Obično se kaže da je povijest 20. stoljeća povijest ratova. To krvavo stoljeće vidjelo ih je velikih i malih, svjetskih i lokalnih, građanskih i međudržavnih, hladnih i toplih. Vodili su se ispod mora i usred pustinje, od Kavkaza do Normandije, od središnje Amerike do Afganistana, od Peterburga do predgrađa Karlovca i Stona.
U tim ratovima poginuli su milijuni, a odore nosile stotine milijuna. Neki od njih u uniformama na maskirne mrlje proveli su i po čitavo desetljeće. Svaki su dan, za sve to vrijeme, morali jesti tri obroka. Te je obroke netko morao spraviti, taj grah skuhati i kruh ispeći. Te ljude - vojne kuhare - ne spominju ratni memoari, ne prikazuju ih ni holivudski ni titovski spektakli. Oni su neznani akteri suvremene povijesti koji su tu istu povijest ložili gorivom - srpskim pasuljem, polpetama i grenadir maršem. A ipak, uza svu sudbinsku važnost za historiju, na ekranu ih niste viđali nikad. Barem dosad.
No to se promijenilo. Jer upravo oni - vojni kuhari - junaci su jednog dokumentarnog filma koji je prikazan ovaj tjedan na sarajevskom filmskom festivalu, gdje je pobudio toliko zanimanja da je umalo preoteo šou holivudskim zvijezdama i postao glavna tema razgovora. Film o kojem je riječ zove se “Cooking History” (“Kako se kuhala historija”), a redatelj mu je slovački autor Peter Kerekes (Košice, 1977.). U svojem dokumentarističkom “high conceptu” Kerekes je ispričao povijest 20. stoljeća kroz sudbinu 14 vojnih kuhara koji su kuhali uniformiranim snagama u vrijeme prevrata, revolucija, okupacija, diktatura, svjetskih i lokalnih ratova, počevši od ruske fronte 1942., pa do hrvatsko-srpskog i čečenskog rata.
‘Blokbaster budžet’
Nastao u austrijsko-slovačko-češkoj koprodukciji s (za dokumentarne standarde) gotovo “blokbaster” budžetom od 800.000 eura, Kerekesov film rezultat je četiri godine istraživanja, intervjua s oko 150 ratnih kuhara, među kojima je 25 snimljeno za film, a 14 uvršteno u kinoverziju. Rezultat je sjajan film sa sablasnim geslom: šest ratova, 10 recepata, 60 milijuna mrtvih.
A tih 14 kuhara doista su fascinantno i šaroliko društvo. Dvojica su Nijemci: stari pekar, Bavarac, koji je pekao standardni vojni kruh Wermachta za istočnu frontu te kuhar u podmornici koja je torpedirana upravo u času u kojem je spravljao kobasice i pire. Uspio je pobjeći kroz zapovjedni most i čudom se spasio plivajući nasred Sjevernog mora.
Troje junaka filma su Ruskinje i Rus. Klavdia je bila kuharica na vojnom aerodromu 1941., odakle se mostobranom slala pomoć Lenjingradu. Glavni joj je posao bio spravljanje blinji (palačinki s mljevenim mesom) za pilote transportera, a njezine palačinke volio je jesti maršal Žukov. Njezina mlađa kolegica bila je kuharica sovjetskih okupacijskih snaga 1968. u Čehoslovačkoj. Istina, prisjeća se, primjećivala je u ta doba da ih lokalni Česi mrze, razumjela je to i nije se ljutila što ih gledaju poprijeko, ali se zbog toga nije ni previše uznemiravala. Blizu garnizona u gradu Mlivice otkrila je šumu s prekrasnim gljivama, skupljala je lisičarke i vrganje, kiselila ih i slala kući transporterom pa dan-danas s ushitom pamti da su ih jeli cijele zime. Treći ruski kuhar kuhao je za vojsku u afganskom i čečenskom ratu. To više nije bilo doba komunističkog puritanstva i žrtvovanja. Viktor se žali da bi najbolji provijant bio pokraden već u Moskvi, maslac i mlijeko stariji bi vojnici trampili za alkohol, a vojsci bi u ratu za hranu ostala samo - pšenična kaša. Nije čudo da su Rusi izgubili te istočne ratove - zemlja u kojoj se i u vojsci krade, ne može dobiti rat.
