U skućenoj samici bez boje, najpoznatiji zatvorenik kaznionice u Lepoglavi, Srđan Mlađan, 7. veljače 2011. sjeo je za drveni stolić, uzeo komad A4 papira i kemijsku olovku. Pisao je, križao, obilježio datumom i potpisom te taj papir stavio u kuvertu ne bi li njegove riječi kajanja doprle do roditelja pokojne Elizabete Šubić, 16-godišnje srednjoškolke čiji je život naprasito ugasio u svom maloljetničkom ubojitom pohodu. Putovalo je to pismo danima kroz različite ruke, a Elizabetinim roditeljima sledila se krv u žilama. Kad ga je poštar donio na vrata stana nesretne obitelji Šubić, nije ni približno naslućivao što drži u rukama. Uručio ga je Elizabetinom ocu koji ga je u tajnosti, u skrivenom kutku kuće, pročitao. Gutao je knedle i puštao suze. Prolazili su dani i tjedni sve dok jednog jutra suprugu Ljubicu nije odveo u šupu ne bi li joj pokazao papir koji ga izjeda sve to vrijeme. Na kraju je Mlađana to pismo stajalo dodatnih sankcija u zatvoru.
Večer plača
- Muž mi je rekao: ‘Ajde, stara, sjedni, da ti pokažem nešto’. Čitao ga je i plakao. Skamenila sam se. Strašno me to uzrujalo jer moje rane, ionako, nikad nisu zacijelile! Kakav oprost? Kakvo preobraćanje? Svaki lav zatvoren u kavezu se primiri, a kad ga se pusti, napravi pokolj. Njemu želim jednaku smrt kao što ju je priredio mojoj Betty. I ne, nemam se ja što bojati Srđana, ali bojim se za život druge djece jer on nije birao mete. Ubijao je bilo koga samo zato što mu se ubijalo. Stvarno ne znam kako ima obraza tražiti oprost ako se pokajao. Da doživim i stotu, ta bol koju je nanio cijeloj mojoj obitelji neće prestati. Nema svrhe plakati pred drugima. Tugujem u sebi, radim i dalje kao profesorica u školi i borim se - vidno potresena priča Ljubica Šubić kojoj je Srđan Mlađan u sekundi zavio obitelj u crno. Od svirepog ubojstva svoje kćeri, po kući se sudarala sa zidovima, s mislima, s tugom. Godinama u kćerkinoj sobi nije pomakla ni jednu jedinu stvar. Za nju je ona postala utočište, oltar za molitvu, za pronalaženje sebe. Na kraju se bračni par Šubić okrenuo jedno drugom. Pogled u bolju budućnost potražili su u drugoj kući s okućnicom i baštom. I Mlađanovi su promijenili lokaciju stanovanja, ali prisilno. Kuća iz koje je Srđan krenuo ubijati morala se prodati radi isplate odštete svim obiteljima. Cijena tri života nakon deset godina povlačenja po sudovima? Sto tisuća kuna. Mlađanovi su se preselili u Petrinju. Započeli su novi život. I to dva kilometra zračne linije od Šubića. Srđanova majka Nediljka i otac Mladen ne hodaju ponosno ulicama. Zapravo, totalno su se izolirali. Pogledi su im vječito upereni u pod - štoli od srama, štoli od nemoći.
‘Umrla bih da mogu’
Skamenjena lica, bez mimike, blijeda i vidno izmučena dočekala nas je u dvorištu Srđanova majka Nediljka.
- Da mogu vratiti vrijeme, radije bih da sam ja umrla, a ne ta divna djevojčica. Život se ne može vratiti. Suprug i ja smo se povukli i živimo svoju muku. Zapravo, mi uopće ne živimo. Ne branim Srđanove postupke, ali ispada da je državi u interesu da po izlasku iz zatvora ne bude sposoban za život. Nitko s njim ne radi na preodgoju. Bio je dijete kad se to dogodilo. U 15 godina se svatko promijeni, a zatvorski sustav ga cijelo vrijeme tretira jednako. I nema doškolovavanja. Posvetio se učenju stranih jezika, talijanski, španjolski, ruski … Okrenuo se vjeri i vježba - pognutog pogleda priča isprepadana Nediljka Mlađan, majka ‘sisačkog monstruma’ dok nervozno rukom vrti pregaču. Bilo joj je nemoguće ‘uhvatiti’ pogled očima. Za nju je vrijeme stalo dok joj je sin bio maloljetan - ona je bila predana svom poslu dok se suprug nesebično borio na ratištu za domovinu i postao invalid. A sin jedinac, od milja zvani Srđo - bio je prepušten baki i dvjema tetama koje su se, svaka na svoj način, natjecale da mu udovolje. Bio je mezimac svih njih i nikom ni na kraj pameti nije bilo da bi njegova povučenost i marljivi treninzi te skupljanje medalja u hrvanju mogli eskalirati na drugi način. Srđan se mučio sa svojom ličnošću, pričaju osobe koje su krajem 90-ih mislile da ga poznaju. Uhvatila ga je adolescentska kriza s psihotičnom dekompenzacijom uz vidljive naznake psihoze. Naprosto, izgledao je kao da je pao s neba, pojašnjavaju još.
