Danju je to tihi gradić s pet-šest kafića i sabijenom čaršijom koju bi dijete na romobilu u minutu obišlo. Kako su skoro sve kuće pod krovom, s novim prozorima i bez fasade, ili pak svježe obojane u neku od žarkih boja, a ljetne terase pune svijeta, tek noću se mogu vidjeti pravi razmjeri katastrofe: od desetak kuća gorit će svjetlo tek na jednoj, a samo metar dalje od glavne ulice već se širi sablasna pustoš. Ono što je po danu izgledalo kao običan gradić, noću se otkriva pogledu kao jezovita kulisa za priču o ružnoj prošlosti. Tu sada vlada mrak: na sedmokatnici od crvene cigle samo je jedan prozor osvijetljen, pod oskudnim uličnim svjetlom na napuštenom izlogu naziru se nalijepljeni oglasi o prodaji kuća, tik uz osmrtnice, one crne i na ćirilici, i one druge, zelene i na latinici.
Napuštene kuće
Danju, pod ljetnim suncem, sve blista. Uz tu jedinu cestu uz koju se prostire grad, stiješnjen među strmo obrušenim zelenim brdima, nekoliko je izduženih prizemnica iz pedesetih: veranda sa žutim i crvenim cvijećem, šarenim papučama i plastičnim dječjim igračkama, do nje goli prozorski okvir s razbijenim staklom. Iznutra kulja mrak. Ruže se u bokorima prosipaju pred slijepim oknima napuštenih kuća. Sada, krajem lipnja, ovdje život cvjeta, buja i kipi u svim nijansama zelenog, u crvenoj boji ruža, žutoj i ružičastoj, u blistavobijeloj i narančastoj boji ljiljana. Ali to je ljetni život biljaka i leptira, ne i ljudi.
To je Srebrenica, grad u istočnoj Bosni, uz Drinu, poprište najtežeg zločina proteklog rata, jedinog za koji su Haaški sud i Međunarodni sud pravde utvrdili da ga se može nazvati genocidom. U nekoliko tjedana nakon pada srebreničke enklave 11. srpnja 1995. snage generala Ratka Mladića sustavno su pobile više od 7000 Bošnjaka. Za desetak dana obilježit će se 17. obljetnica tog zločina, kad će biti pokopano 500 novoidentificiranih žrtava.
Pustom cestom u sumrak prolazi djevojčica na rolama, sijedi muškarac zaključava dućan nešto nakon akšama, večernje molitve na koju mujezin poziva kad padne mrak. Ezan je glasan, glasniji nego što je to po drugim mjestima po Bosni koja su ostala podalje od prvih linija. U pedeset metara dvije su džamije, dvije aščinice, i dvije terase pune ljudi. Rijetko prođe koji auto. Desetak godina ranije, kad sam tu bila prvi put, nije bilo ezana, nije bilo ni džamija ni aščinica, nego tek hrpe smeća na ruševinama i ova ista kafana-daščara, ali svi prozori su bili osvijetljeni, grad je kiptio od srpskih izbjeglica i njihovog jada, dodanog strahoti koju je ovaj grad proživio ranije, 1995. i još prije, kad je kao takozvana zaštićena zona Ujedinjenih naroda skoro tri godine bio iscrpljivan glađu, strahom i zločinima. Kako su u međuvremenu svi u Bosni morali napustiti tuđe stanove, tako su iz Srebrenice otišli izbjegli Srbi, ali se Bošnjaci većinom nisu vratili. Za vlasnika kafanice pred kojom sam deset godina ranije sjedila i razgovarala s rijetkim povratnicima, pokušavajući shvatiti kako je to biti u njihovoj koži, preživjeti sve te strahote i opet svaki dan ustajati, piti kavu, hodati, disati, kažu mi da se ubio. Sredio kuću, sredio lokal, ostavio ženu i dvoje djece, već odrasle.
Ono što vidimo čisti je privid, upozoravaju nas: svi ovi ljudi samo su u prolazu, jer grad nakratko živne prije 11. srpnja, kad se o strašnoj obljetnici sjate političari, diplomati i novinari iz čitavog svijeta. Kad sve to prođe, nema nikoga. Sada, desetak dana prije jedanaestog, u svježu ljetnu večer puna je terasa motela Alić, moderno uređena s pletenim foteljama od ratana. Još je više ljudi pred sklepanom daščarom prekoputa: tu ne drže do novo-bošnjačkog trenda, pa toče pivo, tuzlansko ili sarajevsko. “Nürnberg, to je bio sud, a ne ova sprdačina!”, čuje se sa stola gdje oko ostataka roštilja sjede petorica muškaraca u pedesetima, jedan iz Danske, drugi iz Austrije, treći iz Sarajeva…Ljeti cijela Bosna živne, jer dođe dijaspora.
- Dođi u decembru, pa ćeš vidjeti koliko nas je: ja, Zahida konobarica, Vezirka i Laki - poziva 36-godišnja Adesa. Danas u Srebrenici, u gradu, živi jedva tisuću ljudi. Jedan na onih pet kojih nema. U ovom gradu duhova prije rata živjelo je šest tisuća (64 posto Muslimana, 28 posto Srba, a Hrvata 34, komada a ne postotaka). U čitavoj općini 1991. bilo je 36.000 ljudi, 75 posto Muslimana. Sada je tu ukupno 6-7000 ljudi, Srba malo više u gradu, Bošnjaka nešto više u čitavoj općini.
Medijski rat
Brojke su iznenada ponovno postale prevažne jer će se uskoro prvi put i u Srebrenici organizirati izbori prema pravilu koje vrijedi drugdje u BiH: pravo glasa imat će samo oni koji su prijavljeni da žive ovdje. Od 1999. Bošnjaci su redovito osvajali većinu, zahvaljujući tome što su pravo glasa imali svi koji su u Srebrenici živjeli 1991. Promjena pravila prije nekoliko tjedana izazvala je pravu uzbunu, jer bi grad nakon lokalnih izbora u listopadu ponovno mogao pasti u srpske ruke. Zato je i ljetni spokoj također prividan, jer već tjednima bukti medijski rat oko prava na Srebrenicu i na interpretaciju istine o ratu. “Ne možete ubiti 8000 ljudi, rastjerati njihove porodice i onda reći da mogu glasati samo oni koji su ostali u Srebrenici”, upozorio je predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, a reis-ul-ulema Mustafa Cerić dao je da se u svim džamijama pročita njegov poziv Bošnjacima da se registriraju u Srebrenici i svojim glasom osiguraju da genocid u Podrinju ne bude nagrađen. “Srebrenica je naša Meka”, poručio je reis prošlog tjedna.