. On je rekao da za to nema razloga. Rekao je ‘Između nas se ništa nije promijenilo. Mi ćemo poslije rata nastaviti tamo gdje smo stali’. Ali, ja sam ipak žena i osjećala sam da to nije tako. Pa na kraju i to da se previše zbližio sa svojom sekretaricom Zdenkom. To je i zadnji kurir znao...”
Olga Humo
Bila je Titova prevoditeljica i sekretarica nakon Zdenke
“Trebali smo se susresti s Churchillom u Napulju. Čekali smo ga. Ali, ne dugo. Tito je strašno vodio računa da ne ispadnemo ni slabiji, ni da se pravimo nešto što nismo... Ostao mi je u sjećanju taj Churchillov pogled. Gledao je Tita strašno radoznalo. Da vidi tog čuvenog gerilskog vođu... A on nije volio da nas zovu gerilcima. ‘Kakva gerila, mi smo redovna vojska. Oslobodilačka...’ Churchill mi je poslije toga poslao zlatni lanac s medaljonom, a u njemu je pisalo Olgi Humo od Winstona Churchilla, Napulj, 1944. (plače). I meni to ukrade žena koja je radila u kući.. Nikada nisam ušla u trag tome... (ne prestaje plakati).
Vanda Novosel
Zagrebačka ilegalka, Antifašistički front žena
O Titu:
“Bio je jako lijep čovjek. Te crte lica... To je ostalo do starosti. Imao je prodorne, plave oči koje su uvijek znale što misliš. Takvi su ljudi posebni. Imaju ono nešto što vas privuče. Ulijevaju vam povjerenje. Ja sam imala povjerenja u njega. I mislila sam si: ‘Vidiš. Ti tom čovjeku možeš sve reći. I ništa se neće dogoditi. Neki drugi će te izbaciti, iz SKOJ-a..., ne smiješ im ništa reći. A ovom smiješ sve. On te razumije. On se smješka. On je čovjek.”
O Titovoj nevjeri:
“Herta mi je rekla da želi otići. Nisam bila ni za, ni protiv. Bilo mi je jasno zašto to želi. Ja sam dosta pronicljiva. Kad sam došla gore u vrhovni štab, cijela situacija mi je bila potpuno jasna. Bilo mi je jako teško. Ne samo zato što mi je Herta bila bliska. Pa naravno da sam vidjela (da je Tito varao Hertu sa sekretaricom, op. a.). Nego šta. Odmah. Kako sam prolazila pored njegove kabine i vidjela da ima širi krevet nego što mu treba. I Zdenku... Odmah mi je bilo jasno.”
Što ju je razočaralo:
“Revoltiralo me da smo mi tamo ubijane, a oni se tu žene s novima. To nisam mogla podnijeti. Ali sam šutjela. Što sam mogla?”
Mišo Broz
Jedino dijete Tita i Herte, rođen je 1941. godine. Tijekom rata nije bio s roditeljima, nego je bio smješten u raznim obiteljima u Zagrebu
Kada je prvi put vidio oca:
“Sjećam se dolaska na aerodrom u Zemunu. Kada smo sletjeli, rekao mi je: ‘Vidiš tamo dole skupinu ljudi? E pa tamo ti je tata’. Par sati kasnije su me odveli u Bijeli dvor, u Titovu radnu sobu. Znam samo da sam došao i raportirao mu da se njegov sin Miša javlja. Sašili su mi u Šibeniku i malu uniformu. Za mene je to bio veliki šok. Naime, to čitavo vrijeme rata ja sam u Zagrebu dosta mijenjao obitelji. Svaki put kad bih došao u neku obitelj, nanovo bi mi rekli: ‘To ti je tata, to ti je mama’... I sad kad sam došao u Beograd, nisam bio siguran da mi je to zaista tata. Pa sam ga za svaki slučaj uvijek zvao ‘Ej, čuj ti!’, da mi ne bi sutra rekli nije ti to tata, nego netko drugi...”
Kada je upoznao mamu:
“Mamu sam prvi put vidio kad je poslije oslobođenja Trsta došla u Beograd. Bila je u uniformi. Ja sam bio bolestan u krevetu i navečer, kad je ona došla i nagnula se da me poljubi, ja sam od straha pobjegao pod krevet. Nisam znao tko je sada to...”