Brojimo ljepotane vezane uz verudske gatove, zavideći im što se na vrućini na kojoj se mozak pretvara u žvaku mirno ljuljkaju u moru.
Priče i tajne
Dan je sparan, težak, sunce kao da se spustilo na Verudu zalijevajući nas znojem kao kanaderom. Pred nama, dakle, pregršt gatova i bitvi koje pridržavaju brodove uronjene u more, pazeći da se i oni ne otope. No svi oni, zapravo, krišom promatraju - suhi gat. Tamo se, naime, s debelo preko 40 na tvrdom puležanskom suncu, krije brod koji i njima, s pregršt iskustva, svaku večer priča svoje priče i tajne.
Tamo nas je put i nanio. Točno u podne, dok zvizdan doživljava svoje vrhunce, petero ljudi priprema svog šampiona za nove trijumfe. Iako ih je sa svojim prethodnikom skupio toliko da ne stanu u tri sobe, Canarino Furioso 2 dao se u ruke vrijednih ljudi koji s njime još imaju neobavljena posla. Regatnog posla. Pobjedničke rabote...
Bistre oči
Pored njih stoji čovjek naslonjen na štake, sijede su upile svako zrno soli ovog akvatorija, a friže na licu, duboke poput Limskog kanala, fjordovi su svake putešestvije. Na prvu, izgleda umorno. Na drugu, međutim, podiže bistre, svijetle oči i dalje pune života. On je Boris Radolović Šepo, živuća legenda istarskog i kvarnerskog jedriličarstva.
- Vidim vam pogled, ali da vas odmah preduhitrim: imam 64 godine, operirao sam kuk, jedrim sa štakama cijelu ovu sezonu, a nadmećem se s morem već 52 godine, ali ne, ne kanim odustati. Naš Furioso priprema se za nove pobjede - hladan kao špricer dok se topimo poput sladoleda udara kontru i diže jedro svoga života.
- Imam prijatelje i kolege svojih godina, a svi mi imamo samo jednu mantru: bez mora, jednostavno, ne možemo. I stoga ćemo ploviti dok god ovo naše tijelo može durati našu neutaživu žeđ za natjecanje s morem; najboljim, najodvažnijim i najljepšim protivnikom. Kojeg cijenimo i volimo, valjda i zato ova priča traje...
...s obzirom na to da je more nekoliko puta pokazalo svoju ćud. Čak i njemu i njegovoj vjernoj posadi, koja je dosad prešla preko...
Dvije priče
- Iskreno, nemam pojma. Nakon tisućite sam prestao brojati. Kao i nagrade koje doista, bez uveličavanja, ne stanu u tri sobe. No sve ulazi u ladicu sjećanja. Memorije kojoj bi trebao terabajt diska kako bi sve pohranila.
- A ča da ti govorin: jedrim otkad sam bio klinac, krenulo je sa šljukom, nastavilo se sa stelom, pa L5-icom, potom je na redu bio laser, pa 2-470... bio sam prvak Italije, postao tzv. zlatnim skiperom Barcolane, u mnogočemu je Canarino bio rekorder...
Postoje ipak dvije priče koje su posebnije. Iako, da ih sve uspijemo ispričati, trebalo bi i vremena i mjesta...
- Jedra su nam se parala nebrojeno puta, s obzirom da smo redovito jedrili najopasnije regate Mediterana, jednom smo, pak, regatu osvojili bez jedra koje nam se polomilo netom prije ulaska u cilja, ali smo imali toliku prednost da nije bio problem, no najzanimljivije je bilo u Italiji; digla se strašna nevera, vjetar je šibao 70 čvorova, i u jednome smo času izgubili konekciju s voditeljima regate. Nevrijeme je bilo toliko strašno da su dva puta dizali zrakoplov i helikopter ne bi li nas našli, ali nisu mogli. Mislili su da smo gotovi. A na kraju smo završili regatu dva dana prije ostalih...
Krišom pogledava na brod koji se priprema za spuštanje u more pod, ujedno, i pokroviteljstvom Tehnomontove marine Veruda, koja ga je “otela” njegovom matičnom Bunarinu. Ponosno, marina odsad daje suport koji se ujedno i lijepi na tijelo broda. Suport koji je silno važan.
Entuzijazam
- Zarada? Prijatelju moj, u ovome sportu nema zarade. Oba broda, i Canarino Furioso 1 kao i njegov nasljednik, temeljem svih svojih iskustava i nagrada nikad nisu zaradili ništa. Vole se svi busati kako je hrvatski sport i hrvatsko jedriličarstvo jako, kako smo snažni, no u biti sve se to slama preko - entuzijazma. O ulozima u brod niti ne bih, no nisu ni važna jer su moja sreća i ljubav koja me prožme kada isplovim na regatu s ovim brodom i ovom posadom nemjerljiva novcem. No da je ovo sport u kojem se zarađuje... - zaključuje Šepo samo djelić svoje priče.
