ZAGREB - Ideja je bila okupiti četiri generala koji su organizirali i stvorili Hrvatsku vojsku. Nije ih trebalo puno nagovarati. General Antun Tus odmah je pristao, isto je bilo i sa generalom Petrom Stipetićem i generalom Imrom Agotićem. Agotić je obećao na razgovor pozvati generala Martina Špegelja.
Riječ je o cjelokupnom hrvatkom vojnom vrhu iz 1990 i 1991. godine. Špegelj je ministar obrane, general Tus je načelnik Glavnog stožera, general Stipetić njegov zamjenik, a general Agotić je načelnik zapovjedništva Zbora narodbe garde.
Dvadeset godina od osnutka vojske dovoljno vremena je da se o presudnim trenucima hrvatske povijessti govori otvorenije i s manjom zadrškom. Kako je stvarana Hrvatska vojska, situacija na ratištu i u vojnom vrhu u ljeto i jesen 1991. godine, odnosi među ključnim protagonistima - to su teme o kojima smo željeli pričati sa četvoricom glavnih aktera.
Dogovoreno je da se nađemo kod generala Agotića. “Mogli bi i kod mene, ali imam malog psa koji sad sve gricka pa bi nam stalno smetao”, ispričavao general Tus. Sjedamo na terasu iza kuće. Pogled puca na Agotićeve nasade paradajza i višnju koja je ove godine dobro rodila.
Na terasi smo u potpunom vojnom okruženju. S desne strane vrta Agotićev susjed je obitelj Gotovina. Pogled u njihov vrt zaklonjen je visokim raslinjem. S lijeve strane je Špegeljeva kuća. Dok se pozdravljam sa Stipetićem i Tusom, kroz mala vrata ograde, koja dijeli dva vrta, ulazi general Špegelj. Nisam ga vidio šest, sedam godina.
“Kako ste?”, pitam ga. “Uglavnom bolesno”, odgovara. Polako hoda, stisak ruke više nije čvrst, ali kad govori o devedestima i osnivanju vojske glas je čvrst. Iako su zajedno prošli mnogo teških trenutaka i veliki su prijatelji, iz ponašanja se vidi kako preostala trojica generala prema Špegelju imaju odnos poštovanja. Ne samo zato jer je najstariji .
Za dobar početak razgovora na stol stiže i viljamovka. Stipetić sa sobom donosi knjigu u kojoj se opisuju ratna događanja u BiH. Generali se na čas vraćaju u vremena BiH rata. Fotografiranje su šutke otrpjeli. Razgovor je tekao vrlo glatko. Nije bilo ispravljanja krivih datuma. Vojnici sipaju datume događaja kao da su se jučer dogodili. Slika o događajima prije 20 godina sve je jasnija. I kad sve to slušaš i gledaš njih pitaš se u sebi kako su uspjeli. “Bilo je ili preživjet ili umrijet. Mi smo odlučili preživjeti i u tome smo uspjeli”, kaže mi nakon višesatnog razgovora general Agotić.
Kako je formiran Glavni stožer
Stipetić: Došao sam kod Agotića u zapovjedništvo ZNG-a. Posudio sam njegovu kravatu i zajedno smo otiŠli kod predsjednika. Tražio me je da se odmah pridružim Hrvatskoj vojsci
Ljeto je 1991. godine. Hrvatska je u potpunom kaosu. Sela i gradove u istočnoj Slavoniji i Dalmaciji zauzimaju srpske snage potpomognute s JNA. Televizijski ekrani su puni krvi i mrtvaca. Obrana koju čine policija, Zbor narodne garde i razni dobrovoljački odredi popušta na sve strane. Predsjednik Tuđman konačno kreće u osnivanje Hrvatske vojske. No, koga staviti na njeno čelo. Sjetio se generala Antuna Tusa, donedavnog zapovjednika Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Dana 3. kolovoza 1991. godine Vlada je donijela odluku o formiranju Hrvatske vojske. Jedanaest dana kasnije u Kraljevici se Tus sastaje s premijerom Franjom Gregurićem i ministrom Mladenom Vedrišem koji mu nose Tuđmanov prijedlog da preuzme vojsku u nastanku.
