Pandemija se raširila s tržnice u kineskom gradu Wuhanu. Ondje ljudi prodaju gladnima svakojake živine iz prirode. U Kini je običaj da se meso kupuje dok je još “živo”, pa se i te životinje, kao i domaće, usmrćuju direktno pred kupcima, što je očito posljedica kupčeva straha da će inače kući donijeti staro i pokvareno meso.
Neka od tih životinja, vjerojatno ljuskavac, pretpostavljaju kineski znanstvenici, budući da dokaza zasad nemaju, pokupila je virus od neke druge, još manje životinje, vjerojatno šišmiša, a onda je taj virus, čisto onako izvana, s ljuski možda, prešao na kojeg prodavača ili prodavačicu, a s njega na kupca, susjednog trgovca, a s njega na njegovu obitelj i tako dalje, priča traje i nikako joj se ne nazire kraj.
Ljuskavce u Kini i drugdje u Aziji jedu mnogi. Posrijedi je bezopasna životinja veličine kućne mačke, noćna, samotnjačka, koja se rađa “gola” a zatim joj izrastu ljuskice. Kada se nađe u opasnosti, sklupča se i ispusti smrdljivu tekućinu da otjera napadača. Za ljude to slabo pomaže.
Kakvog je okusa, ne znamo, ali znamo da se u tradicionalnoj kineskoj medicini njegove ljuske koriste za liječenje artritisa tako što se melju u prah pa se od toga praha prave pilule. Znanstvene potvrde da taj lijek pomaže nema.
Na tržnici je sve počelo, na tržnici će i završiti. Tržnice je, vidimo ovih dana i kod nas, nemoguće zatvoriti na dulje razdoblje. I u nas su ih brzo otvorili.
Tržnica je već tisućljećima ista. Potrebna vam je daska, nekoliko kolaca i komad platna i eto natkrivenog stolića da se na njega naslažu namirnice.
Tržnica ne može bez grada, a često grad i nastane gdje je nastalo trgovište. Bilo kako bilo, svakodnevna razmjena dobara na licu mjesta okuplja mnogo ljudi.
Običaj da se divlje životinje prodaju na tržnici za hranu nije dakako kineski, nego li svesvjetski, pa tako i europski. Europske metropole stoljećima su bile na glasu po svojim tržnicama, a ne svojim građevinama.
Slavna je još od srednjeg vijeka pariška tržnica Les Halles, koja je imala podružnicu na keju Vallee, namijenjenu divljači. Kako bilježi Fernand Braudel u svojoj trosveščanoj povijesti kapitalizma, tisuće seljaka prije bi zore nahrupile u grad noseći najraznovrsnije životinje.
“Trbuh Pariza” poznat je roman francuskog naturalista Émilea Zole, a naslov se odnosi dakle na veliku parišku gradsku tržnicu, otvorenu u drugoj polovici 19. stoljeća. Likovi u radnji kreću se oko nje, kao središta svih događanja u gradu, mjesta gdje se i sirotinja najradije skuplja i najbolje snalazi.
Kako nekad, tako i danas, tržnica je temelj ljudske civilizacije, pa ne čudi da svijet krene ukrivo kad se štogod na njoj poremeti.