Prema podacima Financijske agencije, porezni obveznici su u razdoblju od 2000. do 2014. potrošili 82 milijarde kuna na subvencije, potpore i dotacije poduzećima koja posluju u Republici Hrvatskoj. Da bismo dobili bolji osjećaj za iznos iznosa potrošenog novca, rashode za subvencije možemo izraziti primjerice kao udio u proračunskim izdacima. U tom slučaju smo na subvencije potrošili 59 posto ukupnih proračunskih izdataka u 2014. godini. Ako ih izrazimo kroz iznos ukupnog javnog duga, onda proizlazi da subvencije odgovaraju iznosu od 29 posto javnog duga Republike Hrvatske, a ako ih pak izrazimo kroz ukupni hrvatski izvoz roba, proizlazi da smo na subvencije tijekom posljednjih 15 godina potrošili tri milijarde kuna više nego što smo u 2014. uspjeli izvesti roba u inozemstvo. Na subvencije smo očito potrošili mnogo. No možda ono što na prvi pogled izgleda kao mnogo zapravo ipak nije ništa više nego brojka koja opisuje standardni odnos države prema gospodarstvu kakav se prakticira i u drugim zemljama Europske unije? Konzultirajući Eurostat, proizlazi da ova teza definitivno nije točna. Hrvatska je naime prema Eurostatovim podacima od 2001. pa do 2014. na subvencije potrošila 32 posto BDP-a, dok je europski prosjek samo 19 posto. Eurostatovi podaci doduše u subvencije uz izravne transfere ubrajaju i porezne olakšice poduzećima, no to ne umanjuje činjenicu da su naša davanja za subvencije i iz europske perspektive golema. U Europskoj uniji tako postoji samo jedna zemlja (Belgija) koja je u navedenom razdoblju na subvencije po Eurostatovoj definiciji utrošila više novca od nas.
Dobro utrošen novac?
Ako smo već i potrošili disproporcionalno puno u odnosu na druge, možda smo za taj iznos subvencija i dobili natrag jednako toliko disproporcionalno puno. Da bismo dobili kakav takav osjećaj što smo točno trebali dobiti za taj novac, valja nam pogledati koji su sektori bili najveći primatelji subvencija. Od ukupno 82 milijarde kuna koji je poslovni sektor tijekom 15 godina primio na ime subvencija, čak 33 milijarde ili 40 posto ukupnih subvencija isplaćeno je sektoru prijevoza i skladištenja. Složit ćete se da smo se za taj novac mogli kraljevski voziti i ploviti po lijepoj našoj. Glavninu tog iznosa dobila su javna poduzeća, pri čemu se izdvajaju Hrvatske željeznice kao uvjerljivo najveći primatelj subvencija u državi, dok je tek manji dio subvencijskog kolača pripao Jadroliniji i Croatia Airlinesu. Subvencije su u ovom sektoru dakle potrošene najviše zato da bi se podupro željeznički prijevoz u zemlji. No ako se prisjetimo nesreća koje su se na hrvatskim željeznicama događale u posljednjih desetak godina i koje su kulminirale teškom nesrećom u Rudinama, i ako se sjetimo ukidanja i racionaliziranja putničkih željezničkih linija, teško da možemo tvrditi da je novac koji su porezni obveznici u ovom slučaju potrošili bio dobro utrošen novac. Umjesto da kraljevski vozimo i plovimo, nas su izgleda navozali i preveslali jer znamo da novac uglavnom nije bio potrošen za podizanje kvalitete prijevoznih usluga. Naprotiv, on je primarno služio da pokrije gubitke neefikasnih javnih poduzeća u prijevoznom sektoru. No da nije bilo tog novca, reći će neki, ne bi tko imao davati usluge prijevoza. Istina, no s druge strane, baš zato što je subvencija ipak bilo i što se na njih i svjesno i podsvjesno računalo, politički određene uprave javnih prijevoznih poduzeća nisu imale pretjerani (a možda i nikakav) motiv da vlastita poduzeća od neefikasnih gubitaša transformiraju u uspješne tvrtke.
Sljedeća tri mjesta po iznosu primljenih subvencija dijele tri sektora: poljoprivreda, prerađivačka industrija i građevinarstvo. Sva tri sektora su prema podacima Financijske agencije tijekom zadnjih 15 godina primila otprilike po 9 milijardi kuna subvencija, odnosno svaki po 11 posto od ukupno isplaćenih subvencija poslovnom sektoru. Subvencije za poljoprivredu su vjerojatno u javnosti najčešće spominjani tip subvencije koji je nerijetko uzrok prosvjeda onih koji ih primaju. Važnost poljoprivrednih subvencija međutim blijedi ako se njihov iznos usporedi s iznosom subvencija isplaćenih javnom prijevoznom sektoru. Bitna razlika između subvencija poljoprivrednom i prijevoznom sektoru je da se poljoprivredne subvencije uglavnom isplaćuju privatnim poljoprivrednim proizvođačima, a prijevozne subvencije uglavnom javnim poduzećima. Učinkovitost poljoprivrednih subvencija je sigurno nešto o čemu treba razgovarati, no ako znamo da se gotovo polovina europskog proračuna odnosi na potpore koje se isplaćuju na osnovi zajedničke europske politike, njihova visina ne bi trebala biti upitna.
Uzaludan pokušaj
Kao i poljoprivredne potpore, i potpore prerađivačkoj industriji se danas također uglavnom isplaćuju privatnim proizvođačima, premda je to u prošlosti bilo manje učestalo. Od gotovo 9 milijardi isplaćenih ovom sektoru, 3,3 milijarde se odnosi na subvencije brodogradnji u razdoblju prije nego li je taj sektor bio restrukturiran. Subvencije brodogradnji isplaćuju se i danas, ali u značajno manjoj mjeri u odnosu na prošlost. Treći sektor kojem je isplaćeno gotovo 9 milijardi kuna subvencija je građevina, no nemojte misliti da su te potpore dane za gradnju stanova. U građevinskom sektoru su registrirani operateri hrvatskih autocesta koji su primili 90 posto subvencija danih ovom sektoru i čije je poslovne probleme Vlada Zorana Milanovića bezuspješno pokušala riješiti monetizacijom.
Visoka cijena
Peti sektor s najviše prikupljenih subvencija je sektor poslovanja nekretninama. Kao i kod građevinskog sektora, i u ovom slučaju se iza prozaičnog imena sektora krije tvrtka koju čovjek ne bi u tom sektoru očekivao. U ovom sektoru je tako registriran Zagrebački holding, zagrebačko komunalno poduzeće koje se doista (vrlo neuspješno i o trošku poreznih obveznika) bavilo nekretninskim poslovima, pa valjda i nije toliko neočekivano da su ga vlasnici odlučili registrirati baš u ovom sektoru. Zagrebački holding, međutim, subvencije ne prima iz državne blagajne, već iz proračuna Grada Zagreba. Prima ih na ime subvencija za gradski prijevoz pa su tijekom godina Zagrepčani u tu svrhu izdvojili više od 6 milijardi kuna.
Kada se subvencije analiziraju na ovaj način, lako je uočljivo da je više od polovine ukupnog iznosa od 82 milijarde kuna subvencija nije utrošeno u subvencioniranje proizvodnje nego u subvencioniranje kompanija koje se na ovaj ili na onaj način bave prijevozom, i koje su u svakom pojedinom slučaju monopoli u vlasništvu središnje države ili jedinica lokalne samouprave. Željeznički prijevoz je pritom primio apsolutno najveći iznos subvencija, nakon njega slijede operateri autocesta, zatim zagrebački gradski prijevoz, vodeni prijevoz i na kraju zračni prijevoz. Očito je, dakle, da nešto ne štima s prijevoznim sektorom u zemlji. Država očito nije u stanju na odgovarajući način formulirati strateške ciljeve u prometu, pa kao rezultat imamo zastarjele željeznice na kojima se prečesto događaju nesreće ili ultra moderne autoceste kojima se tijekom zimskih mjeseci nitko ne vozi. Očito je i da država jednostavno nije u stanju ni restrukturirati poduzeća koja upravljaju prometnom infrastrukturom i nude usluge prijevoza na način da ona prestanu proizvoditi gubitke ili pak budu sposobna poslovati pozitivno bez pomoći subvencija. Cijenu za ovakvo stanje plaćaju porezni obveznici koji za svoj novac ne dobiju ni izbliza onoliko koliko su dali.
Država za državu
Priče, međutim, ne završava s problematiziranjem prijevoznog sektora. Naime, samo u 2014., od ukupno 5,5 milijardi kuna isplaćenih subvencija, 71 posto istih isplaćeno je poduzećima u potpunom ili djelomičnom državnom vlasništvu. Dakle, budući da znamo da su naše subvencije predimenzionirane u odnosu na druge europske zemlje, možemo zaključiti da je prvenstveni razlog za takvo stanje pretjerano podupiranje javnih poduzeća. Kao što smo već mogli vidjeti kod subvencija državnim tvrtkama koje se bave prijevozom ili održavanjem prijevozne infrastrukture, ove subvencije se uglavnom ne isplaćuju kako bi se poboljšala usluga tih poduzeća, već kako bi se odgodili iz perspektive političkih stranaka vrlo bolni scenariji poput restrukturiranja javnih poduzeća, dopuštanja da neka od njih odu u stečaj, profesionalizacija njihovog upravljanja, a u pojedinim slučajevima i njihova privatizacija. Značajan dio subvencija financiranih od poreznih obveznika jesu dakle direktna posljedica rezolutnog odbijanja političkih stranaka koje su tijekom posljednjih 15 godina formirale vlade ili da se odreknu političke moći koja dolazi s mogućnošću kontrole javnih poduzeća ili da se suoče s političkom cijenom sređivanja njihova poslovanja. Koliko ćemo još morati na njih potrošiti u pokušaju da negiramo očito: trenutna razina upliva države u gospodarske procese, gospodarstvo koja ima nedvojbene potencijale za rast i prosperitet pretvara u tumorsku tvorbu koja ima krajnje negativan utjecaj na ekonomski rast i razvoj i koja guši poslovanje čak i onih najzdravijih i najperspektivnijih poduzetnika.