NEPOZNATI DOKUMENTI IZ ARHIVA

Tito u strahu od Sovjeta. Generali su mu rekli: Ako nas Rusi napadnu, za 4 dana smo gotovi

U burnoj povijesti 20. stoljeća malo je godina koje su stekle takvu romantičnu auru kao 1968. To je godina kada na scenu stupa jedna nova i gnjevna generacija, godina koja je bila burna s obje strane željezne zavjese. Bila je napeta i u Jugoslaviji, zemlji u procijepu između dva nepomirljiva bloka.

- Ta je godina u drugoj polovici 20. stoljeća bila možda ne tako dramatična kao početak 60-ih s berlinskom i kubanskom krizom, ali svakako uzbudljiva, godina koja će donijeti neke nove političke, društvene i kulturološke izazove u Europi. A ta godina na najbolji način, egzemplarno, pokazuje sve specifičnosti, posebnosti i prijepore unutarnjopolitičkog i vanjskopolitičkog položaja Jugoslavije, zbog čega sam odlučio napisati knjigu ‘Jugoslavija i svijet 1968.’ - rekao nam je mladi povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić. Knjiga će se, u izdanju Naklade Ljevak, pojaviti ovih dana.

Košmar zabluda

Hladni rat je na vrhuncu, Vijetnamski utječe na društvene i kulturološke odnose na Zapadu i povod je ljevičarskim studentskim demonstracijama (Budimo realni - tražimo nemoguće, vikali su poneseno pariški studenti), a iz njih se, na mala vrata, u košmaru ideoloških zabluda i traženju nemogućeg, osnivaju radikalne ljevičarske terorističke skupine poput njemačkog RAF-a. Vjetrovi promjena zaljuljali su i krute režime na istoku Europe, pa su vrhunac te revolucionarne, prevratničke, hipijevske i buntovne ‘68. bili okretni i zlosutni ruski tenkovi na praškom asflatu.

- U tim sudbonosim događajima našla se i Jugoslavija, koja je korespondirala i bila dio te uzbudljive godine - kaže Klasić.

Kao odjek studentskih buna na Zapadu, ali s nekim posebnostima, dolazi i do studentskih demonstracija u Jugoslaviji, koja se baš tih godina, nakon pada Aleksandra Rankovića, sve više otvara i liberalizira, ali u zadanim okvirima neprijeporne Titove vlasti. Prvi put u socijalističkoj Jugoslaviji dolazi do protesta koji nije bio samo socijalnog karaktera. Izbija prvi ozbiljni masovni otpor prema društveno-političkim prilikama i propituju se dotad nedodirljive političke teme. Kulminiralo je štrajkom na beogradskom univerzitetu, a uskoro se proširilo na zagrebačko i ljubljansko sveučilište.

U međunarodnim odnosima Tito i Jugoslavija su vrlo utjecajni u svijetu blokovske podjele. Potvrdili su poziciju - nečeg drugog, nečeg između, nečeg posebnog, ali na unutrašnjem planu jednopartijski je režim manifestirao brojne slabosti. - Vanjski imidž režima bio je neusporedivo bolji nego onaj unutarnji. Vanjski se posve uklopio u tadašnje zadane blokovske odnose, iz kojih je Jugoslavija izvlačila veliku korist - kaže Klasić.

Rumunjski prijatelj

Tito je u to vrijeme bio u posebno dobrim odnosima s mladim rumunjskim komunističkim vođom Ceausescuom, koji se, iako bojažljivo, sve više vezuje uz Tita jer se, unatoč željeznoj stegi iznutra, pokušava izmigoljiti iz čvrstog sovjetkog stiska.

Šezdeset osma i počinje njihovim susretom u baranjskom lovištu Tikveš 3. siječnja. Upravo će u to mamurno novogodišnje doba tada ne baš poznati Aleksandar Dubček biti izabran za novog komunističkog šefa Čehoslovačke. Još ništa na prohladnoj siječanjskoj košavi ne sluti na ono što će se događati. A baš će ta tri političara i te tri zemlje biti u središtu zbivanja te godine. Tog siječnja Jugoslavija kao jedna od prvih socijalističkih zemalja uspostavlja odnose sa SR Njemačkom. Tadašnji ministar vanjskih poslova i kasniji karizmatični kancelar Willy Brandt u povodu toga dolazi u Jugoslaviju. Istodobno sve veći broj, posebno Hrvata i Bošnjaka, odlazi na njemačke “bauštele” u potrazi za boljim životom. Mika Špiljak dogovara susret Tita s papom Pavlom VI. Titu se čini da je sve u redu.

Dubček se polako pozicionira u Pragu. Interes Jugoslavije za Dubčeka počinje rasti tek proporcionalno zamjerkama koje s prvim znacima proljeća u Prag počinju stizati iz još snijegom okovane Moskve. Tito u travnju kreće na relaksirajuću azijsku turneju u Mongoliju, Japan i Iran. U Jugoslaviji je stabilno, ali na relaciji Prag - Moskva ključa. Dok Tito uživa jašući po mongolskoj stepi, nervozni Brežnjev iz Kremlja mu poručuje da se s njim neizostavno želi sastati na povratku, i to u Moskvi. Tito ne reagira odmah. Ne da mu se. Izvan ruke mu je. No, nakon što Brežnjev inzistira peti put, Tito popušta te iz Irana, krajem travnja stiže u prohladnu Moskvu, gdje ga Sovjeti napadaju u najjačem sastavu - Brežnjev, Podgorni, Kosigin, Gromiko.

U pozlaćenoj dvorani

Titu je jasno da je glavna tema razgovora Dubček. Brežnjev, istina, u početku nije bio nezadovoljan Dubčekom. On je ruski đak, Brežnjev ga drugarski zove Saša. No, u to travanjsko doba počinju reforme koje Brežnjeva čine nervoznim. Rusima se ne sviđa ideja o stvaranju reformskog bloka socijalističkih Mađarske, Čehoslovačke, Poljske i Rumunjske uz podršku Jugoslavije. Tito uvjerava Brežnjeva da Dubček ne iskače iz okvira. Nagovara Brežnjeva da ga ostavi na miru. Klasić kaže da je Tito bio je uvjeren, što se vidi iz arhive, da je otpuhao olujne oblake iznad Dubčekove glave. No, Klasić smatra da se tu Tito malo precijenio.

Impresivan doček

Dubček i Tito još se nisu susreli. Ni Dubček u tom trenutku ne želi prebliske odnose s Titom baš zato da ne maše crvenom krpom Rusima pred očima, ali kad stvari odu predaleko i zamiriše na vojnu intervenciju, vrijeme je za sastanak. Tito zato od 9. do 11. kolovoza, samo deset dana prije intervencije dolazi u Prag. Usput želi do Janoša Kadara u Budimpeštu, ali on otkazuje sastanak. Mađari na upit jugoslavenskog ambasadora “Kakve su to gluposti?” odgovaraju samo “Događaji idućih dana sve će objasniti”. Tito nije zabrinut. A doček u Pragu je impresivan. Pražani mu spontano kliču. Bacaju cvijeće. Tito je ganut. Dubček je ohrabren iako mu Sovjeti zveckaju oružjem na granicama.

Tito upozorava Dubčeka da možda malo previše žuri s višestranačjem, ali drži stranu Čeha i Slovaka te ga umiruje: Brežnjev neće intervenirati. Dubček je letargičan, ali još jednom na aerodromu traži potvrdu Titovih umirujućih riječi. Tito je zadovoljan. Riješio je svoje studente, smirio Dubčeka i želi se odmoriti u hladu Brijuna. No, 21. kolovoza užarila se telefonska linija iz Beograda. Rusi su upali u Prag. Titov ađutant Vilović skuplja hrabrost da uđe u Titove odaje. Saopćava mu dramatičnu vijest. Tito je šokiran. Uvrijeđen što mu je Brežnjev lagao. A on je osobno, uz ostalo, uljuljkao Dubčeka u lažnu sigurnost.

Odmah saziva sjednicu predsjedništava SKJ i SFRJ. “Nije stvar u Čehoslovačkoj, nego u nama! Mi smo zapravo protagonisti otpora sovjetskom rukovodstvu (...) i ne znači da jednog dana neće udariti i na nas”, govorio je, bijesan i izigran, u grobnoj tišini.

- Tito je uvjeren da bi Brežnjev mogao krenuti i na Jugoslaviju - kaže Klasić. Odmah je zavladala ratna psihoza. Generali sjedaju u avione i lete na Brijune. Iz danas dostupne arhive vidimo da Kremlj tada nije o tome razmišljao.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo