Umjesto jednog otkucaja srca, na “kardiogramu” na majici Mladena Babca nalazi se simbol jedrilice. Ne čudi to nikoga tko poznaje ovog svjetskog moreplovca, inače i predsjednika opatijskog Yacht Club Croatia, jer znaju da je njemu jedrenje u srcu i bez njega ne bi mogao živjeti.
I ne samo jedrenje, Mladen iza sebe ima 35 godina rada u Pomorskoj policiji, ali i petnaest godina skakanja padobranom. Avanture svih vrsta, bilo u zraku, kopnu ili na vodi, oduvijek su ga privlačile, no našoj Patroli priznaje kako su more i jedra ipak najveći gušti.
Riznica uspomena
Susreli smo ga u ACI Marini Ičići, a on nam je rado ispričao anegdote iz svog bogatog nautičarskog života. Shvatili smo tada da bismo s Mladenom mogli razgovarati satima, a da se njegova riznica pomorskih uspomena ne bi nimalo ispraznila.
- Jedriti sam krenuo relativno kasno, imao sam već više od trideset godina. Dakle, nisam na moru od rođenja kao neki. Ali jako brzo mi je taj sport ušao u krv. Počeo sam ploviti, sudjelovati na regatama, učio sam. Sve je, zapravo, krenulo sasvim slučajno. Zvala me jedna ekipa da im se pridružim i pristao sam. A onda sam vidio da je to nešto posebno. Ta tišina, sloboda koju osjećaš na moru, osjećaj isplovljavanja... Mislim da nema ničeg ljepšeg - govori nam Mladen.
Puno je on mora proteklih desetljeća oplovio, i gotovo da nema značajnije jadranske regate u kojoj nije sudjelovao. Jedrio je i na različitim prvenstvima, od Njemačke i Nizozemske, do dalekog Tajlanda, no uvijek se najradije vraća Jadranu jer tu je, kaže, područje kao stvoreno za plovidbu. Evo odmah i primjera - kada su plovili regatu Trka oko Krka, tih šezdesetak nautičkih milja, sa startom u Novom Vinodolskom, a ciljem u Selcu, prošli su za jedanaest sati. Iduće godine za istu im je etapu trebalo - 36 sati.
- Vjetra niotkuda. U takvim trenucima najbolje je otići u kabinu i malo odspavati, jer ništa drugo nema smisla - kroz smijeh govori.
Priroda je ta koja diktira tempo, a na čovjeku je, objašnjava zaneseno Mladen, da u tome pokuša pronaći sebe i svoj užitak.
Bonaca jest najveći prirodni neprijatelj svakog iole aktivnijeg jedriličara, no prava uzbuđenja, ali i stvarne opasnosti, počinju kada vjetar napne jedra. Dobro je to na vlastitoj koži osjetila njegova supruga kada joj je jedno od jedara pod udarima vjetra doslovce razbilo glavu. Zaradila je, prisjeća se Mladen, čak šest šavova, no nije izgubila ljubav prema životu na brodu.
Dvojica s iskustvom
- Važno je na brodu imati dvije osobe koje imaju dovoljno znanja, od čega jedan izdaje naredbe. Ako se uspostavi takav sustav, nema nikakvih opasnosti - kazuje nam.
Mladen Babac
Zanima nas zašto mu je baš Jadran, nakon svih mora kojima je plovio, toliko prirastao srcu. Voli on, kaže, jedriti u, primjerice, Nizozemskoj, draga su mu i umjetna plovilišta, no iskustvo s Tajlanda nikad neće zaboraviti. Bio je u Phuketu, u predsezoni.
- To je bilo jako zanimljivo iskustvo. Vlaga je bila strašna, derali su nas monsuni, potpuni potop. Svi smo bili mokri kao miševi. A onda se smirilo. More je bilo toplo i prljavo od kurenata, a ja sam se jedini usudio okupati. Ma nije ni meni bilo svejedno jer sam stalno, dok sam plivao, čekao kada će me nešto “gricnuti” - smije se Babac.
Opaka bura
No, nije ni Jadran “mala beba”, zna i on itekako ugristi. Mladen se tako prisjeća jedne plovidbe, povratka s regate na Lošinju, kada ih je zahvatila bura od 35-40 čvorova. Nevera se približavala iz Istre i donesena je odluka da se krene prema Plominu i odustane od daljnje plovidbe. Vrijeme je svakog trenutka bilo sve gore, a bura je došla i na 50 čvorova.
- Jedva smo se vezali uz neku plivaricu. Nismo mogli nikuda dalje. Ostatak vremena, do smirivanja stanja, sjedili smo na brodu i molili Boga da nam konopi ne puknu - prisjeća se. Bilo je, kaže, raznih opasnih situacija. Konopi su se zapetljavali, brodska oprema otkazivala, no najopasnija je - otkriva - neiskusna posada. A ono što će svakom uvijek reći kao savjet jest da treba poštovati more. Pritom je na svojim brodovima imao razne goste.
Najzanimljiviji su mu bili - Česi. Nije, kaže, istina da oni ne razumiju i ne poštuju more. Dapače, kaže, prilično ga poštuju, no primijetio je da nemaju baš nikakvog straha od pučine, pa će rado skočiti i okupati se bilo gdje.
Čudi ga što naši nautički turisti mahom idu prema jugu. On bi im savjetovao da ipak krenu sjevernije.
- Plovidba Kvarnerom, od Paga do Umaga, pa Istra... Ma to je najzabavnije i najljepše iskustvo - uvjerava nas Babac koji si je, u svojim umirovljeničkim godinama, zadao cilj popularizirati jedrenje među mladima. Održavaju se tako škole jedrenja za najmlađe, a Mladena rastužuje što se sve manje djece upisuje u njih. Volio bi, priznaje nam, da svako dijete u Hrvatskoj, ili barem u priobalnim područjima, prođe osnovnu školu ponašanja na brodu.
- Ma makar i da znaju samo veslati, ako već ne jedriti - objašnjava.
Ima li još nešto što Mladen nije napravio, a da mu je velika želja? Čini se da je odgovor potvrdan.
- O, da. Volio bih imati svoj brod od barem 35 stopa i u njemu oploviti čitav Jadran. Kad kažem čitav Jadran, mislim na svaku zamislivu i nezamislivu uvalu, svaki škoj, sve što ovo predivno more skriva. Čekam da mi supruga ode u mirovinu, pa se možda i na taj pothvat odvažimo - otkriva nam Mladen Babac.