Ujezeru su labudi. Grane voćaka objesile su se od plodova, u stajama su rasni konji, pretežno arapski, a perad slobodno trčkara njegovanim livadama.
Farma, zapravo, ranč obitelji Lukšić smjestio se 80 kilometara od glavnog grada Čilea, Santiaga. To je dvije tisuće velebnih hektara u elitnom dijelu Los Andesa, gradića od 60 tisuća ljudi u kojem je, sve do 2004. godine, Peugeot proizvodio nekoliko svojih ključnih modela automobila i odavde ih plasirao diljem Latinske Amerike...
Don Androniko, kako su ga zvali prijatelji i mještani, a punim imenom Androniko Lukšić, volio je tu farmu. Na njom je udisao svjež zrak što struji s planina, njegovao ruže i voćke te razgovarao s učenicima poljoprivredne škole koju je pokrenula njegova fondacija. Poslije ručka natočio bi si čašu crnog vina Kaštel Lukšić, napravljenog za osobnu upotrebu u njegovoj vinariji San Pedro.
Stari je Androniko uspostavio najveće poslovno carstvo u povijesti Čilea. Drmao je rudnicima, željeznicom, turizmom, ugostiteljstvom, bankama i telekomunikacijom. Redovito je gostovao na Forbesovoj ljestvici najbogatijih ljudi svijeta. Imao je osebujan društveni život i još osebujnije životne stavove. Mirno je, recimo, pričao kako je brutalni diktator Pinochet najzaslužniji za procvat čileanske ekonomije.
- S ljudskim pravima bilo je strašno, ali je prosperitet došao s Pinochetom - rekao mi je Androniko prije nekoliko godina, kad sam bila kod njega na ranču, u samom srcu velikog poslovnog carstva. - Bio je diktator - nastavi Androniko - ali je bio uvjeren da je jedina solucija slobodna ekonomija i to je bilo uspješno.
U proljeće 2000. godine, kad smo bili u Čileu na poziv Andronika, njegova je korporacija težila oko tri milijarde dolara. Danas je riječ o 19,2 milijarde - šest i pol puta više. Lukšićeva korporacija zapošljava 16 tisuća ljudi po svijetu. Lani je imala 4,7 milijardi dolara prometa, što je 40 posto godišnjeg izvoza Hrvatske, a dionice kompanije u godinu su dana porasle nevjerovatnih 70 posto.
A od prije nekoliko dana, moćna Lukšić grupacija, točnije, ambiciozni sinovi pokojnog Andronika, preuzela je luksuzne hotele Gorana Štroka. Nagađa se kako se radi o cifri od 120 milijuna eura. U njihovom su vlasništvu sada dubrovački hotel Excelsior, porečka Plava laguna, hotel Odisej na Mljetu, skupocjena Villa Šeherezada, Dubrovnik Palace... Ukupno 22 tisuća smještajnih jedinica. Lukšići ovime postaju apsolutni vladari jadranskog, a posebno dubrovačkog hotelskog luksuza.
Još tada, dok sam bila na njihovom čileanskom ranču, bilo je jasno kako Lukšići imaju ozbiljnih ambicija na hrvatskoj obali. - Ne možete zamisliti koliko mi je važno što ste novinari iz Hrvatske jer sam sa svojom krvlju - vidno sjetan govorio nam je Androniko Lukšić dok smo šetali njegovanim perivojem i ispijali tradicionalni čileanski aperitiv pisco sour. Hrvatska, ustvari, i nije domovina Andronika Lukšića, nego njegova oca koji je u Čile stigao s Brača 1910. godine, oženio se s Bolivijkom i 1926. dobio sina Andronika. Živjeli su tada u Antofagasti, lučkom i rudarskom gradu na sjeveru Čilea, po kojemu je jedan dio Lukšićeve korporacije i dobio ime. Za života Andronika Lukšića, koji je umro u kolovozu 2005. od raka, Antofagasta holding imao je u svom sastavu rudnike, željeznicu, banke i telekomunikacije, no danas se bavi samo rudarstvom, a ostali su poslovi prebačeni u drugu Lukšićevu kompaniju, Quinenco.