U prepunoj crkvi, ministranti su donijeli kardinalu rastvoreno evanđelje kako bi mogao početi služiti misu, no za veliku knjigu prikačena je poruka: “Policija je ovdje. Došli su vas uhapsiti.” Tako započinje film “Zatvorenik”, snimljen davne 1955. godine koji, razumljivo, u ono vrijeme nikad nije prikazan u našim kinima. Naime, protagonist filma je kardinal kojeg u nekoj totalitarističkoj državi uhapse zbog izdaje i maltretiraju u zatvoru ne bi li na suđenju priznao svoj “zločin”. Već sama pomisao da bi neki distributer tih godina i pomislio otkupiti takav film djeluje sumanuto. Naime, zaplet nedvojbeno podsjeća na slučaj suđenja zagrebačkom nadbiskupu, i kasnijem kardinalu Alojziju Stepincu, a kada vidite glavnog glumca Aleca Guinnessa u kardinalskoj odori, otme vam se usklik: “Isti Stepinac!”
Hrvati i Srbi u drami
O kakvom je filmu riječ i kako je moguće da za njega nikad nismo znali? Snimljen je u Velikoj Britaniji, realizirala ga je mala kompanija Facet Productions uz potporu moćne hollywoodske kompanije Columbia Pictures, a kao predložak je poslužila istoimena drama Bridget Boland (1970. nominirana je za Oscara za scenarij povijesnog spektakla “Ana od tisuću dana”), vrlo uspješno izvedena 1954. na pozornicama londonskog West Enda. Bolandica je irska katolkinja, koja je očito dobro poznavala prilike u zemljama Istočne Europe, jer je u svojoj prethodnoj drami “Borilište” (ekraniziranoj 1949. pod naslovom “Izgubljeni ljudi”), među likovima izbjeglica imala i posvađanog Hrvata i Srbina.
Mađarski kardinal
Inspiracija za “Zatvorenika” nije bio samo Stepinac, nego čak i puno više mađarski kardinal József Mindszenty. Naime, dramatičarka profilira svoga junaka kao bivšeg oponenta nacizmu, što je Mindszenty uistinu bio, pa čak je i uhapšen 1944., da bi bio pušten u travnju 1945., uoči svršetka Drugog svjetskog rata. Rákosijev komunistički režim također ga je uhapsio zbog izdaje, 26. prosinca 1948., i sistematski mučio: 9. veljače 1949. je osuđen na doživotni zatvor, a što je sve priznao na suđenju, ni sam se kasnije nije sjećao.
Zapadni svijet digao je veliku galamu zbog suđenja kardinalu, Mindszenty je dospio čak i na naslovnicu magazina Time, a o njemu je 1950. snimljen hollywoodski B-film “Kriv za izdaju” (kardinala je tumačio Charles Bickford). Oslobođen je 1956., kada je izbila mađarska revolucije: prije njezina poraza, uspio se skloniti u američku ambasadu u Budimpešti, dobio je politički azil i tamo živio sve do 1971., kada je uz suglasnost mađarskih vlasti emigrirao u Austriju. Tijekom boravka u američkoj ambasadi uspio je vidjeti “Zatvorenika” i njegov sud baš nije bio povoljan. Zašto? O tome kasnije.
Bridget Boland inspirirala se kako Stepincem tako i mađarskim kardinalom dok je pisala svoju dramu. Mindszentyjev životopis puno je bliži onome što se događa u “Zatvoreniku”, jer i lik iz drame naposljetku slome na improviziranom suđenju, dok Stepinac nije pokleknuo pred svojim tamničarima. Njegov slučaj nije uživao takvu pompu kao Mindszentyjev iz nekoliko razloga. Amerikanci, recimo, nisu podržali žustre prosvjede Vatikana - s kojim su u to doba itekako dobro surađivali, osobito na području tadašnje Jugoslavije - protiv Stepinčeva uhićenja, jer je zagrebački nadbiskup ipak bio vjerski poglavar NDH, nacističke kvislinške tvorevine, a saveznici su tada već pripremali suđenje u Nürnbergu.
Fina tortura u zatvoru
Drugo, kada se Tito razišao sa Staljinom, Jugoslavija je Amerikancima postala strateški iznimno zanimljiva, pa su i kršenja ljudskih prava u toj zemlji odjednom dospjela u drugi plan. Zbog Titove nepopustljivosti čak je propao američki plan da Jugoslavija dobije spasonosni zajam, a da se Stepinca oslobodi: Tito je naposljetku zajam ipak dobio, no Stepinac nije odmah oslobođen. Iako je osuđen na 16 godina robije, odslužio je sam pet, znak da je Tito nakon određenog vremena ipak spreman na kompromise.
“Zatvorenik” se stoga više oslonio na slučaj Mindszenty, ali su redatelj Peter Glenville (najpoznatiji mu je film “Becket” iz 1964.) i Alec Guinness, koji su neposredno prije surađivali i na londonskoj predstavi, kreirali junaka po Stepinčevom liku i gestama (to je potvrdio i Guinness u jednom pismu, navodeći i da je Bolandica bila jako dobro upoznata s njegovim procesom). Ipak, u osnovi je “Zatvorenik” originalna drama, koja se samo inspirirala nekim recentnim događajima.
Protagonist u filmu zove se samo Kardinal, a i svi drugi protagonisti nose imena po funkcijama koje obavljaju. U zatvoru je Kardinal prepušten Istražitelju (Ralph Richardson nije imao slobodnih termina za snimanje, pa je uskočio poznati karakterni glumac Jack Hawkins), koji smatra da se ono što ga zanima ne može doznati batinama. Stoga podvrgava zatvorenika finoj psihološkoj torturi: svjetlo u ćeliji neprestano je upaljeno, uopće mu ne daju spavati, preskaču mu i ubrzavaju obroke kako bi ga potpuno vremenski dezorijentirali, a povrh svega Istražitelj se prema njemu uopće ne ponaša kao krvnik, nego kao sućutni prijatelj.
Majka drogirana u lijesu
Kada se već čini da će Kardinal pobijediti i da Istražitelj neće ništa doznati, potonji se odlučuje na pomalo očajničku gestu. Pred zatvorenika je dopremljen lijes u kojem on prepoznaje svoju majku. Isprva sruči gnjev na tvorce te morbidne zamisli, no tada ustanovi da mu je majka zapravo živa i da je samo drogirana. No iz njegovih reakcija nad lijesom Istražitelj je već puno toga doznao, ponajprije to da Kardinal ne voli majku. Uskoro se otkrije i zašto. Ona je bila prostitutka s riblje tržnice i Kardinal je kao dječak iz dana u dan morao slušati korake njezinih mušterija uz stepenice.
U mladosti je imao izbor: budući da je dobio stipendiju kao najbolji đak, mogao se upisati na fakultet ili pak zarediti. Odabrao je potonje, jer je htio novi početak. Istražitelj uspije ustanoviti da Kardinal zapravo ne voli ni Boga niti ljude: svećenički je poziv za njega bio samo sredstvo za bijeg od prošlosti. Stoga mu nudi priliku da se još jednom izmiri sam sa sobom: neka krene ponovno od dna, tako što će na suđenju priznati sve za što ga optužuju (a što, dakako, nije istina). Tek kad ga se njegovi sljedbenici odreknu, on će otkriti poniznost koju nije imao u doba kad se zaredio, pa može opet krenuti ispočetka.
Kardinal prihvaća, suđenje je završeno trijumfom optužbe i nevjericom u dvorani, no i Istražitelj je izvukao pouku iz druženja s Kardinalom: shvaća da će se, kao aristokrat i intelektualac, jednom i sam naći na meti državnog aparata, pa daje ostavku.
Nominacija za najbolji film
U vrijeme premijere “Zatvorenik” je imao zapažen uspjeh i nominiran je za pet nagrada Britanske filmske akademije, među ostalim i za najbolji film. Britanski kardinal Griffin dao mu je podršku, poručujući da bi ga “svaki predani katolik morao vidjeti”. Dobio je i Grand Prix udruženja Officio catolique international du cinéma zbog ilustriranja “konačne pobjede duše - osnažene božjom milošću - nad destruktivnom ideologijom”. Paradoksalno, talijanska i irska cenzura uskratile su mu dozvolu za prikazivanje, jer je “antikatolički” i “suptilno prokomunistički, usput podrivajući javni moral”.
Vjerojatno se aludiralo na dio zapleta u kojem se ustanovi čiji je Kardinal sin i kakav je njegov odnos prema Bogu. Nadalje, zbog tih kontroverzi film nije primljen ni u Cannes niti u Veneciju, iako je Glenvilleova reputacija kao kazališnog redatelja bila iznimno velika (festivali toga ranga vole uvrštavati u svoj program debitantske radove uglednih kazalištaraca ili književnika).
U Americi je film prošao vrlo dobro (nacionalno udruženje filmskih recenzenata proglasilo ga je ostvarenjem godine), a pomoglo mu je i to što se ponovno distribuirao u vrijeme kada je Mindszenty upravo izašao iz zatvora, što je bila udarna vijest na naslovnicama novina. O jednom drugom događaju nije se toliko pisalo, iako je također bio vrlo značajan: naime, očito pod utiskom rada na predstavi i filmu, Guinness i njegova supruga napustili su anglikansku crkvu i prešli na katoličanstvo.
Što je rekao Mindszenty o “Zatvoreniku”? Kako je on napisao u svojim memoarima, film nije dovoljno dramatičan, kao da je dao neki poseban dignitet strašnim uvjetima u kojima su njega držali kao zatvorenika. Osim toga podcijenio je okrutnost tamničara i junakovu hrabrost, ukratko, nije dao “nikakvu sliku realnosti”. Kardinalu bi se puno više svidio B-film “Kriv za izdaju”, da ga je bio u prilici vidjeti.
Kakav je “Zatvorenik” zapravo film? Današnjem bi gledatelju mogao biti itekako zanimljiv, osobito onome koji zna nešto o događajima koji su inspirirali film. Najbolje su scene u kojima se Guinness i Hawkins igraju mačke i miša, unaprijed predviđajući poteze onoga drugog: takvog tamničara i uznika rijetko ste kad na filmu vidjeli. U strahu od teatralnosti, novopečeni filmaš Glenville povremeno umeće scene koje se odigravaju izvan zatvora, no u njima nije bio tako umješan, jer je samo naglasio kako je totalitaristička država u kojoj se radnja odigrava krajnje artificijelna tvorevina. A što reći o sceni u kojoj neki tinejdžer piše kredom slogan “Sloboda govora”, i to tik do zatvorske kapije?! Naravno, iz nje ubrzo izađe stražar i ustrijeli ga. Bez toga se zbilja moglo!
Kako smo neinformirani
Zašto “Zatvorenika” nikad u nas nismo vidjeli? Pa, kada je film bio “vruća roba”, nije bilo šanse da stigne u naša kina. Stepinac je tada već postao kardinal i živio u pritvoru u rodnom Krašiću: svako spominjanje njegova imena u medijima bilo je nezamislivo. Godine 1990., kada smo konačno imali priliku pogledati taj film, za njega više nitko nije znao, bio je potpuno zaboravljen. Tek kad ga je sredinom ovog desetljeća kompanija Sony izdala na DVD-u, postao je dostupan svima koji su za to zainteresirani. Zašto se nitko dosad nije zapiknuo na DVD omotnicu na kojoj Alec Guinness izgleda kao “pljunuti” Stepinac, samo je pokazatelj naše filmske informiranosti.