Na makroekonomski paradoks koji ćemo izložiti ne treba boljega primjera od Hrvatske. Nije bio potreban neki stvarni rast, bilo je dovoljno da hrvatski bruto domaći proizvod (BDP) nakon dramatičnog sloma 2009. prijeđe u stagnaciju, pa da opet ožive stare boljke: deficit plaćanja s inozemstvom ponovno je počeo rasti, a bruto inozemni dug preskočio psihološki prag od sto posto BDP-a. Čak i slabašni ekonomski oporavak Hrvatske, ako se to tako uopće može zvati, vratio je zemlju na putanju koja ju je i odvela u dramatičnu krizu, opet praktično u ekonomsko samoubojstvo!
Prema postojećem “modelu”, Hrvatska se očito ekonomski može oporavljati samo tako da se nastavi zaduživati u inozemstvu. No, to zaduživanje već je poprimilo neprihvatljive i neodržive razmjere, kada inozemni kreditori i ulagači prestaju Hrvatskoj povjeravati svoj kapital jer postaje svima očigledno da ga Hrvatska jednostavno ne može ni servisirati, kamoli vraćati.
Prema dolje
Ali, to nije samo hrvatski problem. Hrvatska je samo tipična takozvana mala otvorena ekonomija s fiksnim tečajem domaće valute te nadnicama i cijenama koje se ne daju snižavati - u literaturi se kaže da su “rigidne prema dolje”. Takva ekonomska konstelacija zavladala je u brojnim malim europskim državama, pretežito na Mediteranu, koje imaju “fiksni tečaj”, tj. zajedničku valutu euro, i čiji zaposlenici i penzioneri ne pristaju da se prilagodba krizi obavi tako da se njima plaće i penzije smanje. Čitatelj sada već raspoznaje da je riječ o Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu... I Hrvatskoj!
Odljev u inozemstvo
Razmotrimo samo inozemni, odnosno devizni dug. Stvarna zaduženost male otvorene ekonomije otkriva se u neto međunarodnoj investicijskoj poziciji - to je razlika (“neto”) između iznosa koji je inozemstvo investiralo u nekoj zemlji, i iznosa koji je ta zemlja investirala u inozemstvu - a izražava se u postotku BDP-a. A Hrvatskoj je taj pokazatelj od 2001. do pred krizu 2007. jednostavno eksplodirao!
Na samom početku milenija inozemstvo je u Hrvatsku investiralo samo 17 posto njezina BDP-a više nego što je Hrvatska investirala u inozemstvu. Međunarodna investicijska pozicija bila joj je, dakle, praktički uravnotežena. Ali, do 2007. skočila je, kako nas je lani dramatičnim tonom upozorio MMF, na nevjerojatnih 93 posto BDP-a!
To je ono što se nerijetko u javnoj raspravi naziva “dužničkim ropstvom”: kada bi tu razliku trebalo servisirati sa samo tri-četiri posto na godinu (plaćati inozemstvu toliku kamatu, dividendu, plaće, transferne cijene, osiguranja...) to bi značilo da se svake godine tri-četiri posto novostvorene vrijednosti u Hrvatskoj odlijeva u inozemstvo. A kako je novostvorena vrijednost nula i negativna, to znači da Hrvatska inozemstvu svake godine odlijeva tri-četiri posto svoje supstance. Šest-sedam godina tako, i ovdje može ugasiti svjetlo zadnji koji ostane.