U Kerekesovu filmu pojavljuje se još jedan “petokolonaš” s pregačom i kuhačom. Ime mu je Andras, a bio je kuhar i kobasičar mađarske vojske uoči i nakon 1956.
Za čim su Sovjeti ludovali
U sovjetskom napadu granata mu je pogodila lonac s prebrancem, a nakon sloma Imre Nagya nastavio je hraniti - sovjetske okupatore. Dan-danas s ponosom govori o tome kako su Rusi ludovali za mađarskom paprenom “klobaszom”. Zapadnu Europu predstavljaju Francuzi, i to dvojica kuhara iz alžirskog rata. Prvi od njih pravi je francuski provincijski hedonist, kao sišao iz nekog Tavernierova filma. Brkati šarmer u seoskom dvorištu kuha pijetla u vinu, dolijeva crnjak malo na pijetla, malo u svoje grlo, o politici nerado priča i samo maglovito pamti taj neugodni, davni rat. Drugi je ošišani, čvrsti, pomalo fašistoidni samac koji o Alžircima i danas govori kao o divljacima i životinjama, konstatira da je Francuska branila “svoj teritorij”, a od vojne hrane pamti samo jedno - uglate limenke corned beefa koje je vojsci dijelio kad su išli na marš.
Ipak, najstrašnija je priča jednog njemačkog Židova koji je preživio koncentracijski logor i 1945., nakon izlaska iz njega, primijetio oglas kojim se u nürnberškom zatvoru tražilo pekara. Prijavio se na posao i odlučio za osvetu otrovati SS-ovce koji su u tamnici čekali suđenje. On i još trojica pomoćnika namazali su štruce kruha arsenikom i 1945. nasmrt otrovali 300 uznika.
Bijeg zbog trovanja
Nakon toga je pobjegao u Izrael, gdje ga je Kerekes pronašao. Nakon što je pristao na videointervju, zbog suučesnika je odbio sudjelovati u filmu, potom je i umro pa se u “Cooking History” pojavljuje u videoinsertu na TV-u.
Brozov francuski nivo
Naravno, povijest ratova kroz kuhinju ne bi bila potpuna bez one zemlje u kojoj se vodio posljednji veliki europski rat, dakle, bivše Jugoslavije. Njoj je posvećen najveći, treći od četiri dijela filma, a junaci Kerekesova “kuhačom po svijetu” jedan su hrvatski i dvije krajinske, srpske kuharice. Ne mogu biti različitiji. Hrvatski kuhar ideološki je fanatik koji veli da u JNA nije htio kuhati jer je u knjizi recepata pisalo “džigerica” umjesto “jetra”. Dvije Srpkinje motelske su kuharice koje su počele kuhati za vojsku jer su bile bez posla. Hrvatski kuhar izmučen je, krut čovjek s uočljivim simptomima PTSP-a koji o svemu govori s gorčinom, a Kerekes ga prikazuje na razvalini kuće u minskom polju dok teče razminiravanje. Autor ih pita bi li kuhali s Hrvatom/Srbinom. Srpkinje vele: “Zašto ne?” i još se hvale kako je njih kum Hrvat nakon rata hvalio “jer čim bi one skuhale bolje, odmah se znalo zato što bi Srbi bolje pucali”. Hrvat odrješito odgovara da nikad ne bi kuhao sa Srbima, “dosta su oni nama zakuhali”. U jednom intervjuu češkim novinama Kerekes taj dio komentira: - Moglo bi se pomisliti da je to razlika između Srba i Hrvata. No, zapravo, to je razlika između muškaraca i žena.
