U kojoj mjeri prošlost grada obilježava njegov današnji identitet, pitanje je o kojem bi se moglo beskonačno raspravljati a da zadovoljavajući ishod opet izostane. Na primjeru Rijeke koja, poput ostatka Hrvatske, muku svoje svakodnevice muči s gospodarskim, socijalnim i inim problemima tranzicije i krize, reklo bi se, međutim: u velikoj.
Raseljavan, naseljavan, oslobađan, žrtvovan, spajan, rastavljan, te neprestance pomican među granicama političkih konstelacija, grad na Rječini sastoji se u tolikoj mjeri od vlastite prošlosti da su mnogi vremešniji građani tijekom života mogli promijeniti dobrih desetak država, od Austro-Ugarske, preko Slobodne države i Italije do Jugoslavije i Hrvatske.
Potraga za prešućivanim komponentama riječkog identiteta iznjedrila je s vremenom vlastitu disciplinu - “fijumanologiju”, koja, prema riječima njenih zagovornika, “ne nudi odgovore, ali otvara teme”. U tom kontekstu valja se prisjetiti i jedne, kratkotrajne, ali burne epizode riječke povijesti, koja je, prema riječima Erniea Gigantea Deškovića, pisca, kulturologa i aktualnog dogradonačelnika Opatije, “Rijeku prije ravnih 90 godina pretvorila u najneobičniji grad na svijetu.”
Časnički dani
Razrađena u djelima pisaca poput Viktora Cara Emina ili Nedjeljka Fabrija, famozna “danuncijada” etablirala se u nas kao politički termin, pa je tako i “Rječnik stranih riječi” Bratoljuba Klaića definira kao: “Pustolovinu talijanskog književnika Gabrielea D’Annunzija, koji je poslije Prvog svjetskog rata na svoju ruku okupirao našu Rijeku i ondje vladao nešto više od godinu dana; sinonim za smiješan pustolovni pothvat...”
I službena talijanska politika, predvođena premijerom Saverijom Nittijem, smatrala je 1919. D’Annunzijevu okupaciju Rijeke uzaludnim poduhvatom, no pogled na krojni arak versajske Europe i iznevjerene želje mnogih Talijana da se Italiji, kao saveznici pobjednika, po okončanju rata priznaju teritorijalni ustupci predviđeni tajnim Londonskim ugovorom (koji izrijekom, doduše, nije spominjao Rijeku), dovoljni su da se shvati da se javnost gotovo unisono priklonila ratobornom pjesniku.
Po raspadu Austro-Ugarske, Rijeka se našla u sastavu Države SHS, te se u ispražnjenu Guvernerovu palaču uselio riječki publicist i odvjetnik Rikard Lenac, no netrpeljivosti između hrvatskog i talijanskog puka ubrzo su vratile grad pod savezničku upravu. Uslijedile su političke borbe i nastojanje novoosnovanog talijanskog Nacionalnog vijeća da se međunarodno prizna pripadnost Rijeke Italiji, koje su u tom trenutku nadjačale čak i nastojanja dotad jake autonomaške struje da se na području Kvarnera održi dotadašnji separatni status.
Gabriele D’Annunzio rođen je 12. 3. 1863. u Pescari. Etabliravši se kao pisac i novinar, 1897. kao predstavnik konzervativne struje ulazi u talijanski parlament. Godine 1914. kao političar gorljivo se zalaže za ulazak Italije u rat, u kojem, protiv volje nadležnih, sudjeluje isprva kao konjički časnik, a potom i kao avijatičar. Prelijetanje Beča i bacanje letaka, u kojima stanovnike austrijske metropole poziva na predaju (1918.), ubraja se među pjesnikove najveće podvige tog doba.
O Fiume, o morte
Nezadovoljan talijanskom “okrnjenom pobjedom”, D’Annunzio 12. rujna 1919. sa skupinom naoružanih legionara, ardita, zaposjeda Rijeku, koja na mirovnim pregovorima u Parizu nije pripala ni Italiji, ni Državi SHS. Nastojeći iznuditi sjedinjenje Rijeke s Italijom, dolazi u sukob s rimskom vladom, a uoči potpisivanja Rapalskog ugovora (12. 11. 1920), kojim kraljevine Italija i Jugoslavija Rijeci jamče neovisnost, proglašava vlastitu državu “Reggenza Italiana del Carnaro” (Talijanska regencija Kvarnera), koja na vrhuncu zategnutih odnosa objavljuje rat Italiji.
