Bili su to dani sreće i blagostanja. Sestra Nina i ja rekle bismo mami da idemo učiti u vrt, a šmugnule bismo u ljetno kino i gledale film. Davali se se njemački i talijanski, američkih nije bilo, prisjeća se naša sugovornica odbijajući dim cigarete. Popuši dnevno samo dvije-tri, uz neki fini liker ili dok s nekim ugodno ćaska. Nakon silnih desetljeća bježanja, skrivanja i strepnje, danas kaže da je napokon dobro.
- I opet sam na svojoj staroj adresi, tu gdje je sve počelo, u Ilici 10 - kaže.
Ona je Vesna Grivičić Žanić. Rođena je 30. svibnja 1928. Otac joj je Leonardo Grivičić, čovjek koji je sponzorirao Antu Pavelića u njegovu političkom usponu, ali se ranih 40-ih s njim razišao do te mjere da više nisu razgovarali.
- Moj tata je pred nekim uglednim ljudima na jednom prijemu Paveliću rekao da Židovima treba dati putovnice, a ne logorske brojeve. Poglavnik je to loše primio i mislim da otad više nisu razgovarali. Dotad je Ante Pavelić imao veliko povjerenje u mojeg oca. Naša dadilja Helika nosila mu je hranu u košarama iz naše kuhinje gore na Markov trg, u poglavnikov ured. Bojao se da ga netko ne otruje - priča naša vremešna sugovornica. No, za tadašnju djevojčicu su 30-e godine, ali i početak 40-ih bile najveselije razdoblje života. Tada nije znala u kakvim vremenima živi i koji sve ljudi dolaze u posjet njezinim roditeljima u njihov stan u centru Zagreba.
- Imali smo lijep vrt iza zgrade u Ilici. Četiri godine starija sestra Nina i ja smo se pomalo brinuli o raslinju. Tu sam naučila i pucati. Tata je imao tvornicu pulovera izvan grada - kaže danas, misleći na veliku tvornicu tekstila na Črnomercu gdje je poslije niknuo Plivin istraživački centar. Osim te tvornice, Leonardo Grivičić imao je i pogon za proizvodnju kemikalija u Sisku, zgradu s kinodvoranom i trgovinom u Ilici 10, kuće u Zagrebu i na moru, zemljišta u Lici, a pred kraj lagodnog života počeo je i gradnju tvornice šećera u Županji. Ukratko, 1941. Grivičići su slovili kao jedna od najbogatijih hrvatskih obitelji.
Goleme svote novca u sefovima
- Ali, tata je istodobno bio i iznimno skroman. Imao je dva auta, jedan BMW i jedan Fiat, no vozio se tramvajem na posao. Bila je to električna ‘jedinica’, sjećam se kao danas - priča kći pokojnog tvorničara.
Leonardo Grivičić umro je od raka jednjaka tri godine nakon propasti endehazije i bijega izvan granica novonastale Jugoslavije.
- Mama je ostala u zatvoru devet mjeseci, a tata, sestra i ja pobjegli smo najprije u Austriju te potom u Italiju. Svakako smo putovali do Rima, malo autobusom, malo vlakom, malo pješice. Tata namjerno nije ponio novac sa sobom. Nije htio biti loš primjer. Uzeo je samo za troškove putovanja. Goleme svote ostale su u sefovima i na bankovnim računima, a mi smo doista gladovali. Doslovno smo preko noći iz svile i grijanih salona završili na blatnjavim šumskim stazama, pokisli i bez ideje gdje ćemo završiti. Oca je sve to užasno pogodilo. Vidjelo se da pati, ali nije nas htio obeshrabriti pesimizmom. Noćili smo po crkvama i župnim uredima na potezu od Zagreba, preko Slovenije i Austrije kroz gotovo cijelu Italiju sve do Rima. Kardinal Alojzije Stepinac osobno je tati dao dokument pisan latinskim jezikom, koji je pripadnicima klera bilo gdje u svijetu davao do znanja da nam trebaju pomoći u hrani i smještaju. Taj nam je papir značio sve. Zahvaljujući njemu smo preživjeli. Kardinal Alojzije Stepinac volio je moju sestru Ninu i mene. Bile smo mu jako drage. Prijašnjih godina često je dolazio k nama u stan.
Sestra Nina i ja šutjele smo i slušale oca jer nije bilo druge. Ništa nismo znale o životu. Bile smo nespretne u kućanskim poslovima. Nismo znale kuhati. To nije čudo jer o nama je cijelo naše djetinjstvo brinula naša dadilja Helika, žena s kojom smo nakon bijega u Južnu Ameriku nastavili održavati kontakt pismima. Ona je bila naša jedina pouzdana osoba koja je ostala u Hrvatskoj i u koju smo imali povjerenje - objašnjava Vesna Grivičić Žanić.
Nakon devet mjeseci skrivanja u Rimu, gdje su ih konstantno tražili jugoslavenski agenti, obitelji se pridružila Vesnina majka. O boravku u jugoslavenskom zatvoru ta jaka žena nikad nije opširno pričala. Vesna samo zna da zatvorski čuvari nisu prema njoj imali milosti i da su je tjerali hodati, iako je imala ozlijeđenu nogu. Kad se obitelj napokon okupila, krenuli su brodom prema Argentini. Dolaskom u Buenos Aires Grivičićima je bilo puno lakše. Brojni hrvatski iseljenici, uglavnom pripadnici Pavelićeve elite, prihvatili su ih i pomogli im naći smještaj. No, bolest je, nažalost, slomila glavu ovitelji i on je umro duboko nesretan zbog svih trauma koje su se dogodile njegovoj obitelji.