OTVORENO PISMO

Uzoriti kardinale, zašto se niste pomolili u Jasenovcu kao papa u Auschwitzu?

    AUTOR:

  • OBJAVLJENO:
  • 28.09.2009. u 22:09

Poštovani gospodine nadbiskupe, uzoriti kardinale!

Otkad ste prije godinu i po pozvali mojega sina, povjesničara Ivu Goldsteina, i blizu dva sata s njim razgovarali uglavnom o Jasenovcu, znao sam da ozbiljno razmišljate o toj temi i da se spremate nešto poduzeti. Obradovalo me kad sam čuo da dolazite u Jasenovac na čelu hodočašća, u pratnji 300 svećenika Vaše nadbiskupije. Odlična ideja, pomislio sam. Umjesto rutinske molitve u okviru rutinske opće komemoracije, spektakularno hodočašće takva sastava, mišljeno kao veliki simbolički čin, možda je najbolji način da se prebrodi indiferencija Crkve prema jasenovačkim žrtvama koja je trajala nekoliko predugih desetljeća. Možda se dešava povijesni prijelom, možda hrvatska Katolička crkva napokon kritički preispituje svoj dosadašnji odnos prema traumatskim mjestima naše bliže prošlosti? Nažalost, ta vrijedna i originalna zamisao velikog hodočašća samo je napola ostvarena.

Prema Vašem protokolu, koji je bio unaprijed dostavljen Spomen-području Jasenovac, Vi ste nakon razgledavanja Muzeja trebali poći do Bogdanovićeva spomenika Kameni cvijet, obići kriptu pod kojom leže simbolički ostaci ubijenih logoraša i vratiti se da održite molitvu u Edukacionom centru Spomen-područja. Međutim, do spomenika niste došli. Iz Muzeja ste zaista pošli prema spomeniku i kripti, ali ste zastali na pola puta, kod velike makete koju ste razgledali, a zatim se okrenuli i vratili natrag u Edukacioni centar. Propustili ste izraziti pijetet žrtvama na mjestu gdje se to čini u Jasenovcu i na svim skupnim stratištima svijeta - nad kriptom pod kojom leže ostaci pogubljenih. Nijednom riječi niste objasnili taj neočekivani postupak. Neshvatljivo je da Vam se desio takav propust, kojim ste okrnjili tako lijepu i plemenitu zamisao. Zašto?

Od ljudi iz Vaše pratnje čulo se da su Vas već očekivali u Petrinji, da ste prema protokolu već bili gotovo puni sat u zakašnjenju, da ste morali ispustiti nešto od predviđenih obaveza. Naravno, objašnjenje je krajnje neumjesno. Ako se iz protokola već željelo nešto ispustiti, zar se baš “moralo” ispustiti ono bitno, središnji čin cijelog hodočašća - dolično poštovanje nevinim žrtvama? Oba Vaša neposredna poglavara - papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. - klečali su i molili pred spomenikom u Auschwitzu. Njihova simbolička gesta zauvijek je upamćeni povijesni čin, daleko snažniji od lijepih riječi, koje su također znali izgovoriti. Zar Vam to nije dovoljno uvjerljiv uzor da ste se i Vi trebali pomoliti pod spomenikom u Jasenovcu? Tijekom proteklih 40 godina taj je spomenik izrastao u najdojmljiviji simbol jasenovačke sveukupnosti, pa se usuđujem reći da tko nije došao do spomenika, nije ni bio u Jasenovcu.

Kao jedan od mnogih kojima je dio obitelji nestao u ustaškom logoru Jasenovac, želim Vam reći koliko mi je osobno žao što je Vaše lijepo zamišljeno hodočašće ostalo nedorečeno. Godine 1971., u povodu objavljivanja pretiska prve hrvatske štampane knjige “Misala 1483.”, kojem sam pretisku bio urednik i nakladnik, bio sam zajedno s Vašim prethodnikom, gospodinom Franjom Kuharićem, primljen u audijenciju kod pape Pavla VI. S gospodinom Kuharićem šetao sam tada Rimom, zajedno smo se vraćali u Zagreb i uspostavili srdačne odnose koji su trajali do kraja kardinalova života.