- Može se nas roditelje kriviti za odgoj, ali što je s osobom u videoteci kraj sisačke Željezare koja je Srđi tih kobnih mjeseci omogućila da 50 puta posudi videokasetu s filmom “Rođeni ubojice” rađenom po priči Quentina Tarantina?! Tom čovjeku je u interesu bio samo profit, da zaradi! Kad je u kući nakon zločina muž pronašao film, potrgao ga je. Što reći osim da se veselimo Srđinom izlasku. Kažu da vrijeme leti i da će brzo doći 2027. Ali nije tako. Osjetim svaku sekundu koja proteče. Vrijeme jedino projuri kad mu odlazimo u posjet u Lepoglavu. Na to imamo pravo dva puta mjesečno. Užasno je mučno u onoj atmosferi čekati na red za ulazak, a ne mogu ni zamisliti kako je onima koji unutra borave - dodaje još Srđanova majka Nediljka. Sinovljevo pismo obitelji Šubić i nju je iznenadilo. Pitala ga je zašto i čemu, svjesna da su bilo kakvi pokušaji da se unese barem prividni mir i sklad u te dvije obitelji od samog početka debakl. I Mlađanovi i Šubići svjesni su napete situacije koja ne jenjava, a prelazi i stranu dobrog ukusa i pristojnosti kad se, slučajno, susretnu na ulici, u trgovini, u banci.
Učinio sam vam najveću bol koju čovjek može učiniti drugom čovjeku. Bol i patnju za koju se neću ni pokušati praviti da je u potpunosti mogu razumjeti jer ni jedno ljudsko biće ne zaslužuje takvu bol, patnju i gubitak. Uzeo sam život vaše nevine kćeri, ostavio u vama samo prazninu i tugu koje nikako moje kajanje vjerojatno neće moći ublažiti mada se u sebi nadam da će jednog dana to biti posljedica i plod ovog mog pisma koje je najteže koje sam u životu napisao. Znam koliko mržnja može razoriti srce čovjeka jer sam i sam najveći dio života ono što nisam mogao tada razumjeti, na život sam gledao baš tako, s mržnjom i bez osjećaja ljudskosti jer sam odlučio pridodati vlastitu ljudskost i jer sam mislio da postoji nešto veće od nje. Na žalost, trebalo je puno vremena i što je najgore od svega, puno je ljudi moralo ostati bez života zbog moje pogreške da prevladam nešto tako vrijedno i posebno kao što je vlastita ljudskost jer sam tada mislio da postoji nešto veće i vrednije od nje. I nažalost da bih tek sada shvatio da sam zapravo izašao iz njezinih božanski okvira u prazninu i ništavnost koja je, ne iznad nje nego, ispod nje.
Nekoliko godina mi je trebalo da skupim hrabrost da napišem ovo pismo jer samim tim činom priznajem da je moj život bio besramno služenje zlu - do dana kad sam milošću Božjom i uz pomoć pametnih ljudi uvidio koliko sam samo slijep i sebičan bio. Svojim sam zlim djelima ostavio zlim jezicima mnogo prostora za toliku ogromnu količinu laži koje su sijali protiv mene od kojih se nisam nikad branio iz dva razloga: prvi jer sam uvidio da je to izgubljena bitka a drugi jer sam u nekim periodima svog dosadašnjeg života na neki morbidan način uživao u njima. Ali ono što mogu reći iskreno da mi samo ubojstvo i smrt vaše kćeri nikada nisu predstavljali neki užitak niti neko perverzno zadovoljstvo (kako ste možda mislili) jer taj čin zla je bilo samo zlo za koje ja u to vrijeme nisam vjerovao da postoji. Ni riječi koje sam naveo u svom priznanju na policiji nisu bile one koje smo zapravo Elizabeta i ja uputili jedno drugom. Nisam vjerovao da postoji i dobro. Ovo što vam sad pišem nije sa moje strane nikakav pokušaj umanjivanja vlastite odgovornosti za moja nedjela jer je moja odgovornost za to apsolutna. Ovo vam pišem iz želje da vam približim istinu.
Nadam se da će u vaš život kao i u moj, ući ljudi sa Božjom milošću, umjereni na ispravljanje zla koje je učinjeno s moje strane. Volio bih da imam moć da sretnem onog dječaka prije 13 godina i da mu popunim onu praznu unutrašnjost sa ovom ljubavlju koju sad osjećam prema čudu života. Volio bih da to mogu, ali njega više nema. Volio bih da sam one noći umjesto zla koje sam učinio, rekao Elizabeti “lijepo je što postojiš” i otišao na drugu stranu u sretniju budućnost za sve nas. Nažalost, nisam to učinio i zato vam pišem u nadi da ćete jednog dana prepoznati i prihvatiti moje iskreno kajanje mada ne postoji dovoljno dubok izraz da prenese ono što zaista osjećam zbog zla koje sam učinio Elizabeti, cijeloj vašoj obitelji i drugim ljudima koji su je voljeli. Ako se pitate zašto baš sad ovo pišem jedini odgovor koji vam mogu dati je hrabrost koju nisam imao za ovaj čin sve do današnjeg dana. Bio sam svjestan i prije nego što sam započeo sa pisanjem ovog pisma da riskiram - da na nekim način u prvi mah mogu prouzročiti još boli za koju sam siguran da ste je proživjeli daleko previše nego što itko zaslužuje i sve to zbog zla za koje sam ja kriv. Ali također bih volio da razumijete nagon koji me je prisilio da napišem ovo pismo jer i sami znate da, ako ste nekog povrijedili sa nekim svojim djelom, da ste nakon što ste uvidjeli svoju pogrešku sigurno osjećali potrebu da poporavite koliko je moguće posljedice svoga čina. Mada je ono što sam ja učinio toliko strašno, žao mi je što sam tek sad skupio hrabrost da vam dam do znanja da konačno shvaćam što sam učinio one noći i da me sada u životu vodi misao da ispravljam zla koja sam činio. Nadam se da će ove riječi imati snagu dobra i da neće ostaviti nikakvu sumnju na moju namjeru za koju se nadam da će s vremenom biti veća i vidljivija od ovih riječi.”
(...)
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg
