Jedan priručnik pronađen nedavno u Njemačkom federalnom arhivu u Koblenzu uskrsnuo je sjećanje na jedan od fenomena nacističke ere koji je nekim čudom nezapažen potonuo u povijest. Spisateljica i novinarka Jane Thynne za list Mail on Sunday rekonstruirala je priču koju krije elegantna bijela zgrada na adresi Inselstrasse 28 na idličnom otoku Schwanenwerder. Otok je nazvan po labudovima koji klize po kristalnoj vodi u kojoj se ogleda berlinski Grunewald. Ta romantična ljepota u jezivom je raskoraku s programom koji se iza njegovanih travnjaka zgrade odvijao u Hitlerovo vrijeme. Na Schwanenwerderu je bio Reichsbräuteschule, izopačeni boot-camp za djevojke koje su se htjele udati za časnike SS-a. Škole je 1935. osnovao zapovjednik SS-a Heinrich Himmler iz svoje rasističke opsesije da svaki SS-ovac mora oženiti čistokrvnu Arijevku izdrilanu po najvišim nacističkim idealima.
Što se događalo u Himmlerovim Školama za udavače širom Njemačke nadilazi uobičajene pojmove poniženja i diskriminacije žena. Te su institucije imale važnu ulogu u nacističkom društvu. Hitler je majke smatrao “prenositeljicama kulture” na nove generacije i vjerovao je da je osnovni i ujedno najsvetiji ženin zadatak indoktrinirati djecu nacističkom ideologijom. Priručnik pronađen u Koblenzu daje rijedak uvid u Škole za udavače, od njihove čelične discipline do zakletvi koje su polagale licencirane SS-ovske zaručnice.
Stroge provjere
Kvalificirati se za Reichsbräuteschule nije bilo nimalo lako. Himmler je svoje elitne postrojbe htio “rasno čiste” pa je svaka djevojka koja se htjela zaručiti za SS-ovca prvo morala proći provjeru pedigrea u SS-ovu Uredu za rasu i poravnanja koji je provjeravao ima li ona slučajno židovske ili miješane krvi.
Djevojke su arijevsko podrijetlo morale dokazivati rodnim i vjenčanim listovima godinama unatrag, sve do 1800. Mnoge su morale obilaziti sve crkve u kojima su im se preci vjenčavali i krstili da bi nabavile dokaze. Ako bi se otkrilo da je, recimo, prabaka djevojke imala židovske krvi, ona nije mogla dobiti dozvolu za udaju za časnika SS-a. Ako je ipak htio oženiti takvu djevojku, SS-ovac je morao birati između braka i posla. Djevojke su morale proći i mjerenje nosa i gornjih usnica da bi se utvrdilo odgovaraju li poželjnom arijevskom tipu, a u detaljnim upitnicima registrirana je kompletna povijest bolesti svih članova njihovih obitelji. Bakina tuberkuloza, majčine problematične trudnoće, očeva bolest kostiju... mogli su ih diskvalificirati.
Tek kad bi prošle tu fazu ispitivanja djevojke su mogle početi obuku u Školama za udavače, a to je uglavnom značilo da već mogu početi i planirati svoje žuđeno vjenčanje. Djevojke su tijekom seminara cijelo vrijeme boravile u školi, pod nadzorom osoblja. Seminari su počinjali dva mjeseca prije vjenčanja i djevojke su ih plaćale 135 Reichmaraka, što bi danas bilo oko 5000 kuna.
Dnevna rutina bila je stroga. Nakon ustajanja u zoru obavezno se vježbalo na otvorenom, bez obzira na vrijeme, ponekad su se usred zime morale i kupati na otvorenom. Nakon doručka počinjao je dug dan učenja o zdravoj prehrani, šivanju, brizi za djecu, uređenju interijera (s naglaskom na korištenje njemačkih materijala), održavanju kućnog budžeta ili glačanju SS-ovskih uniformi.
Odanost Hitleru
Na ostalim predmetima djevojke su učile kako ulaštiti čizme i bodež svog budućeg supruga, našopati gusku, aranžirati cvijeće, voditi ugodan razgovor na večeri, mijenjati posteljinu, laštiti pod i, važnije od svega, pokazivati poslušnost suprugu. Svaka je udavača morala znati napamet “Deset zapovijedi njemačke žene”, među glavnima su bile “čisto tijelo” i “nada u što više djece”, a krunska obveza svake žene bila je vječna odanost Hitleru i odgoj djece u istom duhu. Djevojke su učili kako će djeci pričati bajke iz rasističkog ugla, princ u “Pepeljugi” primjerice nije odbio oženiti zle sestre zato što mu se nisu sviđale već zato što su bile Slavenke. Svaka djevojka morala je znati molitvu koju će njezina djeca izgovarati prije spavanja: “Mein Führer, Ich Kenn dich wohl und habe dich lieb wie Vater und Mutter” (Moj Führeru, znam te dobro i volim tek kao oca i majku).
Okosnica obrazovanja SS-ovskih supruga bio je Volksgemeinschaft, duh zajednice koji se fokusirao na rasu i genetiku. Žene su poučavali da “defektni” geni poput onih koje nose mentalni bolesnici ili ljudi židovske krvi slabe tkivo nacije, a “klicu” nacije kvari duhan; pušenje je Hitleru bilo trn u oku. U svojim dokumentima Škole za udavače kao glavni cilj navode “pretvaranje tajnica u domaćice”, ali bračno kondicioniranje imalo je puno veću važnost za nacistički režim. Toliku da su djevojke na kraju obuke morale polagati svečanu zakletvu u kojoj su obećavale da će biti “nositeljice njemačke rase” vječno odane Hitleru te da će “postati vrsne u kuhanju i kućnim poslovima, šivanju, pranju i glačanju, brizi za djecu, njezi i uređenju doma” te da će svoju djecu odgajati “u skladu s idealima njemačke Nacionalsocijalističke radničke partije.” Zakletva je obvezivala i na vjenčani obred. Himmler je bio odbacio svoje katoličanstvo i kršćanstvo u cjelini i htio je da se njegovi časnici žene po neopaganskim obredima zvanima SS Eheweihen. Umjesto u crkvi, vjenčavali su se pred stranačkim dužnosnicima na oltarima okićenima hrastovim lišćem i simbolima SS-a.
(...)