Prošli smo, eto, već sedam marina, a u svaku u koju smo ušli, barem na nekom krajnjem, vanjskom gatu, traje neka gungula. Pripreme, odlasci, dolasci, šušur plovidbe, uzbuđenja, nabava i napetosti. Jedara, motora i jarbola koji jedva čekaju da presijeku val napola. Stigavši, međutim, na Rab, odjednom je oko nas zavladao - potpuni mir...
U Supetarskoj Dragi, naime, ljudi su našli stacionar, neki “jedre” na suhom vezu čekajući da urede barku i zaplove, gore s “prvog kata” ljuljaju se ručnici, roba, dopire miris neke fine, domaće šalše, stigle iz obližnjih vrtova gdje stanovnici Supetarske Drage redovito odlaze na siestu.
- Njih to sve zanima, oni ovdje iznad marine šeću, a potom odlaze do domaćih ljudi, kupuju poneku pomu, krastavac, maslinovo ulje, ma štogod, pa na njihovoj taraci popiju koju čašu vina i potom se vraćaju na svoje brodove. To je njima doživljaj, ali i svojedobni posjet prijatelju. Jer, oni su doma, oni su ujedno naši mornari, oni, bez pretjerivanja, ovaj otok znaju bolje od nas. Konačno, njih možda 20 posto odlazi ploviti na južni Jadran - priča direktor marine Darko Dumičić.
Darko Dumičić
Prekrasne uvale
Čuđenju, pritom, nema mjesta. Oko nas reda se pjev zrikavaca, pontoni miruju duboko uronjeni u mirno more nalik na ulje, a dan prolazi sporo, gotovo bezvoljno se predajući srpanjskoj sunčanici. Tamo pokraj nalazi se restoran, oko nas je pregršt prekrasnih uvala, a tu, ispred nas, izvezen je gat na kojem stoluju bosiljak, satelitske antene i beskrajni panjevi, kojima nismo našli svrhu. Tu ljudi sređuju brodove, kuhaju fina jela, a jedrilice im služe kao drugi dom. Oko nas je beskraj neispričanih vezova ljudi koji su već pomalo u poodmakloj dobi našli vez mira i ljubavi. A na vezovima se svi znaju. I kada na njih dođe netko koga ne znaju, tada baš kao kad se kod nas useli neki novi susjed, zapuše sitan neverin prvotne sumnjičavosti...
- Zanima me kada netko od mojih prijatelja s gata dolazi ili zašto ga nema. Mi se ovdje svi međusobno znamo, ovo je obiteljska marina u kojoj se družimo, pričamo nautičke priče, povjeravamo i starimo - priča nam jedan gost raspitujući se onako ovlaš kada odlazimo jer, ipak, mi nismo njegova ekipa.
- Sutra, ne brinite.
- Ma ne, nemojte se ljutiti, želim vam samo poželjeti dobro more - poručuje nam.
A u bradu promrmlja - napokon.
Nema stresa
No, nema ljutnje jer smo zašli u njihov mali dio Jadrana koji baš svi, od Slovačke, preko Austrije, Njemačke, Italije, Slovenije, i malo Hrvatske, doživljavaju svojim. Tamo nema baš nikakvog pozerstva, tamo ljudi dođu da otplove do neke rapske uvalne ljepotice i navečer se vrate doma.
Kada u 22 sati netko galami ili kada dođe neki glasni Talijan pokraj njih, nastane prava mala drama jer na to nisu navikli. Kao na Floridi kamo odlaze ljudi koji su u životu prošli sve pa bi se sada, na kraju svega, od svijeta i odmorili, tako i naši jednodnevni prijatelji dolaze u Supetarsku Dragu da vežu vez svog života. Bez blještavog nakita, skupih krpica i platinastih kartica, tamo preko, kod Vojka, svi jedu za par desetaka kuna i onda siti odlaze u brod. Namjeste antenu, zaliju cvijeće, natoče čašu vina i guštaju. Planinare, beru ljekovito bilje, traže čašu dobrog vina i najfinijih poma. Bez presinga i nautičkog stresa. Samo s nekim čudesno relaksiranim mirom u očima, laganog gega i pokreta, pogledaju preko, na brdašce koje se nadvija nad marinu, s kojeg opija mir pomidora, loze i maslina te dopire meket janjadi i koza, stanu, duboko udahnu te uz onu laku, tihu ćakulu potvrde: “Dobro je...”
Svi se znaju
I baš jest. Jer kada s rute tamo kod Raba skrenete malo udesno, uđete u oazu, kraljevstvo tako drugačije od ostalih marina, ali carstvo mira koje zaista opija. I koje kane “botoksirati”: naime, planira se nova dizalica od 16 tona, proširenje lukobrana, šetnica i izrada separatora oborinskih voda. To će mir učiniti još kvalitetnijim...
- Mi niti ne želimo biti drugačiji jer znamo što nudimo, a gosti baš tako to i žele. S njima smo na ‘ti’, sve ih znamo, a oni znaju nas. I zapravo se tako dobro u svemu tome osjećamo - kaže direktor.
Marina u kojoj se vidi sreća na ljudima
U ACI-jevoj marini Supetarska Draga živi se mirno i sretno. Vidi se to na licima ljudi, i domaćih i gostiju. Otok Rab ima povijest dulju od 2000 godina. Ovdje se oduvijek živi mirno, sretno i bogato. U 1. stoljeću prije Krista rimski car Oktavijan August dao je sagraditi zidine i kule kako bi grad zaštitio taj sretan život i bogatstvo. Potom je Rab dobio status municipija i naziv Felix, što je pisalo na jednoj poklon-amfori. Time se
moglo podičiti vrlo malo gradova u Rimskom Carstvu. O sretnom životu na Rabu govore hramovi i spomenici, grad Rab je imao vodovod i javnu fontanu. Ljudi su uzgajali stoku i masline, imali su vinograde, bavili su se vrtlarstvom i ribarstvom, brodogradnjom pa i svilarstvom. Puno se trgovalo i bio je uključen u pomorske trgovačke rute. Ukratko, u Felix Arbi uvijek se živjelo jako dobro.
Rab i danas zovu Felix Arba - Otok sreće. Pokraj njega danas prolaze sve nautičke rute.