Sarajevska publika odlično se zabavljala već i u tom dijelu, pogotovo kad hrvatski kuhar objašnjava da je odbijao kuhati “dinstanu džigericu” jer on kuha samo “pirjanu jetricu”. No pravi urnebes nastao je kad u film uđe Titov osobni nutricionist i kušač. Stari, suhi čičica u filmu sjedi pred derutnim reliktom Titove vile u Užičkoj i otkriva vlastito viđenje povijesti Jugoslavije kroz jelo. U Titovo doba, veli, jelo se gospodski, na francuskom nivou, a poslije njega došle su seljačine koje su u protokol unijele tešku, seljačku hranu pa se po rečenom gospodinu već vidjelo da stvari u Jugoslaviji idu nizbrdo. Titov kušač potom analizira jelovnike predratnih ručkova Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića te “demonstrira” kako je Jugoslaviju ubio jelovnički “nacionalizam”. - Tuđman im je u Splitu dao dalmatinski pršut, salatu od hobotnice i pašticadu, sve čisto hrvatsku hranu, što Srbi neće da jedu. Onda mu je Milošević uzvratio projom i zlatiborskim sirom i Karađorđevom šniclom, a Izetbegović tufahijama. Tu se već vidjelo da nema bratstva i jedinstva, nego da je zavladao nacionalizam - lamentira Titov stari kušač.
Kobasice za okupatore
U Kerekesovu su filmu i elementi performansa jer svaki od 13 živih heroja pred kamerama govori i kuha. Andras kolje svinju i pravi kobasice na mađarskom selu, hrvatski kuhar pravi teleću peku, Srpkinje paprikaš, Francuz coq au vin, Ruskinja blinje s raguom, druga Ruskinja bere gljive, a kuhar podmorničar panira svinjski šnicl dok ga potapa baltička plima. Kerekesov film prate i recepti gargantuovskih proporcija - kruh za 30 milijuna njemačkih vojnika, kobasice za 60.000 sovjetskih okupatora - a svaki recept prate predimenzionirane mjerice, milijuni litara vode, tisuće prstohvata kima ili vlasca, tone brašna. Sasvim očekivano, hrana i recepti koje pratimo uspostavljaju neobične prekogranične veze između neprijatelja. Tako Ruse i Nijemce spaja gusti, raženi kruh za koji i jedni i drugi vele da je “najbolji na svijetu”. Srbi i Hrvati možda ratuju, ali kuhari imaju nešto zajedničko - u jelo neštedimice stavljaju vegetu.
Tko je sve jeo grah
Ono čega u Kerekesevu filmu, nažalost, ima najmanje jest ono što su vojnici jeli. Želio sam iz Slovakova filma doznati jesu li sve vojne kuhinje (poput one JNA) počivale na grahu i fažoletima i je li se i u drugom vojskama jelo toliko hrenovki. Također sam se nadao da ću vidjeti neke od “evergrina” mitologije Austro-Ugarske, poput grenadir marša i kupusnih krpica. Kerekes se, međutim, time nije puno stigao baviti pa je, bar po tom pitanju, moja antropološka znatiželja ostala neutažena.
Jurica Pavičić
U tim ratovima poginuli su milijuni, a odore nosile stotine milijuna. Neki od njih u uniformama na maskirne mrlje proveli su i po čitavo desetljeće. Svaki su dan, za sve to vrijeme, morali jesti tri obroka. Te je obroke netko morao spraviti, taj grah skuhati i kruh ispeći. Te ljude - vojne kuhare - ne spominju ratni memoari, ne prikazuju ih ni holivudski ni titovski spektakli. Oni su neznani akteri suvremene povijesti koji su tu istu povijest ložili gorivom - srpskim pasuljem, polpetama i grenadir maršem. A ipak, uza svu sudbinsku važnost za historiju, na ekranu ih niste viđali nikad. Barem dosad.