Dok sam bio predsjednik Židovske općine Zagreb, dva puta sam kardinalu predlagao da pođemo zajedno u Jasenovac. Prvi put je prilično odlučno odbio, drugi put se kolebao, oklijevao, pa kad mi se već činilo da ću ga uspjeti nagovoriti, nastupile su slutnje rata koje su definitivno onemogućile takav dogovor. Kad sam prije tri mjeseca pročitao službenu obavijest da se spremate u Jasenovac, radovalo me da se ostvaruje jedna od mojih davnih želja. Žao mi je što nije objavljen tekst Vaše molitve u jasenovačkom Edukacionom centru, za koju sam od prisutnih čuo da ih je dirnula. Utoliko sam pažljivije čitao Vašu propovijed u jasenovačkoj župnoj crkvi. Nažalost, moj je dojam da ste i tu zastali na pola puta. Slično Vašem posjetu Spomen-području: niste učinili posljednjih 200 metara, koliko Vam je još trebalo do kripte i spomenika.

Podsjetit ću najprije na neke značajne rečenice i neke lijepe misli kojih u Vašoj propovijedi nije bilo malo: “Ovdje baš sve vapi za istinom i molitvom”, jer “ovo mjesto jasenovačkog logora je škola u kojoj se spoznaje do koje mjere ljudi mogu biti ne ljudi”, pa zato “kao Crkva zdušno se zalažemo da se svim istinoljubivim sredstvima što prije istraže svi aspekti događanja prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata”, a “taj posao ne tiče se samo povjesničara, nego svakoga od nas”, i to “posebno zbog onih koji su ovdje trpjeli i bili ubijeni od strane pripadnika hrvatskog naroda, a još više od strane pripadnika Katoličkoj crkvi”, pa je stoga “čovjek dužan priznati nepravedno nanesenu patnju kako bi sebi prokrčio put u budućnost”, jer “zataškavati i prešućivati... znači unositi trajni nemir u društvo i javnost, jer i povijesna laž je zločin”.

O ustaštvu ste rekli da su “težnje i strahote Ante Pavelića i ustaša, slijepih privrženika nacionalnoj ideji, čiji je put vodio u vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja našega naroda, što je sav hrvatski narod odvelo u tragediju patnje i poniženja” - i time ste napokon prvi put, a možda i zauvijek, tako jasno i odlučno utvrdili nedvosmislen negativni stav hrvatske Katoličke crkve prema ustaštvu.

(Ipak, dozvolite mi već ovdje jedan “ispravak netočnog navoda”: u Vašoj, inače preciznoj rečenici neugodno strši riječ “sav” u sintagmi “sav hrvatski narod”, jer na svu sreću, dobar dio Hrvata već od samoga početka suprotstavio se ustaškom “vezanju uz ideologiju nacizma i fašizma” i nije se tim putem dao dovesti do “poniženja”, već je svojom borbom protiv ustaštva, nacizma i fašizma pred poviješću osvjetlao obraz hrvatskom narodu).

Pored točnih konstatacija i lijepih misli u Vašoj su se propovijedi, nažalost, našle i neke kontradikcije, nepotpunosti, pa i netočnosti. Osjećam se pozvanim da Vas na to upozorim, među ostalim potaknut i Vašim riječima kako je “prolaženjem godina sve manje onih koji mogu svjedočiti o svojim iskustvima i strahotama Drugoga svjetskoga rata, (pa je) važno da njihovom pomoći i svjedočanstvima u istini novi naraštaji dobiju i čuvaju primjereno razumijevanje tih događaja”, jer “znamo da puno toga, a osobito mir, ovisi o svakome od nas: od našega htijenja, stavova, naših riječi i gesta, no ponajprije od nastojanja da budemo otvoreni u istini”. Iako ste u Vašoj propovijedi odlučno rekli da “nismo došli ovamo radi raspravljanja i polemiziranja”, ipak ste dobar dio teksta posvetili vrlo žustroj polemici. Na primjer: “Spominjući sve žrtve ustaškog režima, s ovog mjesta dižemo svoj vapaj i za istinom o žrtvama komunističkog režima jer, nažalost, još uvijek se u nas taji, skriva i niječe zločin komunizma...”

