Osmog studenoga godine 1939., Hitlerova Njemačka već je napala Poljsku, čime je ono što danas zovemo 2. svjetski rat zapravo počelo. U tom trenutku, međutim, Europom je još vladalo varljivo zatišje. Njemačka je pregazila istočne susjede i pripremala se za rat s Francuskom i Britanijom koji je bio neumitan.
Za Hitlerovu Njemačku, taj 8. studeni nije bio običan datum. Tog dana, Treći Reich komemorirao je pokušaj pivničkog puča kad je 1923. u minhenskoj pivnici Burgerbraukeller pokušao prvi put preuzeti vlast. Hitler je na taj dan tradicionalno u Burgerbraukelleru držao govor sljedbenicima i vrhu NSDAP-a. Govor bi počinjao oko osam i trajao više sati. No, tog prosinca 1939. dizala se magla, let avionom nije bio moguć, pa je protokol nagovorio Hitlera da svečanost skrati, sjedne u vlak i do jutra stigne do Berlina. Vođa Trećeg Reicha izišao je tog 8. studenoga 1939. iz minhenske pivnice malo iza devet. Trinaest minuta kasnije, u Burgerbraukelleru je odjeknula strahovita eksplozija. Više od 150 štapina za kamenolome, podmetnutih u nosivi stup iznad govornice, eksplodiralo je i urušilo svod dvorane. Ranjeno je 60 nacista, a poginulo osam ljudi, uključujući frulaša i konobaricu. Hitler je vijest o atentatu doznao u vlaku u Nürnbergu, i - navodno - rekao “ovo je još jedan dokaz da me Providnost čuva za moje nakane”.
Iste večeri, na švicarskoj granici pokraj Konstanza uhićen je čovjek koji se sumnjivo šuljao uz ogradu. Premda je bio do te mjere neobazriv da je u džepu imao razglednicu pivnice i skicu tlocrta, čovjek uhićen u Konstanzu isprva je bio tek jedan od mnogo sumnjivaca. Na koncu, kriminalistička se istraga fokusirala na njega. Po zanimanju je bio tesar, a ime mu je bilo Georg Elser.
Povijesni misterij
Georg Elser - čovjek kojeg je 13 minuta dijelilo od toga da ubije Hitlera - dugo je bio historiografski misterij. Je li djelovao sam, ili je bio dio neke grupe? Jesu li ga nagovorili Britanci ili komunisti? Je li bio član KP-a? Zašto nije ubijen, nego je u logoru Sachsenhausen živio pet godina kao povlašteni uznik? Jesu li ga za atentat izmanipulirali nacisti? Je li Hitler znao da će te večeri grunuti bomba? I zašto Georga Elsera njemačka komemorativna kultura nije tako prigrlila kao von Stauffenberga i njegov krug atentatora na Hitlera? To su neka od mnogih misterija koji se roje oko Georga Elsera. A na neka od tih pitanja pokušava dati odgovor film “Elser” (“13 minuta”) njemačkog redatelja Olivera Hirschbiegela, koji je ovog četvrtka prikazan na Berlinaleu.