No to se promijenilo. Jer upravo oni - vojni kuhari - junaci su jednog dokumentarnog filma koji je prikazan ovaj tjedan na sarajevskom filmskom festivalu, gdje je pobudio toliko zanimanja da je umalo preoteo šou holivudskim zvijezdama i postao glavna tema razgovora. Film o kojem je riječ zove se “Cooking History” (“Kako se kuhala historija”), a redatelj mu je slovački autor Peter Kerekes (Košice, 1977.). U svojem dokumentarističkom “high conceptu” Kerekes je ispričao povijest 20. stoljeća kroz sudbinu 14 vojnih kuhara koji su kuhali uniformiranim snagama u vrijeme prevrata, revolucija, okupacija, diktatura, svjetskih i lokalnih ratova, počevši od ruske fronte 1942., pa do hrvatsko-srpskog i čečenskog rata.
‘Blokbaster budžet’
Nastao u austrijsko-slovačko-češkoj koprodukciji s (za dokumentarne standarde) gotovo “blokbaster” budžetom od 800.000 eura, Kerekesov film rezultat je četiri godine istraživanja, intervjua s oko 150 ratnih kuhara, među kojima je 25 snimljeno za film, a 14 uvršteno u kinoverziju. Rezultat je sjajan film sa sablasnim geslom: šest ratova, 10 recepata, 60 milijuna mrtvih.
A tih 14 kuhara doista su fascinantno i šaroliko društvo. Dvojica su Nijemci: stari pekar, Bavarac, koji je pekao standardni vojni kruh Wermachta za istočnu frontu te kuhar u podmornici koja je torpedirana upravo u času u kojem je spravljao kobasice i pire. Uspio je pobjeći kroz zapovjedni most i čudom se spasio plivajući nasred Sjevernog mora.
Troje junaka filma su Ruskinje i Rus. Klavdia je bila kuharica na vojnom aerodromu 1941., odakle se mostobranom slala pomoć Lenjingradu. Glavni joj je posao bio spravljanje blinji (palačinki s mljevenim mesom) za pilote transportera, a njezine palačinke volio je jesti maršal Žukov. Njezina mlađa kolegica bila je kuharica sovjetskih okupacijskih snaga 1968. u Čehoslovačkoj. Istina, prisjeća se, primjećivala je u ta doba da ih lokalni Česi mrze, razumjela je to i nije se ljutila što ih gledaju poprijeko, ali se zbog toga nije ni previše uznemiravala. Blizu garnizona u gradu Mlivice otkrila je šumu s prekrasnim gljivama, skupljala je lisičarke i vrganje, kiselila ih i slala kući transporterom pa dan-danas s ushitom pamti da su ih jeli cijele zime. Treći ruski kuhar kuhao je za vojsku u afganskom i čečenskom ratu. To više nije bilo doba komunističkog puritanstva i žrtvovanja. Viktor se žali da bi najbolji provijant bio pokraden već u Moskvi, maslac i mlijeko stariji bi vojnici trampili za alkohol, a vojsci bi u ratu za hranu ostala samo - pšenična kaša. Nije čudo da su Rusi izgubili te istočne ratove - zemlja u kojoj se i u vojsci krade, ne može dobiti rat.
U Kerekesovu filmu pojavljuje se još jedan “petokolonaš” s pregačom i kuhačom. Ime mu je Andras, a bio je kuhar i kobasičar mađarske vojske uoči i nakon 1956.