Molim Vas, gospodine nadbiskupe, tko to u ovoj zemlji “taji, skriva i niječe zločin komunizma”? Možda neki osamljeni pojedinci ili manje grupe čiji se glas jedva čuje. Ako samo bacite letimični pogled na novinske naslove unatrag posljednjih 20 godina, uvjerit ćete se da je o zločinima komunizma pisano i da se još uvijek piše barem deset puta više nego o zločinima ustaškog fašizma. Razumijem Vaše resantimane u odnosu prema komunizmu, koji je u svojim poslijeratnim staljinističkim godinama nanio velike nepravde Katoličkoj crkvi, ali Vam to ne bi smjelo zastrti trijezan pogled na očigledne činjenice. Hrvatski sabor već je 15 godina pokrovitelj i sufinancijer godišnjih komemoracija na Bleiburgu, a sve do nedavno nije pokazao ni blizu takvih sklonosti prema komemoracijama u Jasenovcu.

Čak je i SUBNOR Hrvatske prije dvije godine objavio zbornik pod naslovom “Bleiburg” u kojem, doduše, još uvijek ima mjestimičnih kozmeticiranja istine, ali je većina tekstova prožeta iskrenim priznanjima zločina počinjenih 1945. godine od strane vlasti kojoj su svojevremeno pripadali i sami izdavači tog zbornika.

U Vašoj propovijedi ljutito pledirate da se žrtvama jasenovačkog logora “pristupi s poštovanjem, koje se očituje i u brizi za istinitim i cjelovitim popisom žrtava”, a svega jedan sat nakon što ste izgovorili te optužujuće riječi, u jasenovačkom ste se Muzeju uvjerili da kucate na otvorena vrata. Stručno osoblje Spomen-područja već više godina radi upravo na takvom popisu kakav Vi zahtijevate, a dosad je popisano i obrađeno 77.971 ime i prezime. Po mojoj osobnoj procjeni, to je već oko 80 posto ukupnog broja jasenovačkih žrtava, jer do sličnih su brojeva došli i neki mlađi istraživači u Beogradu, a prije toga i demografi Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović.

Na popisivanju se i dalje neprekidno radi i za dogledno vrijeme znat će se još približniji brojevi, pa će politikantske i manipulatorske polemike oko broja jasenovačkih žrtava, koje već pomalo zamiru, biti do kraja ušutkane. Dosad obrađeni popis žrtava Spomen je područje objavilo i u obliku knjige, pa mi je čudno da Vas, gospodine nadbiskupe, na to nisu upozorili Vaši savjetnici ili stručni suradnici, prije nego ste pošli u Jasenovac.

Na sličan način nedovoljno ste informirani o radu Instituta za hrvatsku povijest. U Vašoj propovijedi pitate se “zašto još uvijek nema popisa žrtava komunizma” i “tko to priječi, tko se tome suprotstavlja?” - a previđate da već šest-sedam godina u spomenutom institutu, sada pod vodstvom dr. Vladimira Geigera, kontinuirano radi grupa istraživača na projektu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”. Nitko im ne “priječi” taj rad, već ga hrvatska vlada izdašno podupire. U okviru tog istraživanja u Institutu već postoje brojni parcijalni popisi, neki su već i objavljeni u lokalnim publikacijama, stalno se radi na provjeri i popunjavanju, a u stručnim krugovima već su poznate i približne procjene ukupnog broja žrtava (koji je očigledno znatno manji od raznih proizvoljnih nagađanja, ali je ipak žalosno velik).

Jako me čudi Vaša rečenica kojom tvrdite da “dobronamjernom čovjeku ne može biti jednostavno ni razumjeti, a kamoli prihvatiti tumačenje da su žrtve Bleiburga i ‘križnih putova’ posljedice onoga što je ustaški režim počinio u Jasenovcu”. Zar time želite negirati maksimu o uzročno-posljedičnoj povezanosti povijesnog razvoja, koja, doduše, nije apsolut, ali je nedvojbeno bitna komponenta u slijedu događanja? Naravno, nedopustivo je zločin Bleiburga opravdavati Jasenovcem, kao što je nedopustivo opravdavati zločin Jasenovca diktaturom kralja Aleksandra, ali nema sumnje da je diktatura kralja Aleksandra bila jedna od komponenti koje su formirale ustašku mržnju, kao što je i Jasenovac bio važna komponenta u žestini bleiburškog osvetništva.

Na to ukazuju i brojna osobna i vjerodostojna svjedočenja, koja bih Vam lako mogao citirati kao dokaze. Možda je dovoljno da Vas podsjetim kako je Jasenovcem cijelo vrijeme njegova postojanja de facto zapovijedao Vjekoslav Maks Luburić, a taj isti Luburić bio je i posljednji zapovjednik vojske NDH koja se povlačila prema Bleiburgu.

U sastavu te vojske povlačilo se oko tri do četiri tisuće pripadnika Luburićeve “Ustaške obrane”, formacije koju su sačinjavali stražari i egzekutori u Jasenovcu i u drugim logorima i zatvorima NDH. Time ne želim reći da među postradalima na Bleiburgu i na Križnome putu nije bilo i mnogo nevinih ljudi, među kojima i nekoliko mojih znanaca iz Karlovca i okolice za koje znam da nikome nisu bili ništa krivi.

Kroz cijelu Vašu propovijed provlači se izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga, nivelacija i simplifikacija s kojom se osobno nikako ne mogu složiti. Sa stanovišta religije zločin je uvijek zločin, ali sa stanovišta povijesti, etike i pravde radi se o dva bitno različita zločina koje pomnija analiza ne može izjednačiti. Jasenovac je zločin genocidnog masovnog ubijanja civilnih pripadnika triju naroda - Srba, Roma i Židova - i zločin političkog terora nad neistomišljenicima iz redova vlastitog naroda; Bleiburg je ratni zločin masovnog ubijanja razoružanih zarobljenika četiriju vojski - oružanih snaga NDH, njemačkog Wehrmachta, slovenske bele garde i srpsko-crnogorskih četnika - koje su četiri godine ratovale na strani Zla. Žrtvama obaju zločina jedino je zajedničko što su ubijane bez regularnog ispitivanja i sudskog postupka. Da je kojim slučajem moglo biti suđeno počiniteljima, svaki bi sud morao uzeti u obzir razlike u okolnostima i karakteru zločina, pa ni kazne ne bi bile jednake.

Na kraju, nekoliko riječi o suočavanju s istinom o sebi samima, o “pogledu u zrcalo povijesti”, za koje uvjerljivo i rječito pledirate cijelom svojom propovijedi. Hrabro ste izrazili “svoju duboku bol zbog svih žrtava... (koje su) bile ubijene od strane pripadnika hrvatskog naroda, a još više od pripadnika Katoličkoj crkvi”. Takve misli u privatnim sam razgovorima čuo od kardinala Kuharića i prijatelja Živka Kustića, ali ne sjećam se da ih je ijedan od njih dvojice ikad tako pregnatno formulirao za javnost. Međutim, baš i tu ste stali na pola puta.

Ne znam je li pristojno i ljudski da Vam to uopće predbacujem, jer vjerojatno nije umjesno zahtijevati od čovjeka da o tako teškim temama odmah kaže baš sve, odjednom. U nastavku citiranog teksta s punim opravdanjem tvrdite da “Katolička crkva u tome i takvim zločinima nije sudjelovala niti ih je podupirala”, ali istovremeno prešućujete da su mnogi istaknuti predstavnici Vaše Crkve i većina njenih javnih glasila u samome početku oduševljeno pozdravili uspostavljanje ustaške NDH i da su još neko vrijeme, po mojem mišljenju predugo i previše, javno hvalili ustaše i ustaški pokret, postavši tako sukrivcima što je jedan dio Hrvata katolika predugo vjerovao Anti Paveliću i njegovim ustašama.

