Jedino, a i to nije sto posto sigurno, možeš se negdje skriti i ćirnuti. Tada, i samo tada, ali uz veliko možda, imat ćeš priliku da ih uhvatiš ozbiljne, možda i zabrinute, neraspoložene jer su se, eto, digli na lijevu nogu. Jer su ljudi. Tada i samo tada netko će od njih postati - čovjek...
U suprotnom, čim otvorite vrata, njihov se svijet mijenja. Postaju nasmijani, informirani i beskrajno strpljivi. Postaju znanci, prijatelji, meteorolozi, serviseri, mornari, nautičari, poligloti... Sve u jednom. Oni su recepcionari, dobri duhovi svih marina.
Prst ka nebu
- Mi smo, ustvari, kazališni glumci. Uvijek moramo biti dobro raspoloženi, nikad ne smijemo gostu prenijeti našu osobnu, životnu emociju. Ne, naš je zadatak stalno biti uslužan i nasmijan - otkriva rapski Leonard Cohen, recepcionar Sanjin Krstinić, koji svoju najbolju ulogu igra već, eto, više od 20 godina.
- Pričamo dva do tri jezika, svi očekuju i vole da im se obratimo na njihovom, jer učas osjete prisnost - dodaju kolegice iz Supetarske Drage, Mirjana Perić i Sabina Tomulić.
Posao redovito nose doma, teško je izbaciti iz sistema natrpan posao koji je modernizacijom postao bitno teži i kompliciraniji. No kad ga jednom osjetiš i zavoliš, teško izlazi iz sistema...
- Razlike su velike. Sada gosti zahtijevaju tehnikalije, mnogo više informacija. Prije su postojale veće neke nautičke slobode, s današnjim dobom, ipak, došli su i novi trendovi - pričaju.
Kojem oni ipak uspijevaju doskočiti.
- U svakoj marini, ispred recepcije, naravno, stoji tabla sa svim mogućim meteorološkim informacijama. Pa ipak, gosti uvijek osjete potrebu ući u recepciju i pitati: i, kad će stati kiša? - smiju se.
- Ne samo da moramo biti Vakula, koji će znati u svakome času kada će se vrijeme promijeniti ili je li dosta sigurno izaći na plovidbu, već štoviše od nas se ponekad očekuje da podignemo prst ka nebu i uputimo svojevrsnu naredbu: kišo, dosta je...
Sve ih to, međutim, veseli, jer dok očitavaju meteorološki ritam svakog dana, kao i sve njegove zakonitosti, primjećuju kako godine sve brže vrte svoje krugove. Nekoć su, kao i gosti, bili mladi. Danas su upravo Mirjana, Sabina i Sanjin s njima i ostarjeli. No ne radi se isključivo o značajki Supetarske Drage, već o nečemu što nas prati još od prvog dana i Pule. U marinama prevladavaju ljudi starije dobi, koji su se u čari jedrenja i mora zaljubili prije nekoliko desetaka godina, a ljubav do danas nije minula. Danas, pak, mladi dođu, uzmu čarter, odjedre sedam, deset dana i idu svojim poslom. Nove generacije (još) nemaju usađenu tu kulturu.
Vozačka dozvola
- Nemoguće je ne primijetiti taj trend, jer je zaista vrlo očit. Baš, ostarjeli smo sa svojim gostima. Mladih nema, ali oni zaista ne odustaju. Evo, jedan gospodin iz Frankfurta, broji već 90 godina, čim ugleda ljepši vikend, sjeda u automobil, stiže ovdje i sam isplovljava, uplovljava, jedri i gušta. Drugi, pak, Slovenac, nije te sreće. Imao je istu strast, ali nedavno su mu izdali vozačku dozvolu s propisom da ne smije zbog godina voziti više od 30 kilometara od svoje kuće. To ga je shrvalo - zaključuje dinamični i simpatični trio s recepcije.