Iza svakog dobrog restorana stoji - kuhar. Ako mu još dodate i odličnog konobara, u današnje doba - savršeno. A kad njih dvojica, uz još sedamdeset posto ekipe radi na jednom mjestu preko dvadeset godina, onda slavi i diktafon. Jer, nema sumnje, pred njim je dobra priča...
Kuhar Mirko Brozan u restoranu Commodore je od 1996., dok je šef sale Zdravko Jović među ekipu stigao dvije godine kasnije.
Mirko Brozan
Danas, dakle, broje dvadeset godina rada u mjestu koje je s godinama postalo epicentar Ičića. A njih dvojica, definitivno, njegova su duša.
Negdje u ovo doba, pod smrekama, uz lastavice, dok vam pogled bježi prema remek-djelu velikog Ede Murtića, koji je tamo davno objesio svoju sliku, a ona upila pregršt ribljih delikatesa, čiji se miris širi decentno uređenim i ugodnim prostorom, restoran Commodore u Ičićima proslavit će 20. obljetnicu velikog preuzimanja.
Divne note
Uz Tonyja Cetinskog i, eto, nedavno umrlog i neprežaljenog Olivera Dragojevića, to je mjesto 1998. uz spektakularni scenarij preuzeo Josip Mihalić, nekoć konobar, pa šef sale u raznim opatijskim restoranima. Izuzev, međutim, izobilja divnih nota, upravo se on potrudio da marini doda štih divnih jela. Od tada do danas, tvrde naši junaci, to se nije promijenilo…
- Budio se u 5 ujutro, nabavljao svježu ribu, bio ovdje s nama do 15 sati, potom bi uhvatio koji sat popodnevnog odmora, a onda bi od 18 do kraja bio s nama. On je zaslužan za sve, njemu idu sve zasluge, on je živio i stvorio Commodore.
Ime čiji je nadimak, pak, nosio Veljko Barbieri, koji je u bijelom odijelu sa zlatnom kravatom ‘90. i otvorio marinu, hrvatski odgovor na famozni francuski Antibes i njegov gat milijardera.
- Potom je u priču ušao i Zdravko Mamić, a nakon sedam godina i Nenad Gračan. I iako se storija stubokom promijenila, jer gosti više nisu isti, standard je ostao gdin. Mihalić i njegova usredotočenost na restoran. Danas ga drži njegova kćer Kristina, no i onda i danas, njegovo je ime svima na usnama - roni na dah po uspomenama Zdravko Jović.
- Svojevremeno, bilo smo krema; ovdje su dolazili svi državnici, premijeri, estradnjaci, sportaši. Ovo je bio jet-set. I bio je neviđeni gušt raditi. Između ostaloga i zbog činjenice što su gosti bili opušteni, nisu mogli potrošiti 100 njemačkih maraka, dok danas domaćih više nema, jer se klijentela promijenila, jer danas 100 eura, ne govorim (samo) o Commodoreu, potrošiš da nisi ni sjeo.
Danas je hrvatskom gostu najdraži restoran supermarket gdje do ponoći možeš kupiti gotovo i toplo jelo. Bilo je to drugačije, ljepše, slobodnije vrijeme. U kojima se, ipak, isticao cijeli ešalon celebritija koji su gatove zalijevali šampanjcem i kavijarom, a u restoran unašali dozu glamura.
- Od jutra se jeo pršut, zalijevao se šampanjcem, pa bi se sve proteglo do večeri kada bi nastupila nova fešta. Bilo je ovdje divnih priča i anegdota, nemoralnih ponuda, bilo je i ljubomornih supružnika koji su stizali kako bi provjerili je li netko od nevjernih stigao baš ovdje.
Zlatna vremena
No, potvrdit će to i prva kuhača Commodorea, tajne ovog kulinarskog doma koji već 20 godina živi u suživotu s marinom, ostale su zaključane.
- Kada bismo zaključali vrata, u tom bi ključu ostale i sve priče. Bilo ih je, svakako, no priča ovog restorana oduvijek je bila i velika diskrecija, jer odavde nikad nije izašlo ništa. To je bila i ostala jedna od naših glavnih karakteristika, koja je omogućavala da se gosti opuste. Jela? Uh, bilo je svakakvih narudžbi, božetesačuvaj... - nadovezuje se Brozan.
- Naša diskrecija stvarala je mit ovog mjesta. I zato je priča trajala. U času zaključivanja večeri, ja bih zaboravio tko je ovdje uopće kročio nogom. Tome dodajte hranu, marinu, ono vrijeme i dobijete sliku zašto je Commodore krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih bio kultni restoran Kvarnera. Svi su dolazili ovdje, baš svi. Poslužio sam pet-šest predsjednika i premijera raznih država, Ivu Sanadera, Jadranku Kosor, Kolindu Grabar-Kitarović, Gorana Ivaniševića, Davora Šukera, brojne sportaše, zatim velečasnog Sudca...
I premda se mnogi još uvijek vraćaju, jer energija i kvaliteta ostala je ista, priču je podosta s otvaranjem restorana preuzela Rijeka - zaključuje Jović, dok Brozan finišira:
- Pazite, tada smo radili u dvije smjene, četiri kuhara i isto toliko pomoćnog osoblja po smjeni. Bilo je to zlatno vrijeme koje se pamti i koje se prepričava.
Pustolovina s rendžerom u Parku prirode Učka
Iznad Opatije je Park prirode Učka. Blizina mora pogoduje specifičnoj klimi i bujnoj vegetaciji do vršnih predjela, gdje jedna uz drugu rastu alpske i submediteranske vrste. Posebna atrakcija je jednodnevni izlet iz Ičića s rendžerom parka. Cijena je 200 kn po osobi, a mjesto sastanka s rendžerom je planinarski dom Poklon gdje su Info centar i središte parka. Ovamo se dolazi nakon 40-ak minuta vožnje autom od Opatije. Rendžeru se pridružujete u njegovom radnom obilasku.
Rendžer će gostima pokazati i staništa rijetkih biljnih vrsta, fantastične stijene kanjona Vele drage, napušteni stari željeznički tunel... U Maloj Učki se posjećuje ovčarsko imanje obitelji Malik koja ima stado od 600 ovaca i drži ih na tradicijski način. Gosti kod Malikovih mogu sudjelovati u striženju ovaca ili pomoći kod izrade sira... Ovdje se može organizirati i marenda s domaćim ovčjim sirom.
ID CARD
Vezovi: 461 vez u moru, 70 mjesta za smještaj plovila na kopnu, prihvat megajahti do 50 m
Usluge: recepcija s mjenjačnicom, bankomat, restoran, cafe-bar, prodavaonice prehrambenih proizvoda, nautičke opreme i odjeće, iznajmljivanje bicikala, skutera i automobila...
Servis: servisna radionica, dizalica nosivosti 10 t, travel lift nosivosti 80 t, igla za jarbol
Ekstra: 8 apartmana, solarna klupa smart bench, Tesla Destination Charging - 2 Tesla Only e-punionice snage do 22 kW, 1 Tesla Universal e-punionica snage do 22 kW, Wi-Fi, Plava zastava.