Olivia Tolley je djevojčica koja je u ponedjeljak, 14. kolovoza, napunila devet godina. Ima jednu želju koju potiho izgovara posljednje tri godine prije nego što ugasi rođendanske svjećice, ali nažalost ta želja još nije ispunjena.
Naime, želi psa. Nije to prevelika želja i da je ona normalna djevojčica, zasigurno bi joj se želja već ostvarila. Ipak, zbog njezina stila života ta mala želja se teško može ispuniti.
Crna kujica
- U jednoj godini promijenim četiri države. Tijekom jeseni sam u Australiji jer ondje pohađam prvi semestar škole. Drugi semestar idem u školu u Ukrajinu jer tamo živimo u proljeće. Za vrijeme zimskih praznika smo u Londonu, a za vrijeme ljetnih praznika u Hrvatskoj - kaže Olivia.
Zbog silnih putovanja njezina obitelj ne može se brinuti o psu. Ipak, ovaj rođendan njezina tiha želja se ostvarila. Barem djelomično. U ACI marini Veljko Barbieri u Slanom postoji jedna nesvakidašnja djelatnica koja redovito pozdravlja goste ispred recepcije. Ona je mlada crna kujica po imenu Blekson koja ovo ljeto ne želi napustiti marinu. Došla je sama od sebe, bez ogrlice ili čipa, željna ljudskog društva. Veoma je pitoma, vidi se da je prije imala vlasnika, koji ju je iz nepoznatog razloga napustio. U marini su je nahranili i oprali te joj dali društvo koje je toliko voli i traži.
Na fotografiji: mr sc Danijela Crljen - direktorica ACI marine Slano i devetogodišnja gošća Olivia Tolley
Četiri države
- Pronašli smo joj udomitelja u Slanom, ali je ona nakon dva dana pobjegla i vratila se k nama. Poslije toga smo joj našli još jedan dom. Žena joj je kupila ogrlicu, uzicu, hranu, ali nije dugo trebalo da se vrati u marinu - kaže Danijela Crljen, direktorica marine Veljko Barbieri.
Blekson je toliko zavoljela gatove, brodove i goste da nije htjela otići. Svi gosti su je počeli tretirati kao člana marine, a jednoj djevojčici predstavlja mnogo više.
- Ona je moja posebna prijateljica. Svaki dan idemo u šetnju, hranim je, igramo se i masiram joj trbuh - kaže Olivia.
Želja joj se djelomično ostvarila jer svi u marini znaju da je Blekson njezin pas do kraja ljeta. Olivijini roditelji također su zadovoljni. Svjesni su da ne mogu imati psa, ali na ovaj način njihova mala princeza može napokon uživati svim srcem u svojem rođendanu.
Vratimo se sada na obitelj Tolley i njihov boravak u četiri različite države. Otac Mark je Australac koji već dugi niz godina radi u naftnoj industriji. Odmah nakon fakulteta odselio se u tadašnji SSSR te ondje započeo svoju inženjersku karijeru. Prošao je gotovo sve naftne bušotine u bivšem Sovjetskom savezu, a tijekom boravka u Ukrajini upoznao je Olgu, ljubav svojeg života, s kojom danas ima dvoje divne djece, Oliviju i Emila. Mark je i dalje u naftnoj industriji, a zbog posla pola godine provodi s obitelji u Australiji, a drugu polovicu u Ukrajini.
Pola broda
Pokrili smo dvije zemlje, ostaju još dvije. Nakon što je zasnovao obitelj, Mark je odlučio napraviti nešto svoje pa je osnovao vlastitu tvrtku za bušenje nafte. Sjedište je u Londonu, zbog čega se jedan dio godine obitelj seli i u kišnu Englesku.
Na kraju ostaje Hrvatska.
Na fotografiji: Emil, Mark, Olivia, Olga Tolley i djed Ivan
- Kada sam radio u Rusiji, jedan prijatelj iz Hrvatske pohvalio mi se da je kupio brod. Kupio ga je u Rijeci pa smo do jutra slavili njegova novog ljubimca - kaže Mark. Gospodinu je ime Vlad Janković, a riječ je talijanskoj jedrilici Comar Comet 50. Nakon šest mjeseci bez glasa, Janković je ponovno pozvao Marka na piće.
- Požalio se da je kratak s novcem pa me pitao želim li kupiti pola broda. Bilo mi ga je žao pa sam pristao - prisjeća se Mark.
Neočekivano je postao vlasnik polovice broda koji nije nikada vidio u malome mjestu Ičići, za koje nije nikada čuo. Šest mjeseci poslije zazvonio mu je mobitel, a na zaslonu je bio već poznati broj iz Hrvatske.
- Otišli smo na piće, a Vlad mi je priznao da nikada nije rekao svojoj ženi za brod pa me pitao želim li kupiti cijeli brod jer će ga inače žena ostaviti. Sve mi je to bilo jako smiješno, ali nisam htio da ima problema pa sam kupio i drugu polovicu - dodaje Mark. Bez ikakvog jedriličarskog znanja i iskustva Mark je 2003. godine otišao u Ičiće vidjeti svoj brod. Brod je bio u lošem stanju, ali on je u njemu vidio mogućnost za velike pustolovine. Obnovio ga je, naučio jedriti, preimenovao brod u Adrenalin te krenuo u avanture koje nosi Jadransko more. Na tom putu nije bio sam. S njim je bila njegova, tada djevojka, Olga i zajedno su pronašli jednu novu strast. Upravo na tom brodu je i njihova ljubav dobila svoj vječni pečat. Kada su bili s brodom u Turskoj, Mark se spustio na jedno koljeno i postavio “veliko” pitanje. Ali ne njoj, nego njezinu ocu Ivanu.
Šampanjac
- U Ukrajini je običaj da prvo tražiš dopuštenje od oca za ruku kćeri. Postavio sam čaše i šampanjac na stol i tražio njezinu ruku. U tom trenutku puhnuo je jaki vjetar i srušio sve sa stola. Staklo se razbilo, ali u njihovoj kulturi to je jako dobar znak pa je Ivan pristao - kaže Mark.
Samo godinu dana nakon što je kupio brod Mark je oženio Olgu, a nekoliko godina poslije došla je Olivia, a potom i mali Emil. Već devet godina putuju kao obitelj po Jadranu, a prošle godine put ih je naveo do Slanog. Bili su tek peti brod u marini, a došli su posve slučajno jer nije bilo mjesta u Dubrovniku. Kada su došli, marina je još bila u izgradnji, tako da je nedostajalo sadržaja. Otišli su nakon samo tjedan dana, ali su se ove godine ipak odlučili vratiti. Ostali su zatečeni ljepotom nove marine pa su zakupili godišnje mjesto.