- Prihvatio sam uz uvjet da se imenovanje što prije obavi jer su sukobi u tijeku i da politička opcija više nije jedina. Kod predsjednika sam bio 2. rujna. Razgovarali smo, ali on oteže s imenovanjem jer je imao puno političkih razgovora s međunarodnim predstavnicima, ali i Miloševićem i Kadijevićem.
Iako je Tus očekivao imenovanje do 15. rujna, ono je uslijedilo tek 21. Tog dana je kod Tuđmana pozvan i general Petar Stipetić, koji je još formalno bio pripadnik JNA sa zahtjevom za odlazak u mirovinu.
- Sjedio sam u Zagrebu jer sam bio na godišnjem odmoru. Čekao sam rješenje iz Beograda o umirovjenju na moj zahtjev. Dana 21. rujna predsjednik Tuđman me pozvao na sastanak. Došao sam kod Agotića u zapovjedništvo ZNG-a. Posudio sam njegovu kravatu i zajedno smo otišli kod predsjednika. Tražio mi je da se odmah pridružim Hrvatskoj vojsci, prihvatio sam i tražio da to odmah ne objavi jer još nisam bio razrješen dužnosti u Petoj vojnoj oblasti. Složio se. Međutim u 17 sati istog dana objavljeno da je formiran Glavni stožer da je načelnik general Tus, a njegov zamjenik general Stipetić.
Bitka za oružje
Napad na vojarnu Bjelovar: Predsjednik je bio u inozemstvu. Kad je dobio informacije o napadu nazvao je i zatražio prekid. Nismo to mogli uČiniti. Uzeli smo oružje, a Tuđman je nakon povratka u zemlju naredio hapŠenje dvojice Časnika koji su vodili osvajanje.
Hrvatska je u ranu jesen 1991. godine imala vojsku, ali ne i oružja. Tus je želio uzeti oružje iz vojarni JNA. Tuđman se oko toga kolebao.
- Sugerirao sam članovima Vlade da nemamo što čekati i da moramo nabaviti oružje - kaže general Tus.
Tuđman je konačno 12. rujna odobrio da se krene u osvajanje vojarni. No samo dan kasnije Tuđman zabranjuje napade. Zašto? “Da se ne izaziva i ne provocira JNA”, odgovara general Stipetić. U vojsci su na sto muka zbog Tuđmanove kolebljivosti. Tus 14. rujna u 11 sati odlazi kod Tuđmana i sat vremena ga uvjerava kako to nije dobro.
- Pojašnjavam mu da više nemamo vremena, da smo izgubili dva mjeseca, da Srbi i JNA u Hrvatsku ulaze iz Srbije i BiH.
Tuđman tada dobija vijesti iz Varaždina da bi se dio JNA predao. Odobrava napad samo na vojarnu u Varaždinu, ali uz uvjet da nema razaranja i žrtava. Zabranjuje napade na vojarne u Zagrebu, Rijeci, u Istri. Nakon tog odobrenja ipak je uzeto oružje i u vojarnama u Bjelovaru i luci Ploče. Zbog napada na vojarnu u Bjelovaru Tuđman je iznimno ljut.
- Predsjednik je tada bio u inozemstvu. Kad je dobio informacije o napadu nazvao je i zatražio prekid. Nismo to mogli učiniti. Uzeli smo oružje, a Tuđman je nakon povratka u zemlju naredio hapšenje dvojice časnika koji su vodili osvajanje.
- Bila je to prva prava operacija Hrvatske vojske - bitka za oružje. U tih desetak dana uspjeli smo pribaviti pribaviti oko 150 oklopnih transportera, 220 tenkova, 400 topova preko 100 milimetara, 200 tisuća komada dugih cijevi, više milijuna komada streljiva - prisjeća se general Tus.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA