Talijanski duce Benito Mussolini, koji je 1922. započeo graditi fašistički režim, Njemačku je na početku vladavine znao ismijavati. Dok su Talijani imali staru i razvijenu kulturu, Nijemci nisu poznavali alfabet, rekao je u jednom govoru. Potom se Njemačka s Adolfom Hitlerom pretvorila u najvećeg saveznika i suradnika talijanskog diktatora, usavršila je fašističku ideologiju, a obje su se države sada nazivale “mladim nacijama”, bile su simboli vitalnosti “nove Europe” i motori stvaranja Novog poretka. Ta su dva totalitarna, desna carstva na jugu i u srcu europskog kontinenta okružila Srednju i Istočnu Europu sa zapada. S istoka se nalazio Sovjetski Savez Josifa Visarionoviča Staljina. Većina država između dva bloka, nastala nakon Prvog svjetskog rata, trebale su biti sanitarni kordon prema boljševizmu i agresivnoj Njemačkoj, ali tu ulogu, ako su je ikada i mogle, već duže vrijeme nisu igrale. Svim državama od Baltika do Jadrana i Crnog mora vladali su konzervativni, autoritarni, nedemokratski režimi. Najprije je šokiranom Mađarskom nakon gubitka dvije trećine teritorija zavladao admiral Miklós Horthy. Potom su Bugari 1923. slavnog seljačkog vođu Aleksandra Stamboliskog likvidirali, odrezali mu ruku kojom je potpisao ugovor u Neijiu. U Poljskoj je zavladao maršal Józef Piłsudski, general Metaxas u Grčkoj, Corneliu Codreanu s Legijom arhanđela Mihaela u Rumunjskoj. U Jugoslaviji je kralj Aleksandar uveo osobnu diktaturu, ukinuo političke partije, zabranio nacionalna imena, nakon što je vođa oporbe Stjepan Radić s nekoliko zastupnika Hrvatske seljačke stranke ubijen usred parlamenta!
Izuzetak je bila Čehoslovačka, ali je njezina demokratska vlast ubijena Minhenskom kapitulacijom 1938, u kojoj su sudjelovale baš one države koje su trebale čuvati samostalnost i prozapadnu čvrstoću “uspravnice” od Baltika do Crnog mora. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu sačuvali ni Španjolsku, u kojoj interveniraju Hitler i Mussolini, a Japan je napao Kinu. Hitler je pripojio Austriju 1938. i najavio da je zadaća Njemačke zaštititi sve Nijemce izvan Reicha.
Kako je njemačko gospodarstvo jačalo, kako su Britanci i Francuzi bili sve udaljeniji, Srednja je Europa prirodno sve više ovisila o Njemačkoj. Svijet se mijenjao, mijenjale su se granice, a agresija nije mogla biti zaustavljena. Što radikalnije, to uspješnije, što konzervativnije, to prihvatljivije. Radikalna je bila i oporba režimima, bilo ona na ljevici, često nelegalna, još više ona s desna. Sve je vodilo promjeni, sve je sugeriralo da će promjena biti radikalna. U jugoslavenskom slučaju protivnici režima bili su oslonjeni na Bugarsku, Mađarsku i Italiju, zemlje koje su izravno podsjećale na fragilnost sustava stvorenog nakon Velikog rata, na složenost države koja je neprestano bila na rubu incidenta. Tradicije liberalizma ionako jedva da je postojalo na prostoru Srednje Europe. Nove su države imale velike zajednice manjinskih naroda, slabu srednju klasu, velike veleposjede, često nerealno visoko mišljenje o samima sebi. Kada je trebalo nešto učiniti, suzdržale su se od jasne demonstracije sile. Mala antanta, Rumunjska i Jugoslavija nisu pomagale Čehoslovačkoj 1938; nitko nije pomogao Albaniji godinu dana kasnije. Bile su preslabe pomoći, ali nisu imale niti potporu.
Talijanski vođa Mussolini početkom travnja 1939. već je bio načistu da kralj Zog iz Albanije mora otići, kao i da Albanija treba nestati. Zog je tih dana slavio rođenje princa-nasljednika. Talijanski ministar vanjskih poslova, grof Ciano, u dnevnik je zapisao ironično: “Dokle će taj biti prestolonasljednik Kraljevstva Albanije?” Albaniju su u Rimu bili spremni osvojiti, ali su morali znati da se Jugoslavija neće uplesti u operacije. Doista i nije. I Beograd i Atena ostali su tihi. Jedina mobilizacija jugoslavenskih snaga, rekao je grofu Cianu ministar vanjskih poslova Kraljevine Aleksandar Cincar-Marković, bilo je začešljavanje kose na tjemenu da pokrije ćelu.
Na dramatične promjene u Europi, neprijateljske režime posvuda uokolo Jugoslavije, vladajući krugovi u Srbiji i Hrvatskoj tek sada su, na kraju desetljeća, reagirali. Trebalo je riješiti “Hrvatsko pitanje”, problem koji je državu činio ranjivom. Zatvori li se najbolnija točka neslaganja dva najveća naroda, što je Maček uspio stvaranjem Banovine Hrvatske, moguće je bilo rješenje jugoslavenskog čvora. Jedino se s tako postignutom stabilnosti moglo kapitalizirati činjenicu da je Balkan za Adolfa Hitlera bio dalek, nezanimljiv svijet na koji nije namjeravao trošiti snage. U prekrojenoj Europi, Njemačkoj je Jugoistok mogao biti ekonomski zanimljiv. Do tada, Nijemci su osjećali odbojnost prema Balkanu, ali raspad Kraljevine Jugoslavije dugo nije bio planiran u Berlinu. Hitler, konačno, nije imao niti do kraja jasno izgrađenu ideju prema Slavenima. Kao i cijela nacistička politika, i rasna teorija prema Slavenima bila je prepuna improvizacija, prilagodbi, iskorištavanja mogućnosti, pa se tako postavljala i ideologija. Tako su na kraju Hrvati, uz Slovake, dobili marionetske države, bugarski su “prijatelji” bili najbolji od Slavena, a Poljaci, Rusi, Ukrajinci prolazili su kroz pakao. Samo sa Židovima Hitler je od prvoga dana znao što želi.
Kraljevina Jugoslavija je dobre odnose s Njemačkom imala od svoga nastanka pa sve do ožujka 1941. Vlada premijera Dragiše Cvetkovića i njegova zamjenika Vladka Mačeka, zajedno s princem Pavlom kao formalnim šefom države, razmatrala je da 1940, nakon što je Italija iz okupirane Albanije napala Grčku, zauzme Solun. Tako se konačno mogao ostvariti davni srbijanski san o izlasku na Egejsko more, ali i onemogućiti da Italija stisne Jugoslaviju i s juga. Nijemci su podupirali takva jugoslavenska nastojanja, pa su, sve u nastojanju da Kraljevina Jugoslavija ostane mirna i cijela, u ožujku 1941. takvo rješenje zajamčili, ishodivši i Mussolinijevu suglasnost. Jugoslavija je očito još bila u svim planovima. Rat je Europu mijenjao, ali nikome više nije posebno odgovarao kaos na Jugoistoku. Nestanku Jugoslavije nisu se veselili ni Grci. Mada napadnuti od Italije, bez pomoći sa sjevera, u slučaju da se Hrvatska osamostali, ostavila bi Srbiju bez izlaza na more, pa bi se ona prirodno okretala prema Egeju i tako pritiskala na Grke.