U očima je more, na licu jedra, štaka je slomljeni jarbol, dok se srce puni vjetrom. Iza cijele priče, međutim, stoji strast.
Točno ono što jedrenje i jest.
Dane i ekipa pričaju prekrasne priče, ali kad su pod morem
Naš dragi prijatelj i kolega fotoreporter iz Pule Goran Šebelić veže svoj ganc novi Polo uz bitvu pored ceste, na ulazu u Tehnomontovu marinu Veruda. Do čvenka sa šefom recepcije Ognjenom Zenzerovićem imamo još sat vremena, pa se spuštamo na maleni vidikovac prema cijeloj vali. Iza nas, pak, pod hladom drvene kućice jedan momak svira ukulele dok se pored njega suše ronilačka odijela.
Nekoliko trenutaka potom sjedamo pored njega i shvaćamo da se radi o sinu Branislava Danevskog, donedavnog kolege iz Glasa Istre koji je uzeo koncesiju i uz marinu vezao svoju ronilačku priču.
- Hej, ekipa, ča, treba ča napisat’ - smije se brkom zadovoljnog čovjeka, koji mu i pristaje. Jer, njegov Diving centar, koji vodi sa šeficom Jagodom, njegovom kćeri i sinom Vitom predstavlja jedan od najboljih ronilačkih centara na istarskim prostorima.
- Bio je ovdje i jedan njemački srebrni olimpijac, naša glumica Kristina Krepela, ma mnogi, ali najdraži su mi ‘bezimeni’ gosti - govori Dane, nudeći knjigu dojmova.
- Ma imamo ovdje ljudi doista iz cijeloga svijeta, onih koji rone i onih koje to silno zanima, a nikad nisu probali, poput društva Indijaca. Njih šestorica, a četvorica uopće ne znaju plivati. Bio je to show. No, imali smo i jednog invalida iz Švicarske, kojem je ovo bilo divno iskustvo, ali ja inače radim s ljudima s posebnim potrebama. Njihov osmijeh je zaista sve - priča Dane dok se sprema za novi zaron.
S nekoliko brodova, s nekoliko štacija, Danetu se svi vraćaju. Jagoda drži konce, Vito uz ronjenje svira i 12 instrumenata, a on pomaže. I smije se. I gosti, također...
“Pozoveš rundu pa dobiješ i prijatelje”
“Tko ne voli hranu i piće, ne voli ljude”, kaže Helmut Simajchl i zove na čašicu pelinkovca lokalne proizvodnje. Tijekom razgovora o finom piću i domaćoj gastro ponudi Helmut se odaje za izvrsnog poznavatelja hrvatskog podmorja, naročito onog u predjelu Umaga.
“Tamo imam prijatelja Tončija Trevisana, profesionalnog ribara s kojim zimi znam otići na ribolov oko Cresa i Raba.”
Simajchl plovi Jadranom 34 godine, prije toga je 16 godina gostovao na obali s kamperom. Prvi brod kupio je u Puntu, gdje je i započeo svoju pomorsku priču, a od tada je većinu godina proveo u Martinščici na Cresu, a zatim u Umagu. Sada je šestu godinu na vezu u marini Veruda, za koju kaže: “Da mi nešto ne valja, već bih otišao negdje”.
Tu su mu također prijatelji Luciano, Tonato, Anita... i omiljena konoba Delfin. “Hrvati i Austrijanci su jednostavni, druželjubivi ljudi. Samo pozoveš rundu i prijateljstvo se samo dogodi.” Simajchl u Hrvatskoj ima puno prijatelja i svi su ga pokušali naučiti pričati hrvatski jezik, no on je više, kaže, “tehnički tip”.
Pio je dvaput i s pulskim gradonačelnikom. “Počastio me s dvije runde hladnog piva. Imali smo jako ugodan razgovor, gospodin perfektno govori njemački”, govori Simajchl. “Sve najbolje priče kreću s: ‘kad smo jeli to, kad smo pili to...’”, tvrdi dok u hladovini svoje jedrilice nudi još jednu čašicu pelinkovca. (T.M.)
Panoramski skipper bar
Vezovi: 328 vezova u moru, 53 mjesta za plovila na kopnu
Usluge: recepcija s mjenjačnicom, restoran s domaćim jelima, prodavaonica prehrambenih proizvoda u neposrednoj blizini marine, sanitarni čvor sa zasebnim odjeljkom za invalide, praonica rublja, parkiralište za osobna vozila
Servis: servisna radionica, dizalica nosivosti 10 tona
Ekstra: Tesla Destination Charging - 2 Tesla Only električne punionice snage do 22 kW i Tesla Universal punionica snage do 22 kW, Wi-Fi sustav za pristup internetu, Plava zastava