Nakon nešto više od godinu dana anarhične vladavine, obilježene elementima buduće fašističke ikonografije, ali i “umjetničkom diktaturom”, koja ga je proslavila u cijelom svijetu, pjesnik je pod pritiskom rimske vlade i talijanske vojske prisiljen napustiti “grad žrtve paljenice”, što ga je u međuvremenu organizirao kao neku vrstu staleške države s nizom zajamčenih sloboda, te se povlači u rekviriranu vilu na jezeru Garda, gdje umire 1938.
U D’Annunzijevu pohodu na Rijeku, vođenom pod geslom “O Fiume o morte” (Rijeka ili smrt), mnogi vide začetak kasnijeg talijanskog fašizma, uzme li se u obzir mlaka podrška što ju je samozvanom fijumanskom “comandanteu” pružio budući duce Benito Mussolini ili, pak, činjenica da je njegov bliski suradnik i kasniji talijanski ministar Giovanni Host Venturi, podrijetlom iz Kastva, svojom “Riječkom legijom” zadao prototip za organizaciju svih kasnijih fašističkih formacija.
U gradu, čije je stanovništvo tada (bez Sušaka) bilo većinski talijansko, ulazak legionara, što će ga D’Annunzio poslije prozvati svetim (“Santa entrada”), predstavljao je čin oslobođenja, no kako su se uvjeti života pod novom nacionalističkom vlašću znatno pogoršali, mnogi su mu razočarano okrenuli leđa. Sam Mussolini gledao je u karizmatičnom estetu, koji se zarana distancirao od fašizma, isprva suparnika, a poslije opasnog kritičara. “Piši mi, ali ne o politici”, poručio mu je jednom prilikom.
Bombe na orkestar
S druge strane, D’Annunzijeva gusarska utopija na Kvarneru - država je neko vrijeme živjela od pljačke brodova, za koju su bili zaduženi uscocchi (uskoci) - naišla je na živ interes u umjetničkim krugovima Europe, a pohvalama bi se pridružio i pokoji radikalniji političar. Tako je, primjerice, Lenjin 1920. D’Annunzija nazvao “jedinim talijanskim revolucionarom”. Za D’Annunzijem je u Rijeku ushićen stigao i začetnik talijanskog futurizma Filippo Tommaso Marinetti, ali ga je pjesnik, koji po vlastitom mišljenju “nije pisao, nego živio futurističku književnost”, otjerao sa svog teritorija kao “fosforescentnog idiota”, na što ga je ovaj nazvao “kretenom s napadajima imbecilnosti.”
U studenom 1920. u Rijeku je stigao i dirigent Arturo Toscanini, održavši nekoliko koncerata, među kojima su najbizarnije bile “Ratničke igre”, gdje su arditi bacajući bombe rastjerali orkestar, te je priredba završila s većim brojem ozlijeđenih.
Među umjetničkim događajima, organiziranim tijekom D’Annunzijeve vladavine, našla bi se, međutim, i manje militantna scenska upriličenja, poput poznatog “Trijumfa golotinje”. “Budući da su na toj priredbi i dame i kavaliri imali da se produciraju ublaženim kostimima Eve, odnosno Adama, zadatak švelja bio je naoko jednostavan, a u stvari nemalo složen”, bilježi Viktor Car Emin u svojoj “Danuncijadi”.
“One do krajnosti tanke, maglovite, čisto eterične tkanine, što će ih učesnici i učesnice trijumfa golotinje određene večeri navući na sebe, trebalo je, po pjesnikovu nacrtu, udesiti tako da se ne zna gdje svršava prava, od majke rođena golotinja, a gdje počinje ona što ju je eterična haljina imala da ukrade radoznalom oku.” Neki arditi bavili su se i jogom, okupljajući se, mahom goli, oko istoimenog časopisa, koji je uređivao futurist i homoseksualac Guido Keller, zadužen u Reggenzi Italiani uz jogu i za gusarenje.
“Kod Piera Paola Pasolinija”, prokomentirat će suvremeni njemački pjesnik Dieter M. Graef svoju poemu “Fiume”, inspiriranu D’Annunzijevim pohodom na Rijeku, “pročitao sam da čovjek u doba adolescencije varira između homoseksualnosti i heteroseksualnosti.
Stekao sam dojam da se talijanskom fašizmu za riječke epizode događalo nešto slično. S jedne strane, tu su arditi, vojni i dijelom veoma brutalan režim, ali postoje i emancipatorski elementi, primjerice časopis Yoga, koji je u to vrijeme izlazio u Rijeci. Njegov pokretač, avijatičar Guido Keller, homoseksualac, koji je živio poput freaka, danas bi slovio kao lijeva figura, ali on se slavi i kao junak fašizma.”
Država dadaista
Skurilna svakodnevica “kvarnerske države” privukla je u Rijeku pustolove, političare uvjerenja, te umjetnike sklone nonsensu, kao što su bili tada popularni dadaisti. “Signore Gabriele D’Annunzio”, pisalo je tako u brzojavu što su ga nakon pjesnikova pohoda na Rijeku berlinski dadaisti objavili u dnevniku Corriere della Sera, za koji je i comandante neko vrijeme radio kao dopisnik, “ako saveznici prosvjeduju, molimo nazvati Club Dada, Berlin.
Osvajanje Rijeke je veliki dadaistički čin, za čije se priznavanje zalažemo svim sredstvima”. Pomalo dadaističkim, ali i naprednim za svoje doba, doima se i “Kvarnerski ustav” (Carta del Carnaro), što ga je s D’Annunzijem sastavio anarhosindikalist Alceste de Ambris. Uz preambulu, prema kojoj je glazba osnovni princip države, Carta je, primjerice, predviđala ravnopravnost spolova, toleranciju religije i ateizma, temeljit sistem socijalne i zdravstvene zaštite, staračku skrb, te udruživanje građana u deset interesnih staleža - uz koje je u budućem parlamentu trebao biti zastupljen i jedanaesti, mistični, okupljen oko “nepoznatog genija”, za kojeg je na tadašnjem Danteovu trgu (danas Trg Republike Hrvatske) gorjela vječna vatra.
Diktatura užitka
U sjeni povijesnog zaborava, D’Annunzijeva “Reggenza italiana del Carnaro” - čije je proglašenje u rujnu 1920. s broda u riječkoj luci svijetu bežično prenosio Guliemo Marconi - do danas ne nailazi na jednoznačne interpretacije.
Crpimo li informacije iz povijesne građe, doživjet ćemo je, ma s kojim predznakom, kao neku vrstu opskurnog protofašističkog polisa, prožetog velikom brutalnošću i samovoljom ardita, dok će nam s druge strane spektra njujorški “anarhistički ontologist” Peter Lamborn Wilson, poznatiji pod pseudonimom Hakim Bey, u svojoj knjizi “Privremena autonomna zona” dočarati sliku anarhoidne utopije, čija je svakodnevica nosila radostan biljeg avangardističke diktature užitka.
Jedinstveno mišljenje ne postoji ni kad se postavi pitanje je li D’Annunzijeva kvarnerska epizoda označila uvod u fašističko pripajanje Rijeke Italiji ili je ipak uvjetovala nastanak Slobodne države Rijeke, koji je uslijedio nakon pjesnikova protjerivanja iz grada. Sjećanje na državu, kojom je do fašističkog puča i aneksije 1924. predsjedao legalno izabrani riječki autonomaški političar Riccardo Zanella, što ga je, kako se priča, i Tito po oslobođenju još oslovljavao s “gospodine predsjedniče”, danas čuva udruga “Slobodna država Rijeka”, koja se, među ostalim, zalaže za autonomiju Rijeke po uzoru na njemačke gradove-države Hamburg ili Bremen.
Doprinos očuvanju riječkog povijesnog identiteta SDR daje i kao suizdavač “fijumanološkog” publicističkog projekta “Rijeka za radoznale”, što ga je na jednoj tribini riječki gradonačelnik Vojko Obersnel pozdravio kao “podizanje tepiha pod koji su bile skrivane određene povijesne činjenice”.
Boris Perić
Raseljavan, naseljavan, oslobađan, žrtvovan, spajan, rastavljan, te neprestance pomican među granicama političkih konstelacija, grad na Rječini sastoji se u tolikoj mjeri od vlastite prošlosti da su mnogi vremešniji građani tijekom života mogli promijeniti dobrih desetak država, od Austro-Ugarske, preko Slobodne države i Italije do Jugoslavije i Hrvatske.
Potraga za prešućivanim komponentama riječkog identiteta iznjedrila je s vremenom vlastitu disciplinu - “fijumanologiju”, koja, prema riječima njenih zagovornika, “ne nudi odgovore, ali otvara teme”. U tom kontekstu valja se prisjetiti i jedne, kratkotrajne, ali burne epizode riječke povijesti, koja je, prema riječima Erniea Gigantea Deškovića, pisca, kulturologa i aktualnog dogradonačelnika Opatije, “Rijeku prije ravnih 90 godina pretvorila u najneobičniji grad na svijetu.”
Časnički dani
Razrađena u djelima pisaca poput Viktora Cara Emina ili Nedjeljka Fabrija, famozna “danuncijada” etablirala se u nas kao politički termin, pa je tako i “Rječnik stranih riječi” Bratoljuba Klaića definira kao: “Pustolovinu talijanskog književnika Gabrielea D’Annunzija, koji je poslije Prvog svjetskog rata na svoju ruku okupirao našu Rijeku i ondje vladao nešto više od godinu dana; sinonim za smiješan pustolovni pothvat...”
I službena talijanska politika, predvođena premijerom Saverijom Nittijem, smatrala je 1919. D’Annunzijevu okupaciju Rijeke uzaludnim poduhvatom, no pogled na krojni arak versajske Europe i iznevjerene želje mnogih Talijana da se Italiji, kao saveznici pobjednika, po okončanju rata priznaju teritorijalni ustupci predviđeni tajnim Londonskim ugovorom (koji izrijekom, doduše, nije spominjao Rijeku), dovoljni su da se shvati da se javnost gotovo unisono priklonila ratobornom pjesniku.
Po raspadu Austro-Ugarske, Rijeka se našla u sastavu Države SHS, te se u ispražnjenu Guvernerovu palaču uselio riječki publicist i odvjetnik Rikard Lenac, no netrpeljivosti između hrvatskog i talijanskog puka ubrzo su vratile grad pod savezničku upravu. Uslijedile su političke borbe i nastojanje novoosnovanog talijanskog Nacionalnog vijeća da se međunarodno prizna pripadnost Rijeke Italiji, koje su u tom trenutku nadjačale čak i nastojanja dotad jake autonomaške struje da se na području Kvarnera održi dotadašnji separatni status.
|
Kod Pasolinija, komentirao je njemački pjesnik Dieter M. Graef, pročitao sam da čovjek u doba adolescencije varira između homoseksualnosti i heteroseksualnosti. Talijanskom fašizmu za riječke epizode događalo se nešto slično. Tu su arditi, vojni i brutalan režim, ali postoje i emancipatorski elementi kao
časopis Yoga |
O Fiume, o morte
Nezadovoljan talijanskom “okrnjenom pobjedom”, D’Annunzio 12. rujna 1919. sa skupinom naoružanih legionara, ardita, zaposjeda Rijeku, koja na mirovnim pregovorima u Parizu nije pripala ni Italiji, ni Državi SHS. Nastojeći iznuditi sjedinjenje Rijeke s Italijom, dolazi u sukob s rimskom vladom, a uoči potpisivanja Rapalskog ugovora (12. 11. 1920), kojim kraljevine Italija i Jugoslavija Rijeci jamče neovisnost, proglašava vlastitu državu “Reggenza Italiana del Carnaro” (Talijanska regencija Kvarnera), koja na vrhuncu zategnutih odnosa objavljuje rat Italiji.
Nakon nešto više od godinu dana anarhične vladavine, obilježene elementima buduće fašističke ikonografije, ali i “umjetničkom diktaturom”, koja ga je proslavila u cijelom svijetu, pjesnik je pod pritiskom rimske vlade i talijanske vojske prisiljen napustiti “grad žrtve paljenice”, što ga je u međuvremenu organizirao kao neku vrstu staleške države s nizom zajamčenih sloboda, te se povlači u rekviriranu vilu na jezeru Garda, gdje umire 1938.
U D’Annunzijevu pohodu na Rijeku, vođenom pod geslom “O Fiume o morte” (Rijeka ili smrt), mnogi vide začetak kasnijeg talijanskog fašizma, uzme li se u obzir mlaka podrška što ju je samozvanom fijumanskom “comandanteu” pružio budući duce Benito Mussolini ili, pak, činjenica da je njegov bliski suradnik i kasniji talijanski ministar Giovanni Host Venturi, podrijetlom iz Kastva, svojom “Riječkom legijom” zadao prototip za organizaciju svih kasnijih fašističkih formacija.
|
Mussolini je u
karizmatičnom estetu isprva gledao suparnika, a poslije opasnog kritičara. ‘Piši mi, ali ne o politici’, poručio mu je jednom prilikom. Vladimir Iljič Lenjin 1920. D’Annunzija je nazvao ‘jedinim talijanskim revolucionarom’ |
Bombe na orkestar
S druge strane, D’Annunzijeva gusarska utopija na Kvarneru - država je neko vrijeme živjela od pljačke brodova, za koju su bili zaduženi uscocchi (uskoci) - naišla je na živ interes u umjetničkim krugovima Europe, a pohvalama bi se pridružio i pokoji radikalniji političar. Tako je, primjerice, Lenjin 1920. D’Annunzija nazvao “jedinim talijanskim revolucionarom”. Za D’Annunzijem je u Rijeku ushićen stigao i začetnik talijanskog futurizma Filippo Tommaso Marinetti, ali ga je pjesnik, koji po vlastitom mišljenju “nije pisao, nego živio futurističku književnost”, otjerao sa svog teritorija kao “fosforescentnog idiota”, na što ga je ovaj nazvao “kretenom s napadajima imbecilnosti.”
U studenom 1920. u Rijeku je stigao i dirigent Arturo Toscanini, održavši nekoliko koncerata, među kojima su najbizarnije bile “Ratničke igre”, gdje su arditi bacajući bombe rastjerali orkestar, te je priredba završila s većim brojem ozlijeđenih.
Među umjetničkim događajima, organiziranim tijekom D’Annunzijeve vladavine, našla bi se, međutim, i manje militantna scenska upriličenja, poput poznatog “Trijumfa golotinje”. “Budući da su na toj priredbi i dame i kavaliri imali da se produciraju ublaženim kostimima Eve, odnosno Adama, zadatak švelja bio je naoko jednostavan, a u stvari nemalo složen”, bilježi Viktor Car Emin u svojoj “Danuncijadi”.
“One do krajnosti tanke, maglovite, čisto eterične tkanine, što će ih učesnici i učesnice trijumfa golotinje određene večeri navući na sebe, trebalo je, po pjesnikovu nacrtu, udesiti tako da se ne zna gdje svršava prava, od majke rođena golotinja, a gdje počinje ona što ju je eterična haljina imala da ukrade radoznalom oku.” Neki arditi bavili su se i jogom, okupljajući se, mahom goli, oko istoimenog časopisa, koji je uređivao futurist i homoseksualac Guido Keller, zadužen u Reggenzi Italiani uz jogu i za gusarenje.
“Kod Piera Paola Pasolinija”, prokomentirat će suvremeni njemački pjesnik Dieter M. Graef svoju poemu “Fiume”, inspiriranu D’Annunzijevim pohodom na Rijeku, “pročitao sam da čovjek u doba adolescencije varira između homoseksualnosti i heteroseksualnosti.
Stekao sam dojam da se talijanskom fašizmu za riječke epizode događalo nešto slično. S jedne strane, tu su arditi, vojni i dijelom veoma brutalan režim, ali postoje i emancipatorski elementi, primjerice časopis Yoga, koji je u to vrijeme izlazio u Rijeci. Njegov pokretač, avijatičar Guido Keller, homoseksualac, koji je živio poput freaka, danas bi slovio kao lijeva figura, ali on se slavi i kao junak fašizma.”
Država dadaista
Skurilna svakodnevica “kvarnerske države” privukla je u Rijeku pustolove, političare uvjerenja, te umjetnike sklone nonsensu, kao što su bili tada popularni dadaisti. “Signore Gabriele D’Annunzio”, pisalo je tako u brzojavu što su ga nakon pjesnikova pohoda na Rijeku berlinski dadaisti objavili u dnevniku Corriere della Sera, za koji je i comandante neko vrijeme radio kao dopisnik, “ako saveznici prosvjeduju, molimo nazvati Club Dada, Berlin.