Izljev gnjeva
Oliveru Hirschbiegelu “Elser” nije prvi pokušaj da filmski secira njemačku totalitarnu prošlost. Među širom publikom, Hirschbiegel je najpoznatiji po svom filmu “Untergang” (“Hitler: konačni pad”) koji se bavi zadnjim danima Hitlerova kabineta u Berlinu pred padom. Film koji je temeljen na zapisima führerove tajnice kabineta stekao je neobični supkulturni “nastavak”. Scena u kojoj Bruno Ganz kao Hitler u izljevu gnjeva urla na vlastite oficire postala je rudno blago za YouTube nadsikronizacije anonimnih humorista. Ali, “Untergang” nije bio nimalo bezazlen film. Bio je to film koji se bavio ne onima koji su bili motor i zloćudni agens nacizma, nego onima bez kojih se nacizam ne bi dogodio: poslušnima, krotkima, pristojnima, onima koji su samo ispunjavali dužnost i odrađivali dnevni zadatak, da bi ih mentalitet posluha i reda postupno pretvorio u taoce luđaka. Tu temu, Hirschbiegel će prije “Unterganga” propitivati u još jednom briljantnom filmu - “Das Experiment”. Tematizirajući glasoviti stanfordski zatvorski eksperiment, i pokazujući kako pozicije opresivne moći “obične ljude” pretvaraju u zlostavljače, Hirschbiegel se poigrava sa svojom očito najmilijom idejom. Nek ljudi samo “daju sve od sebe”, da “izvrše što se od njih očekuje”, i već ste na pola puta da dobijete fašističku rulju.
Ako se u dosadašnjim filmovima bavio onima koji se nisu htjeli izdvojiti iz gomile, u “Elseru” Hirschbiegel se bavi upravo - onim koji je to učinio. Od Hannah Arendt, naučili smo i odviše otrcanu uzrečicu o “banalnosti zla”. Slavenka Drakulić u svojoj knjizi o donatorima organa uvodi termin “banalnost dobra”. Georg Elser - reklo bi se po Hirschbiegelovom filmu - mogao bi potpasti pod treću srodnu kategoriju: banalnost junaštva.
U milijunskoj Njemačkoj, s milijunskim radništvom, jakom demokratskom tradicijom, snažnom inteligencijom i jakom KP, stotine i tisuće ljudi mogle su pokušati napraviti ono što i Elser. Nisu. Sam Elser, pak, ni po čemu nije trebao biti taj koji će se odvažiti na atentat. Do te 1939., Elser jedva da je bio politički aktivan. Bio je član lijevih sindikata, do 1933. je glasovao za KP, ali - po svim uvidima - nije bio član komunističke partije. Familija i poznanici znali su da nije sklon fašistima, ali su ga doživljavali kao apolitičnog. Nipošto revolucionarni asket, Elser je imao kompliciran i nesolidan privatni život: izvanbračno dijete koje je dao ilegalno abortirati u Švicarskoj, bankrotirane roditelje, vezu s udatom ženom kod koje je bio podstanar i s kojom je začeo dijete. U vlastitom gradiću - Koenigsbronn u Würtembergu - imao je reputaciju “lajavog muzikaša”. “Lajavi muzikaš” često je mijenjao poslove - radio kao tesar, mehaničar u tvornici satove, čak i u kamenolomu i čeličani. Ti različiti zanati pomoći će mu kad 1938. počne sklapati svoju eksplozivnu skalameriju. Metalni dijelovi iz urarije, štapini iz kamenoloma, upaljači iz metalske tvornice, te obrtnička vještina bili su dostatni Elseru da kroz petnaestak mjeseci priprema u potpunoj diskreciji sastavi tempiranu bombu. Puna dva mjeseca Elser je dolazio u pivnicu pred zatvaranje, naručivao bi pivo i potom se skrivao do fajrunta, da bi tijekom noći dubio rupu u zidu i sastavljao mehanizam. Apolitični harmonikaš upregnuo je mjesece planiranja i fizičkog rada u savršeni plan. Koji se izjalovio zbog magle i tih fatalnih 13 minuta.
Ta činjenica izbezumljivala je i Gestapo, nakon što su koncem studenoga detektirali Elsera kao počinitelja. Nacisti nisu vjerovali da je neuki tesar sam sve to mogao smisliti. Postoji Hitlerov nalog da se upotrebe sva sredstva - uključujući drogu i hipnozu - da se otkriju nalogodavci, a brojni teoretičari zavjere i danas sumnjaju u Elserovu verziju. Ne i Hirschbiegel, za kojeg je Elser (kojeg u filmu glumi Christian Fridel) bio osamljeni idealist.
(...)