Velebni ljetnikovac Sorkočević, njegov raskošni perivoj, bazen, teniski i golf tereni - sve su to značajke dubrovačke marine. No, primjećujemo još jedan dodatni kuriozitet - brojne mačke koje se kriju posvuda po hladovitim zakutcima marine. Izlaze tek predvečer pa opušteno migolje po gatovima i, spretno prelazeći pasarele, žicaju goste večeru, a oni s time - fantastično! - nemaju ni najmanji problem.
Šampanjac
Tako u kohabitaciji žive nautičari, mace i debeli cipli iz bočate vode marine, u koju se ulijeva rijeka Ombla. Tragom tih istih mačaka dolazim do Austrijanaca Alberta Koniceka (93) i Rine Lang (90), dugogodišnjih, zapravo i legendarnih stanovnika dubrovačke ACI marine koji su tu istu koloniju mačaka i othranili. Primaju me u svoj brodski dom u kojemu ljeti žive još od osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Brod je naručen te izgrađen u Nizozemskoj, a Albert je tijekom radnoga vijeka štedio 5000 šilinga mjesečno da bi si ga mogao priuštiti te se tako pripremio za život u mirovini.
- Mi smo imali Hepija, dugo je živio s nama i plovio, a onda je umro. Vidiš ovu macu vani, to mu je bila cura. Krasna maca, jedino je nju puštao da dolazi na brod. I ona je već jako stara, mislim da bi uskoro mogla umrijeti - pojašnjava nam Rina, Albertova životna suputnica i fascinacija, prema kojoj je njihov plutajući dom i dobio svoje ime.
Agilni se starina i danas prema njoj odnosi posve džentlmenski, a tako je dočekao i nas - s bocom finoga šampanjca do kojega mu je, priznaje, sve teže doći jer su stepenice u salonu broda prilično strme. No, snalaze se njih dvoje.
Ne plove, doduše, kao nekada i većinu su vremena privezani u marini, gdje žive mirnim životom u brodu krasnoga, starinskog interijera, prepunog uspomena, knjiga i raznih nautičkih potrepština.
Stari kapetan
- Sve nam je teže upravljati brodom, dizati špage, bacati sidro... Ali znaš, mi smo vidjeli čitav Jadran toliko puta. Dobro nam je ovdje sada. Tu i tamo odemo do uvale Janske, to je tu blizu, prema Slanom... Nikada nisam pomislio da bih mogao ovoliko dugo živjeti, ali hajmo vidjeti dokle će to ići - kaže stari kapetan koji je novac za kupovinu broda onomad zaradio trgovinom kožom.
On, inače, tečno govori hrvatski, kao i još nekoliko jezika, a ugodno zavaljen u svoju brodsku stolicu, odmah do drvenoga kormila, bez puno okolišanja pojašnjava kako je ruski naglasak zaradio u Staljinovim radnim logorima iza Drugoga svjetskog rata. Rina, s druge strane, lista albume s fotografijama.
Najprije mi pokazuje fotografiju njihova broda nakon stradavanja prilikom opsade Dubrovnika. Bio je posve uništen gelerima, ali zakrpali su ga zajedno, odmah nakon rata.
Druge fotografije pokazuju mačka Hepija na brodu, njihove izlete na brojne jadranske lokacije, zatim lampicama okićen brod kojim su posjećivali Dubrovnik u vrijeme raznih fešti. Priča je previše, a vremena je, nažalost, mnogo manje. Čini mi se da se ovi ljudi sjećaju svega, i da bi sve mogli prepričati u detalje. Albert kaže da mu je mozak jedina stvar koja ga i dalje služi stopostotno, a Rina se ustaje i upire prstom u jednu uokvirenu fotografiju.
Prvi gliser
- Ovo smo nas dvoje s jednim prijateljem na Dunavu. To je naš prvi gliser, prije negoli smo se odlučili za mirniju plovidbu - prisjeća se zagledana u to vrijeme koje je odavno iza njih. Fotografija pokazuje tri mlade ličnosti koje glisiraju sedamdesetih godina kroz pejzaž Srednje Europe. Rina i Albert su, vidi se, oduvijek bili totalno šik par. Dok on nosi nekakvu kapetansku kapu - zasigurno pomalo i iz šale - ona maše fotografu u fensi naočalama debeloga bijelog okvira, a kosa joj leprša filmski. Ta fotografija u sebi nosi čistu mladost, želju i ljubav prema životu i, treba li reći, zauzima centralno mjesto u njihovu domu. Sasvim zasluženo, jer radi se o epskome uratku nepoznata fotografa.
Što se promijenilo u marini otkako ste ovdje, pitamo ih kako bismo malo skrenuli kurs s ove sjete koja nas je sve pomalo obuzela.
- Dosta stvari. Najviše se mijenjaju direktori - odgovori mi Albert blago ironično.
- Također, danas ovdje dolaze uglavnom čarteri s turistima, a nekad je bilo puno više onih pravih jedriličara - doda pomalo razočarano.
- Ali znaš, mi ne mrdamo više odavde. Ova je rijeka već predugo naše dvorište. Uostalom, netko mora i hraniti mace, nije li tako - završi ovaj simpatični duo kojega ćete, nesumnjivo, sresti u dubrovačkoj marini kad je posjetite.
Nije ih teško pronaći na njihovu vezu, dovoljno je ići za mačkama.