Osvajanje Rijeke je veliki dadaistički čin, za čije se priznavanje zalažemo svim sredstvima”. Pomalo dadaističkim, ali i naprednim za svoje doba, doima se i “Kvarnerski ustav” (Carta del Carnaro), što ga je s D’Annunzijem sastavio anarhosindikalist Alceste de Ambris. Uz preambulu, prema kojoj je glazba osnovni princip države, Carta je, primjerice, predviđala ravnopravnost spolova, toleranciju religije i ateizma, temeljit sistem socijalne i zdravstvene zaštite, staračku skrb, te udruživanje građana u deset interesnih staleža - uz koje je u budućem parlamentu trebao biti zastupljen i jedanaesti, mistični, okupljen oko “nepoznatog genija”, za kojeg je na tadašnjem Danteovu trgu (danas Trg Republike Hrvatske) gorjela vječna vatra.
Diktatura užitka
U sjeni povijesnog zaborava, D’Annunzijeva “Reggenza italiana del Carnaro” - čije je proglašenje u rujnu 1920. s broda u riječkoj luci svijetu bežično prenosio Guliemo Marconi - do danas ne nailazi na jednoznačne interpretacije.
Crpimo li informacije iz povijesne građe, doživjet ćemo je, ma s kojim predznakom, kao neku vrstu opskurnog protofašističkog polisa, prožetog velikom brutalnošću i samovoljom ardita, dok će nam s druge strane spektra njujorški “anarhistički ontologist” Peter Lamborn Wilson, poznatiji pod pseudonimom Hakim Bey, u svojoj knjizi “Privremena autonomna zona” dočarati sliku anarhoidne utopije, čija je svakodnevica nosila radostan biljeg avangardističke diktature užitka.
Jedinstveno mišljenje ne postoji ni kad se postavi pitanje je li D’Annunzijeva kvarnerska epizoda označila uvod u fašističko pripajanje Rijeke Italiji ili je ipak uvjetovala nastanak Slobodne države Rijeke, koji je uslijedio nakon pjesnikova protjerivanja iz grada. Sjećanje na državu, kojom je do fašističkog puča i aneksije 1924. predsjedao legalno izabrani riječki autonomaški političar Riccardo Zanella, što ga je, kako se priča, i Tito po oslobođenju još oslovljavao s “gospodine predsjedniče”, danas čuva udruga “Slobodna država Rijeka”, koja se, među ostalim, zalaže za autonomiju Rijeke po uzoru na njemačke gradove-države Hamburg ili Bremen.
Doprinos očuvanju riječkog povijesnog identiteta SDR daje i kao suizdavač “fijumanološkog” publicističkog projekta “Rijeka za radoznale”, što ga je na jednoj tribini riječki gradonačelnik Vojko Obersnel pozdravio kao “podizanje tepiha pod koji su bile skrivane određene povijesne činjenice”.
|
I
talija slavi comandantea
Nakon što je, zagledan u zvijezde, probdio noć na mjesnom groblju, Gabriele D’Annunzio krenuo je, prehlađen i neispavan, 12. rujna 1919. iz mjesta Ronchi dei Legionari nedaleko od Trsta u pohod na Rijeku. U čast njegovim arditskim legijama, gradić, koji se nekoć zvao samo Ronchi, poslije je prozvan “gradom legionara”. Devedeseta obljetnica pohoda obilježava se u tamošnjoj Vili Blasig, koja je više od 200 godina u vlasništvu istoimene istarske obitelji i u kojoj je talijanski pjesnik boravio tijekom Prvog svjetskog rata. Program seže od razgledavanja same vile, uređene u stilu D’Annunzijeva vremena, i pjesnikovih osobnih stvari, preko izleta u okolna mjesta, važna za njegov život, sve do znanstvenih predavanja, te kulinarskih, enoloških i modnih događanja. Poznato je, naime, da se comandante kao neosporan estet za života bavio i tim granama “umjetnosti”, kreirajući ili imenujući brojna alkoholna pića i parfeme (u Rijeci se tako za njegove vladavine pilo vino “Sangue di Morlacco”). Dan pjesnikova ulaska u Rijeku obilježavaju i mnogi esuli. Svaka udruga esula, a ima ih više desetaka, organizira predavanja, druženja ili večeri na kojima djeca recitiraju D’Annunzijeva djela. Jedna od pjesama koje se izvode je “O Fiume o morte”. U organizaciji udruženja “Associazuione Nazionale Venezia, Giulia e Dalmazia” u Brescii će se, pak, uz gastronomske i kulturne manifestacije, organizirati simpozij “90 godina nakon D’Annunzijeva pothvata”, u kojem će sudjelovati brojni renomirani talijanski znanstvenici. |
Boris Perić