Samozatajni, gotovo nevidljivi, uvijek uslužni, nasmijani i tajnoviti. To su mornari, dobri duhovi svake marine. Migolje među brodovima, održavaju ih, čuvaju, paze, maze i spašavaju. Tko su oni zapravo, koji je njihov stvarni život, pokušali smo doznati tijekom nekoliko dana koliko smo ih intenzivno pratili. No, uz smiješak i nekoliko protokolarnih rečenica, koji čuvaju integritet marine i njihovih klijenata, rijetko će tko skinuti fasadu i ogoliti mornarsku dušu.
Imali smo, međutim, sreće da je jedan od njih, onako kriomice, barem na časak otvorio vrata i dopustio da malo provirimo u svijet mornara.
Val za valom
Augustin Vodarić (55) zapravo je idealan sugovornik: u creskoj je marini radio i prije nego što ju je ACI sagradio i od nje tijekom godina učinio možda i najdražu marinu Jadrana. Prošao je sve, od mornara do voditelja čartera i natrag, a duboke plave oči velikog čovjeka iz znamenitih creskih Lubenica često uranjaju u uspomene. Barem one javne.
- Zbrajajući, recimo, sve te godine, jest, ja sam čovjek kroz kojeg je prošlo tisuću brodova. Prvo, u ondašnje vrijeme, onih malih, a sada sve većih i većih jer je takav trend. Živim marinu, a marina živi mene, ali ne mogu se žaliti, ovdje su plaće solidne, one koje uzdržavaju obitelji, ali i redovne, što je u ovakvom hrvatskom gospodarstvu blagoslov. Dolazim iz mjesta koje je imalo, nazovimo je, ribarsku flotu od pet, šest barki, više za vlastite potrebe nego za komercijalu, i kroz njih sam, premda su Lubenice gore, na vrhu otoka, postao vezan uz more i brodove - priča Augustin čije riječi cure polako, promišljajući, zapravo osjećajući more. I marinu. Kao val za valom.
- Jasno, sjećam se svega. Sjećam se ratnog vremena, sjećam se majušnih barki koje su onda djelovale glomazno, sjećam se i velikih faca, poput Horvatinčića, Valentića i inih koji su nekad znali svraćati. No, zapravo iz tog vremena najviše vučem jednu stvar: sjećam se ljudi koji su silno poštivali more, brod i mornare. Ljudi koji su uvijek kada su došli, mornare počastili nečim i pitali ih kako su. Danas, nažalost, možda sam staromodan, ali tako jest, ljudi s povećanjem brodova sve manje cijene sve što ih okružuje. Danas na brodove ulaze s cipelama i štiklama, danas mornare ne doživljavaju, danas, s padom cijena i sve većom mogućnosti kupnje brodice, ponekad to postaje čista estrada - iskren je Augustin.
Kada to priča, debeli podočnjaci postaju tmurniji, kao kivno more, no odmah prima neki novi brod i sve se okreće na zajebanciju. On, kao i mnogi, ipak od mora živi i stoga svaki svijetli časak radosti prihvaća kao blagoslov.
- Ovdje, fala Bogu, nikad nije bilo havarije, imali smo jedan brod koji se zapalio, ali smo ga pukom srećom - jer u slučaju paleža na brodu to i jest - spasili, premda znam da neki u drugim lukama nisu bili te sreće. No, postoje trenuci koje pamtite, dijelite ih uz trenutke mira i dobrog vina. Poput jednog časa kada su nam, ima tome godina, došli jedni čarteraši. Gospodin se popeo na brod, prihvatio kormila, pogledao udesno gdje stoji komanda motora i mrtav-ozbiljan upitao: ‘A recite, ovo je ručna?!’
Samozatajni
Mirni i samozatajni, samo su se nasmijali i objasnili, zahvaljujući što postoji skiper...
- Nemoralna ponuda? Iskreno, dosta se priča o tome, jesu li žene s brodova prilazile mornarima i tražile štogod, no ja iskreno, iz prve vam ruke kažem, to nisam doživio. Ali, za druge kolege ne mogu potvrditi jer je to tema o kojoj baš i ne razgovaramo - zaključio je mornarski raport Augustin.