Za čim su Sovjeti ludovali
U sovjetskom napadu granata mu je pogodila lonac s prebrancem, a nakon sloma Imre Nagya nastavio je hraniti - sovjetske okupatore. Dan-danas s ponosom govori o tome kako su Rusi ludovali za mađarskom paprenom “klobaszom”. Zapadnu Europu predstavljaju Francuzi, i to dvojica kuhara iz alžirskog rata. Prvi od njih pravi je francuski provincijski hedonist, kao sišao iz nekog Tavernierova filma. Brkati šarmer u seoskom dvorištu kuha pijetla u vinu, dolijeva crnjak malo na pijetla, malo u svoje grlo, o politici nerado priča i samo maglovito pamti taj neugodni, davni rat. Drugi je ošišani, čvrsti, pomalo fašistoidni samac koji o Alžircima i danas govori kao o divljacima i životinjama, konstatira da je Francuska branila “svoj teritorij”, a od vojne hrane pamti samo jedno - uglate limenke corned beefa koje je vojsci dijelio kad su išli na marš.
Ipak, najstrašnija je priča jednog njemačkog Židova koji je preživio koncentracijski logor i 1945., nakon izlaska iz njega, primijetio oglas kojim se u nürnberškom zatvoru tražilo pekara. Prijavio se na posao i odlučio za osvetu otrovati SS-ovce koji su u tamnici čekali suđenje. On i još trojica pomoćnika namazali su štruce kruha arsenikom i 1945. nasmrt otrovali 300 uznika.
Bijeg zbog trovanja
Nakon toga je pobjegao u Izrael, gdje ga je Kerekes pronašao. Nakon što je pristao na videointervju, zbog suučesnika je odbio sudjelovati u filmu, potom je i umro pa se u “Cooking History” pojavljuje u videoinsertu na TV-u.
Brozov francuski nivo
Naravno, povijest ratova kroz kuhinju ne bi bila potpuna bez one zemlje u kojoj se vodio posljednji veliki europski rat, dakle, bivše Jugoslavije. Njoj je posvećen najveći, treći od četiri dijela filma, a junaci Kerekesova “kuhačom po svijetu” jedan su hrvatski i dvije krajinske, srpske kuharice. Ne mogu biti različitiji. Hrvatski kuhar ideološki je fanatik koji veli da u JNA nije htio kuhati jer je u knjizi recepata pisalo “džigerica” umjesto “jetra”. Dvije Srpkinje motelske su kuharice koje su počele kuhati za vojsku jer su bile bez posla. Hrvatski kuhar izmučen je, krut čovjek s uočljivim simptomima PTSP-a koji o svemu govori s gorčinom, a Kerekes ga prikazuje na razvalini kuće u minskom polju dok teče razminiravanje. Autor ih pita bi li kuhali s Hrvatom/Srbinom. Srpkinje vele: “Zašto ne?” i još se hvale kako je njih kum Hrvat nakon rata hvalio “jer čim bi one skuhale bolje, odmah se znalo zato što bi Srbi bolje pucali”. Hrvat odrješito odgovara da nikad ne bi kuhao sa Srbima, “dosta su oni nama zakuhali”. U jednom intervjuu češkim novinama Kerekes taj dio komentira: - Moglo bi se pomisliti da je to razlika između Srba i Hrvata. No, zapravo, to je razlika između muškaraca i žena.
Sarajevska publika odlično se zabavljala već i u tom dijelu, pogotovo kad hrvatski kuhar objašnjava da je odbijao kuhati “dinstanu džigericu” jer on kuha samo “pirjanu jetricu”. No pravi urnebes nastao je kad u film uđe Titov osobni nutricionist i kušač. Stari, suhi čičica u filmu sjedi pred derutnim reliktom Titove vile u Užičkoj i otkriva vlastito viđenje povijesti Jugoslavije kroz jelo. U Titovo doba, veli, jelo se gospodski, na francuskom nivou, a poslije njega došle su seljačine koje su u protokol unijele tešku, seljačku hranu pa se po rečenom gospodinu već vidjelo da stvari u Jugoslaviji idu nizbrdo. Titov kušač potom analizira jelovnike predratnih ručkova Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića te “demonstrira” kako je Jugoslaviju ubio jelovnički “nacionalizam”. - Tuđman im je u Splitu dao dalmatinski pršut, salatu od hobotnice i pašticadu, sve čisto hrvatsku hranu, što Srbi neće da jedu. Onda mu je Milošević uzvratio projom i zlatiborskim sirom i Karađorđevom šniclom, a Izetbegović tufahijama. Tu se već vidjelo da nema bratstva i jedinstva, nego da je zavladao nacionalizam - lamentira Titov stari kušač.