Navest ću samo jedan primjer, a ima ih stotine, možda i tisuće. U Katoličkom listu od 11. lipnja 1941., tadašnjem središnjem glasilu Katoličke crkve u Hrvatskoj, u udarnom članku pod naslovom “Veliko djelo Providnosti” dr. Vilim Nuk piše: “U pravi čas našao (se) Vođa naroda - naš POGLAVNIK... oko kojega se kupe Ustaše, kojih vjera i pobožnost zadivljuje... (te su) zaista Božji ljudi, Čist i neporočan naraštaj”.

A to je pisano kad su ustaški zatvori već bili prepuni i Židovi već bili obilježeni žutim lentama, kad je cijela Hrvatska već znala za masovne deportacije u logor Danicu kraj Koprivnice i ponešto se već načulo o masovnim pokoljima u Glini, Gudovcu, Lici i Hercegovini, a bilo je prošlo već više od tri tjedna otkad je Pavelić u Rimu predao hrvatsku jadransku obalu kao poklon fašističkoj Italiji.

Na svu sreću, bilo je u Katoličkoj crkvi i dalekovidnijih i hrabrijih svećenika i pisaca koji su na vrijeme uočili ustašku opasnost i njoj se suprotstavili. Vi, gospodine nadbiskupe, ne zaboravljate takve ljude, nazivate ih “dragocjenim uzorom hrabrih svjedoka”, među kojima ističete blaženog Alojzija Stepinca kao “nedvojbeno najuzornijeg”.

Bilo bi mi mnogo milije, a držim i pravednije, da ste na taj način prvenstveno istaknuli nekoliko drugih imena, ljude koji su istupili protiv ustaških zločina mnogo prije i odlučnije nego što je to učinio nadbiskup Stepinac, koji je prvi put javno osudio jasenovački zločin tek nakon više od godinu dana postojanja tog logora. Kao prvog naveo bih zagrebačkog kanonika Pavla Lončara, koji je već 20. travnja 1941. tvrdio da je Pavelić “duhovna sirotinja”, da “svećenici ne smiju biti ustaški oficiri”, pa je zbog takvih izjava po Izvanrednom prijekom sudu bio suđen na smrt, a zahvaljujući jedva isposlovanom pomilovanju odležao je dvije godine u Jasenovcu.

Nikako ne bih ispustio ni župnika Dragutina Štimca koji je sa svoje propovjedaonice u Drežniku, u vrijeme prvih ustaških pokolja na Kordunu i u Lici u proljeće 1941. godine, pozivao svoje vjernike neka ne stupaju u ustaške postrojbe, jer “Bog vidi sve, nemojmo na njegov sud izaći okrvavljeni i pomozimo braći u nevolji!” - te je riječi platio životom, ubijen u veljači 1943. godine, a nije točno utvrđeno da li od ustaša ili Nijemaca.

Molim oprostite mi, uzoriti kardinale, što sam bio tako izravan i opširan. Želio sam Vas uvjeriti da ste stigli samo na pola jednog plemenitog puta i da ga je vrijedno nastaviti. A na kraju ovog pisma želim Vam još reći da je i ta prva već prevaljena polovica vrijedan povijesni korak hrvatske Katoličke crkve i Vas kao njenog predvodnika. Nadam se da će Vam ovo pismo bar malo pomoći da sagledate kakve Vas još teškoće čekaju na daljnjim koracima i da ćete ih, možda, bar malo lakše savladati.

Želim Vam mnogo uspjeha, zdravlja i sreće i s poštovanjem Vas pozdravljaSlavko Goldstein.

Izdvajamo