Nakon proljeća (koje kalendarski traje tri mjeseca) dolazi drugo godišnje doba - kalendarski to je ljeto. Ono što se u (svjetskim i našim) medijima naziva “arapskim proljećem” trajalo je više od tri mjeseca, pa i više od godinu dana. Danas smo svjedoci da je događaje koji su bili tako nazvani zamijenilo nešto što još nije dobilo svoje medijsko ime i što se, stoga, može naprosto nazvati “novom fazom” u kalendaru političkih previranja u arapskom svijetu.
Tu “novu fazu” obilježavaju - prvi (politički) - ishodi onoga što je bilo nazvano “arapskim proljećem” i neizbježno ih je odmjeriti s nadama kojima je ono bilo bremenito. Premda, prije no što se prihvatimo toga odmjeravanja, treba naglasiti da - u mnogomu slučaju - to još nisu konačni ishodi, već ono što dopušta tek sljedeći općeniti zaključak: “nova faza” bremenita je potencijalom koji se u mnogomu razlikuje od nadâ kojima je bilo bremenito “proljeće”.
Korjenita promjena
Ta prva faza u političkom kalendaru krupnih zbivanja u arapskome svijetu nosila je, u osnovi, snažnu nadu u svojevrsno oslobođenje - oslobođenje od nedemokratske vladavine arapskih režima. Stoga je ona bila gotovo zanosna, o čemu je svjedočilo općenarodno sudjelovanje u arapskim pobunama.
A kao što je iz povijesti dobro znano, narod, puk, “široki slojevi”, redovito se zanose nadama u korjenitu promjenu - to je značajka svakog društvenog obrata, svake revolucije, pa je to bila i opća značajka pobune u mnogim arapskim zemljama.
I neki analitičari u svijetu na sličan su se način zanosili, vjerujući da pobune u arapskim zemljama navješćuju demokraciju. Iz takve se nade i rodio naziv “arapsko proljeće”: arapske su se pobune uspoređivale s procesom demokratizacije u zemljama istočne Europe. Pritom su optimistični analitičari, proričući povijesni napredak, posvema zanemarili temeljnu lekciju iz povijesti svijeta, koja vrlo jasno i nedvosmisleno otkriva duboku razliku što razdvaja europsku od arapske povijesno-političke dinamike.
Posvema su zanemarili razliku između europske i arapske društvene i kulturne, pa onda i političke, tradicije. U europskoj tradiciji ukorijenjene demokratske vrednote (pri čemu u zemljama istočne Europe one nisu bile strane već samo zadugo neostvarene) bile su predpostavka promjenâ koje su vodile demokraciji.
U arapskome svijetu te pretpostavke nema, stoga se s velikom sigurnošću moglo pretpostaviti da pobunjeni arapski puk promjenu vidi drukčije no što su ju vidjela porobljena društva istočnoeuropskih zemalja.
Ako se nakon ovoga kratkog uvoda prihvatimo najavljenog odmjeravanja “nove faze” i nadâ koje su nosile “arapsko proljeće”, ustanovit ćemo dvoje: s jedne strane, nade optimističnih analitičara koji su očekivali da će pobune voditi nastupanju demokracije nisu se ostvarile, a s druge strane rezultati prvih slobodnih izbora u Tunisu i Egiptu pokazuju da se ta očekivanja nisu ostvarila jer je većina puka u tim zemljama alternativu diktatorskim režimima vidjela prvenstveno u islamističkim strankama i pokretima, kojima je pojam što ga mi imamo o demokraciji vrlo dalek.
Iluzija promjena
S obzirom na to da se u jednoj od najvećih i najvažnijih arapskih zemalja - Egiptu - upravo ovih dana posve jasno pokazuje da stvari “još nisu gotove” , da rezultat parlamentarnih izbora u trenutku kad ovo pišem (srijeda, 20. lipnja) još uvijek nije poznat (to jest nije obznanjen), a da su vojne vlasti što upravljaju “postproljećarskim” Egiptom u suradnji s Ustavnim sudom (staroga sastava!) proglasile nezakonitim tek nedavno - poslije izbora - uspostavljeni saziv parlamenta, u kojem većinu imaju islamističke stranke kao pobjednice izbora, pozabavimo se stanjem u toj zemlji.
Svojedobno sam komentirajući početak pobune u Egiptu bio predviđao da će prvi čin egipatskih zbivanja završiti tako što će vlast preuzeti vojska (što nije bilo teško predvidjeti).
Kad se to dogodilo, predviđao sam dvoje: da će u slučaju slobodnih izbora vlast najvjerojatnije doći u ruke islamistima, odnosno da će vojska - koja je obećala promjene - učiniti sve da stvari mijenja tako da se ništa ne promijeni. Ni to nije bilo teško predvidjeti, te nije iznenađenje da se u Egiptu upravo dogodilo (odnosno: da se događa) i jedno i drugo.
U vezi s time vrijedi se upitati: što je u Egiptu vojska? Prisjetimo li se da su nakon egipatske revolucije 1952. tri dosadašnja režima - Naserov, Sadatov i Mubarakov - glavni oslonac imali u vojsci, odgovor na postavljeno pitanje nameće se sâm od sebe: vojska je u Egiptu ne samo simbol već i supstancija vlasti.
Pristavši na svrgnuće (a potom i suđenje) Mubaraka, ona je ne samo prvotno “smirila” pobunu /razriješila “stanje pobune”/, već je implicite potvrdila da je egipatsku “narodnu bitku za slobodu” spremna prometnuti u bitku za vlast (koju ne želi izgubiti). Svojim najnovijim potezima, osobito stavljanjem parlamenta izvan zakona, to je i eksplicite potvrdila.
Karakter pobune
Ipak, premda bi takav razvoj stvari potvrđivao skeptično stajalište da svaka revolucija započinje kao težnja za slobodom, a onda se izmeće u najgoru neslobodu, treba naglasiti da je egipatska (kao i ostale pobune “arapskog proljeća”) zaista bila izraz težnje za slobodom. Neoboriva činjenica takvog karaktera pobune iz današnje perspektive vrlo vjerojatno upućuje na to da “stvari još nisu gotove” upravo stoga što se - u egipatskom primjeru - tu težnju nastoji izigrati.
A to onda znači da vlast više neće moći biti neupitna, štoviše da je (u toj zemlji) moguće predvidjeti daljnje nerede, pobune, ustanke, ono što se jednostavno naziva - kaosom. Takav razvoj stvarî tim je vjerojatniji što mu može pogodovati širi arapski kontekst, u prvom redu prijeteća eksplozija u Siriji, koja bi lako mogla zadobiti regionalnu dimenziju.
Sirija je još jedan primjer na kojem se može raspoznati zabluda optimističkog iščekivanja demokracije. Za razliku od Tunisa i Egipta, ondje još nije dovršena “prva faza”; štoviše, ona iz dana u dan sve više prerasta u moru vrlo vjerojatnog građanskog rata.