TAJNA

JEDAN OD NAJVEĆIH MISTERIJA JADRANA Svi znaju kako su s Mljeta nestale zmije otrovnice, ali kako su iščeznule s Cresa i Lošinja? Evo što kaže legenda

    AUTOR:
    • Mladen Gerovac

  • OBJAVLJENO:
  • 09.08.2018. u 23:30

Gaudencije je zatražio Božju zaštitu pa je dobio moći da prokletstvom otjera sve otrovnice. Tako s oba otoka za sva vremena nestadoše zmije...

“Bijaše već četrnaesta noć što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoći naslutiše mornari da im se primiče neka zemlja... Jednom spašeni doznasmo da se otok zove Malta. Urođenici nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje. Zapališe krijes i okupiše nas oko njega jer je počela kiša i bilo je zime.

Pavao pokupi naramak granja i baci ga na krijes kadli zbog vrućine izađe zmija i pripije mu se za ruku. Kad su urođenici vidjeli gdje mu životinja visi o ruci, govorili su među sobom: Ovaj je čovjek zacijelo ubojica: umakao je moru i Pravda mu ne da živjeti. Ali on otrese životinju u vatru i ne bi mu ništa; a oni očekivahu da će oteći i umah se srušiti mrtav. Pošto su dugo čekali i vidjeli da mu se ništa neobično nije dogodilo, promijeniše mišljenje te stadoše govoriti da je bog...”

Ovako je u Svetome pismu, u Djelima apostolskim, u poglavljima 27 i 28, opisano svjedočenje o brodolomu što ga je Sveti Pavao doživio 61. godine na svom putu iz Jeruzalema u Rim. Ovi dijelovi Svetoga pisma uvijek se navode kako bi se dokazalo da je apostol Pavao na svojem biblijskom putovanju spas od brodoloma našao upravo na našem Mljetu, a ne na Malti, jer na tom otoku usred Sredozemlja nikada nije bilo zmija otrovnica.

Poznato je kako se Mljet riješio te tisućljetne napasti. Jedan K.u.K. “mudrac” sjetio se prije stotinjak godina da na Mljet naseli indijskog mungosa, koji je doduše potamanio zmije, ali se potom dohvatio svega lako uhvatljivoga i jestivoga: žaba, ptica, gušterica, jaja, kokoši, pilića...

Dakle, o nestanku mljetskih otrovnica sve je kristalno jasno, ali zašto ih nema na sjevernojadranskim otocima Cresu i Lošinju? Odgovor na ovo, sada više ne baš tako biološko pitanje nudi jedna legenda, a kako već stvari stoje s legendom ne moraš joj vjerovati, ali je ne možeš ni demantirati. Dakle, s creskim i lošinjskim zmijama ljuticama stvari stoje ovako:

Prije tisuću godina u Osoru, gradiću na samom spoju otoka Cresa i Lošinja, unutar već tada drevnih čvrstih zidina stolovao je biskup osorski Gaudencije. Oni koji poznaju Osor i njegove starine znat će gdje se nalaze sada već dobro arheološki obrađene ruševine benediktinskog samostana i crkve Svetoga Petra.

Malo naselje

Isti je to onaj samostan iz kojega je ponikao i Sveti Ivan Trogirski, biskup koji će upravo tih godina, čudesno hodajući po olujnom moru, spasiti život ugarsko-hrvatsko-dalmatinskom kralju Kolomanu u brodolomu kod zloglasnog rogozničkog rta Punta Planka. Priča koja slijedi daje osnova za pretpostavku da je upravo taj samostan izvorište misterija koji baš nisu posve istraženi.

Gaudencije zapravo nije rođen baš u Osoru, već o obližnjem seocu Tržiću na drugoj strani kanala kada se pođe prema planini Osoršćici. To malo naselje danas je ostalo samo u jedva vidljivim tragovima. Tu i tamo naći ćete pokoji zid, pa ako vam se posreći naići ćete i na ostatke stare krušne peći zarasle u gustiš crnike i makije. Tržić još od davnina nije naseljen, ali je odvajkada služio kao skrovito pribježište Osorana od napadača svih vrsta: gusara, Genovežana, Mlečana pa sve do fašista u posljednjem svjetskom ratu. Važno je to znati, jer će taj isti Tržić poslužiti i Gaudenciju kao smjerokaz spasa od progona, ali ne od pljačkaša i razbojnika već od grješnih pripadnika njegova biskupskog stada.

Naime, biskup Gaudencije, duboko ćudoredan sljedbenik Božjih zapovijedi i Isusova učenja nije tolerirao opačine i teške grijehe bilo koje vrste, a posebno ne brakove među krvnim srodnicima, čemu su neki stari Osorani bili skloni. Presudno je bilo kada je Gaudencije odbio vjenčati jedan osorski plemićki par koji je bio u krvnom srodstvu.

Kamen zaštitnik

Grješni i bijesni Osorani prognaše svoga biskupa, a on krene preko svog rodnog Tržića strmim stazama put vrha Osoršćice i skloni se u jednu usputnu spilju. Kako su u to vrijeme i Cres i Lošinj bili prepuni zmija otrovnica, Gaudencije zatraži Božju zaštitu od tih neugodnih i po život opasnih susjeda te dobi moći da ih prokletstvom zauvijek onemogući. Tako s oba otoka za sva vremena nestadoše zmije otrovnice. Spilja u koju se Gaudencije sklonio postoji i danas. Štoviše, vrlo je posjećena.

Jer legenda dalje kaže da tko uzme kamen iz te spilje zauvijek je siguran od ujeda zmije i njenoga otrova. No, ne treba provjeravati, treba samo vjerovati. I sam Gaudencije to bi savjetovao na osnovu one Isusove evanđeoske pouke nakon pustinjske kušnje: “Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega...”

No, tu priči o Gaudenciju nije kraj. Pošto se odrekao biskupske časti, Gaudencije se iz spilje spasa uspio prebaciti u Italiju, u Anconu i Rim. Kada je umro proglašen je svecem, isto kao i njegov benediktinski samostanski sudrug Ivan Trogirski.

A zatim, stotinu godina kasnije, slijedi još jedan čudesni događaj. Sasvim rano, prije zore sva osorska crkvena zvona odjednom iz čistoga mira, sama od sebe zazvoniše punom snagom. Osorani prenuti iz najslađeg jutarnjeg sna skočiše iz postelja i pojuriše na ulice, na zidine, na obalu mora i kanala Kavuade. Jutro je svitalo, a ljudi su izbezumljeno tumarali gradom, zidinama i morskom obalom, tražeći razlog toj iznenadnoj zvonjavi.

Bilo je to baš ono vrijeme svanuća kada struja u osorskom kanalu preokreće svoj tok od Italije prema hrvatskoj obali, prema Nerezinama. I tada netko spazi ispod samih zidina kako morem pluta drvena škrinja. Izvukoše je na obalu prije nego što ju je zahvatila struja kanala. Ljudi se okupe, otvore škrinju te u njoj nađoše željezni kovčeg. I u njemu tijelo preminulog svetog Gaudencija. Otada je Sveti Gaudencije zaštitnik Osora.

U crkvici pored osorske katedrale danas stoji slika svetog Gaudencija. Svetac drži tri prsta u zraku u znak blagoslova, misle mnogi. Ne. Nisu to tri prsta blagoslova, već tri prsta kletve onih drevnih Osorana zbog njihovih opačina i teških grijeha, kažu upućeni.

Izdvajamo