NAUTIČKA PATROLA

Brodovi su mi kao djeca, u svaki sam uložio 2000 sati truda

    AUTOR:
    • Ivan Zrinjski,
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 26.07.2017. u 21:00

Betina, 220717.
Brodograditelj Milan Jadresic, fotografiran u svojem brodogradjevnom servisu Pile.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

 

Za gajetu dugu šest metara potrebno je pet kubika različitog drvnog materijala, od kojeg treba napraviti 4000 različitih komada broda, a cijeli proces gradnje broda traje oko 2000 sati.

Tako nam kaže Milan Jadrešić, jedan od najpoznatijih kalafata u Hrvatskoj. On je u svojoj brodograditeljskoj karijeri vlastitim rukama napravio brojne drvene brodove, među kojima se ističu dvije falkuše, nekoliko betinskih gajeta te jedna bracera.

Drveni kostur

Sve su to drveni, tradicijski brodovi koji se više mogu vidjeti na fotografijama u muzeju, nego na moru. Ipak, on je jedan od rijetkih koji i dalje održava taj zanat na životu.

Upravo sada u svojoj radionici u Betini na Murteru gradi jednu betinsku gajetu tradicijskih vrijednosti na latinsko idro, dugu šest i pol metara. Zasad je to samo drveni kostur s rebrima, ali za nekoliko mjeseci bit će moderni prikaz jednog od najvažnijih artefakta u hrvatskoj pomorskoj povijesti.

Unosi dio sebe

- Brodograditelji iz Betine su posebna škola. Svaki kalafat unosi dio sebe u brod, neki svoj osobni štih po kojemu će on moći prepoznati svoj brod među desecima istih - kaže Jadrešić.

Betina, 220717.
Brodograditelj Milan Jadresic, fotografiran u svojem brodogradjevnom servisu Pile.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
 

Betinska gajeta je robustan brod, dužine 6 do 7 metara, širine između 2 i 2,3 metra i malog gaza. Istodobno i obiteljski brod i ribarica, gajeta je bila najpoznatija po svojem latinskom jedru. Vezano na dugačku lantinu, jedro je bilo izrađeno od pamuka i trokutasta je oblika, a postalo je simbol broda. Tim se brodovima išlo obrađivati zemlju na otoke, na njima se prema potrebi spavalo i lovilo ribu. Ukratko, brod je bio tretiran kao član obitelji.

Trenutačno u tom malom dalmatinskom mjestu živi oko 700 stanovnika, a iz njega je tijekom povijesti poteklo više od 260 majstora brodogradnje. Danas ih je ostalo samo 20-ak. Jadrešić je zanat naučio u šegrtskoj školi za brodograditelje u Šibeniku, nakon čega je krenuo njegov put po hrvatskim brodogradilištima. Radio je u poznatim brodogradilištima 3. maj i Mosor te u drugim hrvatskim škverovima, a neko vrijeme i u jednom brodogradilištu u Nizozemskoj.

Iako je u školi učio o tradicijskim načinima brodogradnje, tijekom radnog vijeka postao je specijalist i za plastiku te čelik. Radio je neko vrijeme za Brodarski institut izrađivao i modele brodova. Nakon godina i godina staža konačno se 1991. vratio u Betinu i otvorio svoj obrt brodogradnje.

Prva narudžba, sjeća se, došla mu je od zagrebačkog liječnika Matije Horžića.

- Bio je to brod moto nave, s dvije kabine, dug devet metara, jedna mala obiteljska jahta. Doktor ga je nazvao Martin, tako da mi je prvi samostalni brod nazvan po jednom Zagorcu - kaže Jadrešić.

Stari zanat

Nakon te motorne brodice počele su dolaziti sve zahtjevnije narudžbe, a s vremenom su došli i drveni brodovi s početka priče. Iako je većinu radnog vijeka proveo gradeći plastične i čelične brodove, ostao je privržen zanatu koji je izučio još u šegrtskoj školi. Štoviše, danas na Jadranu plove samo tri falkuše, klasična drvena broda koja se vežu uz Komižu iz 18. stoljeća, od čega je on napravio dvije, dok je prva bila djelo ruku poznatog dalmatinskog kalafata Ante Tončija Bakice.

- Da bih napravio jednu, trebalo mi je više od 4000 sati. Bilo je to puno posla, ali ta dva projekta sam radio u suradnji s više ekipa tako da sve zasluge ne idu samo meni - skroman je Jadrešić koji se bavi zanatom za koji šegrta više nema, u školi se njegov zanat više ne uči, tako da će s njegovom generacijom nestati i sama povijest drvenih brodova.

- Budućnost je u čeličnim i plastičnim brodovima te onima sagrađenim od aluminijske slitine. Drveni brodovi nestaju, a s njima i taj graditeljski duh. Naime, meni su brodovi kao djeca, u svaki sam uložio puna truda i roditeljskog duha - kaže Jadrešić.

Ipak, postoje oni koji se bore za njihov opstanak.

Jarbol od javora, a trup od lužnjaka

Jadrešić dnevno radi po deset sati u svojoj radionici koja se sastoji od dva dijela. Mala pilana nalazi se garaži, a samo brodogradilište je smješteno u šatoru pokraj kuće.

Gradnja broda ne počinje u radionici, nego u šumi gdje se odabiru materijali. Drva nabavlja u Sisku, Gorskom kotaru, Slavonskom Brodu i Bjelovaru, a svako drvo je namijenjeno za posebni dio broda.

- Hrast lužnjak i kitnjak te brijest se koriste za osnovnu konstrukciju, dok su ariš, bijeli bor, smreka i javor dobri za opremu, oplatu i jarbole - kaže Jadrešić.

Sama gradnja jednog broda odvija se ovako: prvo se naprave pramac, krma i kobilica, potom dolaze okomito postavljena rebra i katine po palubi. Slijede verzine i opasi kao uzdužna konstrukcija te oplatne i palubne letve. Ovi dijelovi tvore zaokruženu cjelinu, nakon čega na red dolazi postavljanje opreme - pokaporte, podnice, kućište i pregrade za motor te sohe za vesla. Za kraj se brod boja i začavljuje. Sve to Jadrešić radi sam i jedan je od rijetkih majstora koji to još znaju napraviti. (M.B.)

 

Tagovi

Izdvajamo