SMJENA GLAVNOG UREDNIKA 'SVJETLA RIJEČI'

Veliki raskol među bosanskim i hercegovačkim franjevcima

Goran Mehkek/CROPIX

Protivimo se odluci o smjeni fra Drage Bojića s mjesta glavnog urednika jer je neetična, neljudska, nekršćanska i jer je protivna načelu dobrog upravljanja. U znak neslaganja do daljnjeg prekidamo svaku suradnju s redakcijom Svjetla riječi. Ne možemo prihvatiti smjenu urednika koji predano, kreativno i vrlo odgovorno ostvaruje uređivačku politiku koja predstavlja stvaralački kontinuitet najboljega što je dala franjevačka zajednica Bosne Srebrene u posljednjih teških trideset godina.

Ako ovo ne smatrate dovoljnim razlogom i odgovornim prijedlogom, naš sljedeći korak bit će traženje podrške šire javnosti i internacionaliziranje našeg zahtjeva”, glasi peticija 36 poznatih fratara, časnih sestara, ali i književnika, povjesničara i intelektualaca, koja je ovih dana uzburkala Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini i, još više, kao rijetko kada ukazala na duboke razlike između dviju tamošnjih franjevačkih provincija: Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije Blažene Djevice Marije.

Među potpisnicima ovog apela nalaze se fra Marko Oršolić, fra Luka Markešić, fra Ivan Šarčević, fra Josip Jozić, književnici Josip Mlakić i Ivan Lovrenović, povjesničar Ivo Banac, filolozi Ivo Pranjković i Ivan Pandžić, poznata teologinja Anna Maria Gruenfelder te niz utjecajnih pripadnika katoličke zajednice u Bosni.

A u epicentru su se našli poznati franjevački mjesečnik Svjetlo riječi i njegov donedavno glavni urednik, fra Drago Bojić, koji je smijenjen zbog političkih razloga - optužbi da su hercegovački franjevci podržavali (kako je rekao) zločinačku politiku Herceg-Bosne, a usput je negativno govorio i o fenomenu Međugorja i tamošnjeg, navodnog ukazanja Djevice Marije.

Koncil i Svjetlo riječi

Ubrzo je uslijedila reakcija iz Hercegovine. Tjedan dana kasnije reagirao je hercegovački provincijal fra Miljenko Šteko koji je u pismu provincijalu fra Lovri Gavranu i Upravi Bosne Srebrene ultimativno zahtijevao sankcije protiv Bojića. Bosanski franjevci su popustili i Bojić je eliminiran iz Svjetla riječi, katoličkog tjednika koji se najpreciznije može opisati kao apsolutni antipod Glasa Koncila. Dok u Glasu Koncila gotovo i ne pokušavaju prikriti desničarske stavove i iz broja u broj ratuju s fiktivnim komunistima koji vladaju Hrvatskom, Svjetlo riječi se od početka izlaženja sve do danas reklamiralo kao “list koji će njegovati i sve one opravdane razlike koje postoje unutar katoličkog jedinstva, iskreni i otvoreni dijalog s drugima, kako s kršćanima i njihovim crkvama i zajednicama, tako i s muslimanima i drugim vjernicima i ljudima drugačijih uvjerenja i svjetonazora”.

Stigma zbog ustaša

U impresumu - s priličnom dozom ponosa - nalazi se i opaska da se radi o jednom od najmodernijih magazina na južnoslavenskom prostoru, što je teza koja je nezamisliva u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U skladu s ovakvom uređivačkom politikom, u Svjetlu riječi objavljvali su i Bošnjaci, Srbi, pripadnici drugih vjeroispovijesti, kao i ateisti. Nije iznenađujuće da je veliki dio klera s prezirom gledao na ovaj katolički magazin, a franjevce koji su pisali za Svjetlo riječi atribuirali kao jugonostalgičare, udbaše ili Alijine Hrvate.

Posljednjih godinu dana Svjetlo riječi vodio je fra Drago Bojić, profesor komunikologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji živi u Franjevačkom samostanu Svetog Ante na Bistriku, a direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra IMIC - “Zajedno” u Sarajevu. Drago Bojić je često napadao crkvene struktre zbog desničarenja i nostalgije za NDH. Već ranije je izazvao Katoličku crkvu optužbom da se u dijelu vjerskog tiska mogu pročitati nacionalistički i fašistički tekstovi koji glorificiraju NDH, njezine zagovaratelje, aktere i simpatizere, primjerice u sarajevskom Katoličkom tjedniku.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini dugo je vremena bila stigmatizirana zbog potpore ustaškom režimu, zbog čega je nastradao veliki broj svećenika i franjevaca, ali i biskupa. Nakon završetka Drugog svjetskog rata dotadašnji sarajevski nadbiskup mons. Ivan Šarić (koji je Antu Pavelića opisivao apostolom) pobjegao je pred komunistima u Španjolsku, gdje je i umro, a mostarski biskup mons. Petar Čule je na sudskom procesu 1948. osuđen na višegodišnju robiju. Skopskog biskupa Smiljana Čekadu, koji je kao apostolski upravitelj upravljao Banjolučkom biskupijom, tadašnje komunističke vlasti su 1949. protjerale iz BiH i zabranile mu djelovanje na tome području.

Dok su u Hercegovini redovito podsjećali na komunističke likvidacije tamošnjih svećenika, za franjevce poput Bojića NDH je bila simbol zločinačke fašističke države prema kojoj nije bilo nikakvog sentimenta. Prije tri godine fra Drago Bojić je eksplicitno napao Herceg-Bosnu i Franju Tuđmana: “Iako je o Herceg-Bosni, hrvatskom projektu zla devedesetih godina, za koje je u međuvremenu optuženo cjelokupno ondašnje rukovodstvo, čemu je smrću izmakao njezin glavni ideolog, gotovo sve rečeno, čini se kako uvijek iznova valja podsjećati na njezin zločinački karakter”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo