Ivo Vojnović (1857. - 1929.), lirik, pripovjedač i dramatičar, danas najviše živ po svojoj “Dubrovačkoj trilogiji”, najpoznatiji je dubrovački pisac u našoj modernoj književnosti koja počinje Augustom Šenoom. Djelovao je umjetnički više od pola stoljeća, a toliko je trajalo i njegovo dopisivanje s brojnim osobama.
Sad je ta Vojnovićeva korespondencija, najobimnija prikupljena u našoj literaturi, objavljena u tri debela sveska, u izdanju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Matice Hrvatske - ogranak Dubrovnik. Pisma je prikupio i obradio Tihomil Maštrović, koji je glavninu terenskog istraživanja proveo početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, u brojnim arhivima i privatnim zbirkama u tadašnjoj Jugoslaviji i još nekim zemljama. No, kako to u nas često biva, svoj je rad ugledao ukoričen tek danas, trideset godina poslije. Urednik izdanja je Luko Paljetak.
‘Gnusni Krleža’
U ta tri sveska, na više od 1700 stranica, objavljeno je više od 2300 Vojnovićevih pisama, naslovljenih na 190 primatelja. Lako ih je pregledati jer su poredana po abecedi, a svako pismo pojedinom adresatu kronološki, tako da se ne gubi vremenska os.
Dakako, široj javnost bit će najzanimljivija Vojnovićeva korespondencija s poznatim ličnostima; pisma mladom Ivi Andriću, zatim mlađem suparniku, glasovitom dramatičaru Milanu Begoviću, dugogodišnjem intendantu HNK Josipu Bachu (Krležinoj noćnoj mori), čuvenom glumcu Ivi Raiću (prema kojemu gaji prilično jasnu platonsku mušku ljubav: “A ipak sve bih dao - da te mogu zagrliti! Ne znam tko je tužniji - da li ja ili ti! - grli te Tvoj Ivo”), Milivoju Dežmanu, direktoru i glavnom uredniku najutjecajnijeg dnevnog lista Obzor (koji je purgere na prijelazu u 20. stoljeće intrigirao ljubavnom aferom sa senzacionalno lijepom glumicom Ljerkom Šram), kao i neke ocjene što ih je Vojnović iznosio na račun svojih sunarodnjaka, na račun Jugoslavije, ili na račun poznatih ličnosti (“gnusni Krleža”), Zagreba i Beograda.
Među oko tisuću pisama upućenih članovima obitelji, najzanimljivija su ona što ih je Vojnović slao mlađem bratu Luji Vojnoviću, pravniku i diplomatu, kojega je smatrao najobrazovanijim mladim čovjekom u tadašnjoj Jugoslaviji.
Dirljiva su i Vojnovićeva pisma majci (slično kao i Matoševa), sva pisana na talijanskome, katkad neobično pomiješanom s hrvatskim riječima. Vojnović je majku svuda vodio sa sobom, i kao staricu od 86 godina. Ona je za njega bila centar svijeta i on ju je nadživio samo sedam godina.
Krležina rugalica
Ima još jedna linija života u Vojnovićevim pismima koja se u nas danas uglavnom bezrazložno skriva. Naime, Ivo Vojnović katkad se hvalio da potječe iz stare srpske plemićke obitelji (“Vojnovići su živjeli i umirali slavom i tugom Srbije”, izjavio je, primjerice, 1912. dopisniku riječkog Novog lista), zbog čega mu se i Krleža rado rugao kao lažnom grofu.
Usto, bio je uvjereni zagovaratelj jugoslavenske države pa su ga, u zoru Prvoga svjetskog rata, 1914., austrougarske vlasti strpale u šibensku tamnicu, u 58. godini života, gdje su ga držale dulje od četiri mjeseca, do Badnjaka 1914., kad je poslan u internaciju u Austriju, pokraj Linza. Vojnoviću je tamnovanje trajno narušilo zdravlje, a živce mu je, s godinama, dokosurila sama Jugoslavija, koja ga je razočarala kao, ukratko, primitivna i seljačka država.