Kobasice za okupatore
U Kerekesovu su filmu i elementi performansa jer svaki od 13 živih heroja pred kamerama govori i kuha. Andras kolje svinju i pravi kobasice na mađarskom selu, hrvatski kuhar pravi teleću peku, Srpkinje paprikaš, Francuz coq au vin, Ruskinja blinje s raguom, druga Ruskinja bere gljive, a kuhar podmorničar panira svinjski šnicl dok ga potapa baltička plima. Kerekesov film prate i recepti gargantuovskih proporcija - kruh za 30 milijuna njemačkih vojnika, kobasice za 60.000 sovjetskih okupatora - a svaki recept prate predimenzionirane mjerice, milijuni litara vode, tisuće prstohvata kima ili vlasca, tone brašna. Sasvim očekivano, hrana i recepti koje pratimo uspostavljaju neobične prekogranične veze između neprijatelja. Tako Ruse i Nijemce spaja gusti, raženi kruh za koji i jedni i drugi vele da je “najbolji na svijetu”. Srbi i Hrvati možda ratuju, ali kuhari imaju nešto zajedničko - u jelo neštedimice stavljaju vegetu.
Tko je sve jeo grah
Ono čega u Kerekesevu filmu, nažalost, ima najmanje jest ono što su vojnici jeli. Želio sam iz Slovakova filma doznati jesu li sve vojne kuhinje (poput one JNA) počivale na grahu i fažoletima i je li se i u drugom vojskama jelo toliko hrenovki. Također sam se nadao da ću vidjeti neke od “evergrina” mitologije Austro-Ugarske, poput grenadir marša i kupusnih krpica. Kerekes se, međutim, time nije puno stigao baviti pa je, bar po tom pitanju, moja antropološka znatiželja ostala neutažena.
|
Moji ratni fažoleti anonimnog kuhara
Prvi put u životu našao sam se u ratu u travnju 1992., kad sam mobiliziran u hrvatsku vojsku i poslan na bojišnicu u istočnu Hercegovinu, u zabačeno selo 15 kilometara od asfalta, s južne strane Popova polja. U to doba probijao se Dubrovnik, fronta u Primorju i uz Neretvu zapravo je bila jedna fronta, na jednoj su strani ratovali Crnogorci, na drugoj HV, HVO i Armija BiH. Hrvatski zapovjednik bio je Bobetko. Kako rekoh, ratovao sam stvarno bogu iza nogu, u napuštenom i potpuno spaljenom selu do kojeg je vodio makadam kroz drače. Sjećam se dobro da kad sam na povratku kući ugledao mjesto Hutovo, da mi se činilo da sam spazio New York. Ipak, do položaja je dolazio ručak, i to frapantno točno. Petnaest do 12 dolje u dolini čuo bi se mukli šum terenca, a točno u podne u selo bi se popeo Puch koji je sadržavao manjerke piletine, fažoleta, špageta bolonjeze ili đuveča. Po ručku si mogao naviti sat. Točno pamtim da me ta točnost onda impresionirala. Postalo mi je jasno da je taj osjećaj jedna od bitnih funkcija opskrbe u ratu. Nije riječ o tome da neke ljude na crti treba nahraniti, nego ima nešto i u osjećaju da se o tebi netko nevidljiv skrbi, da si dio sustava koji je precizno ugođen i funkcionira, da iza tebe stoji netko nevidljiv tko tvoj ručak kuha, vozi, pere manjerke, nabavlja sirovinu. Volio bih - danas, iz povijesne distance - vidjeti tko je te fažolete spravljao i što je tada mislio. Nažalost, taj neznani netko u Kerekesov film nije ušao. |
Jurica Pavičić