Tako se velika igra igrala oko male zemlje jugoistoka Europe, koja je bila nestabilnija od brojnih država koje su već prestale postojati. Različite su politike bile moguće, pa su i Talijani podržavali svoga podstanara, ustaškog vođu Antu Pavelića, pomagali Vladka Mačeka, podupirali Albance na Kosovu, čak su i Slovencima osigurali određena autonomna prava. Sve dok je Jugoslavija najizglednija opcija, sve dok se ona ne propituje, karte se nisu miješale. Sve se promijenilo tek nakon što je vlada Cvetkovića i Mačeka, uz privolu kneza Pavla, potpisala pristup Trojnom paktu 25. 3. 1941., a onda pala uz usklike “Bolje rat, nego pakt” u vojnom udaru generala Dušana Simovića. Najbizarnije je bilo da je nova vlada, koja je zbog potpisivanja Trojnog pakta smijenila prethodnu, odlučila pridržavati se svega potpisanog, uključujući i neutralnost. Na unutarnjem planu, prva zadaća je bila Mačeka nagovoriti da se vrati u vlast.
Hitler je sada odlučio promiješati karte i na europskom Jugoistoku stvari drukčije urediti. Napad na Beograd započeo je 6. travnja 1941. u 5.15. ujutro, a poginulo je 17.000 građana. Dok su još trajale borbe neorganizirane, slabo raspoređene kraljevske vojske, u Zagrebu je 10. travnja 1941. proglašena NDH. Još je sedam dana trajao Travanjski rat a da Kraljevska vojska nije kapitulirala, dok su ministri bježali prema Londonu, gdje će stolovati još četiri godine, dok se u Zagrebu organizirala nova država. Sedam dana duže nakon kapitulacije Njemačke 8. svibnja 1945. trajalo je i povlačenje NDH. Rat je završio, a Pavelić i ustaška vlast tek su se izvlačili iz zemlje.
Uspostavljena nova država na Balkanu bila je dio Osovinskog sustava Njemačke i Italije. Nezavisna Država Hrvatska na vlast je dovela Mussolinijeva čovjeka, što Nijemci nisu željeli. Vladko Maček bio bi osoba s legitimitetom da preuzme vlast, no Maček je bio na strani Saveznika, baš kao i veliki dio HSS-a koji je predvodio. U Zagrebu je uspostavljena država koja je imala hrvatsku vladu, policiju, poseban sustav obrazovanja, vojsku i politiku koja je tumačila da su Hrvati arijevci. Nije imala suverenost jer nikada nije nadzirala vlastiti teritorij. Organizirala je logore i započela istrebljenje Srba, Roma i Židova, i to takvim ritmom i takvom predanošću koja je, unatoč svom kaosu u kojem je djelovala, učinila zločine koji su se drugdje događali sporije ili se nisu ni dogodili.
NDH je bila država kojom su, pisali su i skloni joj suvremenici, upravljali primitivci, gdje se nije znalo što su čije ovlasti, čiji vođa jedva da je putovao. Prigovorio je to jednom duhovnik oružanih snaga Poglavniku, rekavši kako Churchill i Roosevelt putuju i izlažu se pogibelji, ali on, eto, nikada da bi podigao moral u provinciji. Šutnja je bila odgovor Poglavnika. Stvorena je zemlja u kojoj je anarhija bila posvuda, država u kojoj oružane snage NDH nikada nisu vladale cjelokupnim teritorijem jer su negdje važniji bili Talijani, negdje Nijemci, negdje uspješniji četnici, a uglavnom svugdje partizani. Stvorena je država koja je ubijala svoje sunarodnjake jer su mislili drukčije. Prezirala se liberalna demokracija i parlamentarizam.
Bila je to država koja je trebala ostati u dovoljnom stupnju kaosa zato da Hitler i Mussolini, bude li trebalo, uvijek mogu intervenirati. Bila je to država rasnih zakona, gdje su Srbi i Židovi ubijani masovno, država koja je izdržala točno onoliko koliko je trajala i Hitlerova Njemačka. NDH je nastala bez stvarnog entuzijazma onih koji su je stvorili, trajala je kao zločin i kaos, a danas, umjesto da potone u školske udžbenike i muzeje kao opomena, živi iznova na nogometnim stadionima i u ministarskim kabinetima.
Mnogi su se Hrvati veselili vlastitoj državi, ali to ne znači da su je s NDH zaista i dobili.