Bezazleni snobizam
U ovome brižno sačinjenom izdanju, koje je opremljeno i kazalom imena (s ponekim propustom, primjerice, Krleža se u 3. svesku ne spominje samo na stranici 472. nego i na stranici 487.) i svim potrebnim biografskim i blibliografskim opaskama, nedostaju, po prirodi stvari, brojna pisma iz privatnih zbirki, arhiva, ili, jednostavno, s tavana. Tihomil Maštrović napominje da se zacijelo brojna Vojnovićeva pisma kriju u Beogradu i zasad su nedostupna. Uostalom, Vojnović je bio član Srpske akademije nauka i umetnosti. Maštrovićevo istraživanje pokazalo je i da su mnoga Vojnovićeva pisma stradala u ratnim požarima, pa je povijest njihova skupljanja na neki način i povijest Balkana.
Vojnovićeva pisma bit će zanimljiva i literatima, ali i psihijatrima. Neobično reljefno i andegdotalno ocrtavaju njegov karakter, njegovu krajnje izvještačenu patetičnost, njegovu škrtost, njegov bezazleni snobizam, njegov jad (neprestano brojne znance, prijatelje i poslodavce moljaka novac, primjerice kiparu Ivanu Meštroviću šalje ovkave poruke: “Dragi prijatelju! Trebam 50 k!”). Literarno je uzbudljiva i njegova afektiranost na različitim jezicima, francuskom, talijanskom, njemačkom, koje često miješa s hrvatskim standardom i dubrovačkim mjesnim govorom.
Izgubljene cipele
Dakako, pisma će ponajprije biti interesantna teatrolozima jer sadrže obilje Vojnovićevih razmišljanja o kazalištu, o izvedbi njegovih djela, o glumcima i glumi.
Na neki način, Vojnović je bio i možda naš prvi dandy.
Primjerice, u pismu Josipu Bachu, upućenom 1. srpnja 1923. iz Gruža, gospar Ivo, u dobi od 66 godina, među ostalim piše: “Hvala na Psychi i na sanducima! Sve je došlo u redu - samo mi fale sve cipele! Nemam pojma da li sam ih onda predao Mirjevu a on Raiću ili kome drugome. Par hiljada franaka štete!”
Sve ljubavi i mržnje starog pisca
Odabrali smo nekoliko citata iz pisama, koja su vjerno prenesena sa svim pravopisnim i inim odstupanjima, ali i očitim pogreškama:
O Svetozaru Pribičeviću i Hrvatima:
“Sinoć držao je S P.(ribičević) dikoras pred punom dvoranom! Sve što je govorio je istina ali nesavremeno. Nitko ne može više, bar za sada, raditi bez hrvatske mase! Pravo ili krivo, fakt je tu.”
(iz pisma bratu Luji Vojnoviću, upućenom iz Dubrovnika 19. kolovoza 1925.)
O Dubrovniku i njegovu hrvatstvu:
“Jedva našo auto, jer tram nije smijo funcijonat. A puntino došo u Imperijal gdje je Općina davala veliki Diner Kralju i Kraljici - 140 invitati! - Tu se napokon vidio “sporazum” in funzione. Svi mogući Hrvati i Hrvatići iz Grada i Konavala. Nekoliko ministar, ala tete Pavao Radić. I kad je Kralj držao govor uzveličajući Dubrovnik (tres banal!), po “sporazumu” Stijepa Kneževića i HSS-a, odgovorio je ridikoli advokat Dr Škvrce koji je nazvao Dubrovnik “krunu Hrv.(atskih) gradova”, slavio Tomislava i hrv. Državu ecc. Ecc!!!”
(iz pisma Luji Vojnoviću, upućenom iz Dubrovnika 28. rujna 1925.)
O Zagrebu i Ivi Andriću:
“Za to te razumijem, sinko! Crna su to vremena što preživljavamo, ti u tome gnjusnome Zagrebu a ja u ovoj okrutnoj vedrini bezdušne ljepote. A još bi crnja bila da nemamo jedan drugoga! - Pa ipak, nema osim te idealne realnosti našeg duševnog akorda nikakvog drugog ispričanja razočaranosti koju stisnutih zuba i mrzlih ruka proživljujemo nego onaj nemilosrdni a reski: Tako mora da bude!”
(iz pisma Ivi Andriću, upućenom iz Nice 12. listopada 1919.)
O Miroslavu Krleži:
“Čujem da je onaj gnusni Krleža napisao opet užasnu svinjariju protiv mene. Jedi se da sam živ!”
(iz pisma Luji Vojnoviću, upućenom iz Dubrovnika 7. srpnja 1925.)
O Zagrebu i svom hrvatstvu:
U tome jadnome, zarobljenome Zagrebu kad ne mogu da govore o ničemu, jer im je brnjica na ustima, onda se bave osobnostima i glupostima. Megju ovima jest jedna od najmilijih: napadati na mene!... Ima već 6 godina da se u Zagreb vodi hajka proti meni. Sve ništarije a la Ogrizović, Matoš et Cie blatile su me od prvih početaka kako sam u Zagreb došao, a oni tobožnji moji prijatelji a la Obzor, Pokret itd. šutili su kukavno i ne usudili se nikada ni podignuti glas proti toj hajci... Da sam čovjek kao što su svi drugi u Zagrebu, ja bih napao i ljude i mjesto u kojem sam tako traktiran. Jer napokon ja nijesam nigdje, ni u Dalmaciji, ni u Srbiji, ni u Češkoj, ni u Austriji, ni u Italiji, igda bio uvrijegjen, popljuvan nego samo u Zagrebu i od Hrvata. Odviše ljubim svoj narod i Zagreb da bih se ja za to htio osvetiti - ali što je istina, istina je!... Neka zahvale Bogu da sam u duši gospar i da sam naučio uvijek vraćati dobrim za zlo. Gdjegod sam bio, ja sam radio za slavu i veličinu naroda hrvatskoga. Ako sam ja što od Hrvatske dobio to sam se pošteno odužio pišući za zagrebački teatar i dajući mu dramu koja bez Franje Markovića i mene ne bi egzistirala.”
(iz pisma upućenog Korneliji Dežman iz Dubrovnika 1914.)
O ubojstvu austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, koje je prorekao u svojoj drami:
“Protrnuh danas kad stiže užasna vijest o ubojstvu Fr. Ferdinanda i žene mu! - Moja Imperatriks bješe proročica! - Nije li je smrt pratila!? - I kad ona zaviče:
“A sad Udesu - Eto mene! - Sjeci! - Udes je zaključio tragediju i - prisjekao ju je! - Više tragike nije ni jedan pisac osjetio - ni doživio!”
(iz pisma Josipu Bachu, upućenom iz Dubrovnika 28. lipnja 1914.)
O Zagrebu, Beogradu i Parizu:
“Beograd je avlija ili obor ili mehana - ali naša. A Zagreb je Durchgang ili Vorstadt ili Kurort - dakle ne naše. U Beogradu možeš se izlajati jer si doma - a u Zagrebu pogibaš od pustih obzira jer si stranac. - Ako možeš dogji u Nizzu - ali ne u Paris jer je vrlo loš vazduh. Ali navečer dogje automobil i odvede me u zabavu.”
(iz pisma Ivi Andriću, upućenom iz Pariza 29. listopada 1919.)
O Društvu hrvatskih književnika i zagrebačkoj inteligenciji:
“Gledam s pravim strahom čas kad ću se morati vratiti tamo. Pa i zadnje pismo moga Luja iz Zagreba o nekulturnome ponašanju Društva Hrv(atskih) Književnika i predsjednika mu Livadića, pa i same vlade prigodom njegove konferanse, uvjerilo mi sve to više ob onome što sam od vajkada uvjeren bio da je naime jadan Zagreb doista uvijek zlo reprezentiran bio i jest. Sve što je nekulturnog tamo sve je na površini. - Sam Zagreb, kao masa, kao jedinica, ima srca i poleta - ali sve vlade i sva inteligencija - ispod ništice.”
(iz pisma Ivi Raiću, upućenom iz Nice 27. prosinca 1921.)
O hrvatskim separatistima među zagrebačkim književnicima:
“Da znaš kako žalim tebe i svakoga koji hoće nešto da stvara u onoj bari žaba krastača! Sada kad se Alex.(andar) ženi s jednom Orleans - Beograd poštuje ono što je prije rata bio: Centrum cijeloga Balkana. Ja sam svakako za to da se riješiš Zagreba dokle te ne utuku Treščeci, Dežmani, Livadići i sva ta pasja krv pseudo-literata koji već bez straha ruju protiv jedinstva naše države. - Doći će veliki dan obračuna i na njih.”
(iz pisma Ivi Raiću, iz Nice 29. srpnja 1921.)