Ma što ste mu dali jesti - sad je opet živnuo?!”
Tako je Darko Milinović, tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar zdravlja 2009. godine u tri ujutro komentirao maratonske, devetnaestosatne pregovore oko osnovice prosvjetarskih plaća na kojima je Vilimu Ribiću, predstavniku Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja sindikata obrazovanja, kao dijabetičaru postalo mučno.
- Važan smo dogovor postigli, zaštitili smo osnovicu u krizi, premda se Jadranka Kosor ljutila i stalno dolazila pred novinare s tvrdnjama - Ribić sve koči. Nismo podlegli tom stalnom pritisku i optužbama.
Ribić je uzrujao i pokojnog predsjednika Franju Tuđmana koji je sindikalce u jesen 1992. pozvao k sebi na Pantovčak; želio je socijalni mir i bio je spreman ispuniti sve zahtjeve, samo da odustanu od štrajka. Dragutin Lesar mu je objasnio da ne mogu donijeti takvu odluku bez tijela sindikata. Tuđman se pozvao na autoritet predsjednika države. Ribić mu je, pak, uzvratio da jako poštuje instituciju predsjednika, ali kako je od nje važnija demokratska procedura koja je i njega dovela na vlast. “Valjda ja znam što je demokracija”, promrsio je Tuđman, lupio papirima po stolu i rekao da je sastanak završen.
Radničko dijete
Ribić je godinama poslije postao HDZ-ova meta prisluškivanja tajnih službi, ali unatoč tome Tuđmana danas ne pamti kao autokrata kojemu se nije usudio nešto reći.
- Tuđman je bio nagao, ali tolerantniji i od Milanovića i Linića.
Te anegdote oslikavaju koliko je Ribić znao izludjeti drugu stranu u pregovorima za veće koeficijente, osnovicu, plaće, benefite... U svijet sindikalnih prava uronio je kao radničko dijete koji je zbog roditelja upisao ekonomiju, tek poslije svoj prvi izbor filozofiju i književnost, postdiplomant makroekonomije kod uglednog profesora Branka Horvata. Sindikalac je postao s iskustvom noćnog portira za vrijeme studija, jednogodišnjim radom na Zagrebačkoj televiziji i statusom znanstvenog asistenta, specijaliziranog za ekonomsku povijest u Institutu za suvremenu povijest. Nakratko je koketirao i s politikom, bio je suosnivač Vujićeve Socijaldemokratske stranke. I danas se deklarira kao socijalni demokrat i kejnzijanac.
Ako je Ribić dobro izračunao, u četvrtak navečer u svom uredu na šestom katu nove zgrade na Trešnjevci, Mornar mu je 19. ministar obrazovanja, a ovaj štrajk 15. velika sindikalna akcija. Ribić je štrajk započeo prošli petak sa zahtjevom da i prosvjetari, kao i zdravstveni sektor, dobiju povećanje od četiri posto. Ministar Vedran Mornar, “lišen političke snage, inače pristojan čovjek, pristao je biti Milanovićev ministrant”, kako ga opisuje Ribić, odustao je od sudske zabrane štrajka. Loše su ga savjetovali, procijenio je Ribić i otkrio da bi, da je sud, kojim slučajem, donio takvu odluku, sindikat aktivirao Plan B i proglasio štrajk solidarnosti.
- Licemjerno je da sada to odustajanje tumači demokratičnošću ove vlasti. Nije imao osnove, inače bi tražili zabranu štrajka.
U 25 godina sindikalnog liderstva kritičari su Ribiću lijepili epitete komunjare, nerealiziranog političara, uhljeba, ucjenjivača, faraona... Ministri, premijeri, potpredsjednici odlazili su u povijest, mnogih ćemo se danas teško i prisjetiti, a Vilim Ribić ostao je i postao sindikalna varijanta hrvatskog Broja 1. Premda prosječna plaća u obrazovanju sa svim dodacima iznosi 5.508 kuna, manje od hrvatskog prosjeka od 5.685 kuna, a on sam zarađuje gotovo 14.000 kuna, Ribić smatra da bi bez sindikata život prosvjetara bio znatno gori - najveće povećanje od 28 posto izborio je 1998. godine.
Sindikalni Tutankamon
- Dugovječni sindikalist, Tutankamon! To su Milanovićevi “komplimenti” na moj račun, na čemu mu se zahvaljujem. Sretan sam i ponosan što me svake četvrte godine delegati biraju dajući mi najveći broj glasova između 60-tak kandidata u tajnom glasovanju, među kojima su i cijenjeni sveučilišni profesori. Dok me god oni hoće, dotle ću raditi ovaj posao, neovisno o Milanovićevom lupetanju. Valjda bi i Milanović htio biti dugovječan, al’ neće ići.
Pregovori koje je Ribić vodio posljednjih 25 godina s vlašću svojevrsni su politički retrovizor u kojemu se ogledaju preferencije, svijest i stilovi različitih opcija; razlike između onoga što su javno propovijedali i njihovih realnih dosega u ministarskoj poziciji.
- Summa summarum, zvuči nemoguće i ni sam ne znam kako bih to objasnio, ali HDZ-ovci su se pokazali veći socijaldemokrati od SDP-ovaca. SDP je s nama najviše podbacio, oni nisu ono za što se izdaju. Ni Sanader, ni Mateša ni Škegro nisu nas tako izigrali kao što je Milanović pa nam onda ni politički predznak nije presudan. Shakespeare bi rekao da bi ruža jednako mirisala i da se drugačije zove. SDP već godinama vonja neoliberalno. Milanović nas podcjenjuje, a mi njega zauzvrat ne volimo. Stalna svađa i samoisticanje, kao vrsta pomaknute osobnosti. Ne povezuje i ne mobilizira ljude. Teški je promašaj i ekonomska politika. Imali smo zastoj pune tri izgubljene godine. Slijepo je slijedio zahtjeve Europske komisije i politiku rezanja čiji tempo diktira Angela Merkel. Amerika je izašla iz krize zato što je spašavala potrošnju, plaće i radna mjesta, preuzela na sebe čak i loše kredite, smanjila poreze i povećala javni dug, kao i većina europskih zemalja. Kod nas je sve obrnuto, SDP je sve ove godine potkopavao sindikate Zakonom o reprezentativnosti, tvrdio da su sindikati retrogradni, prijetio ukidanjem Gospodarsko-socijalnog vijeća, umjesto partnerstva razvijali su neprijateljstvo. Milanović ne shvaća da nije u sporu s čelnicima sindikata već s 80 tisuća ljudi. On je orao, a ti su mu ljudi očito muhe! Katastrofa od pristupa i odnosa, ne može se Ribić zaustaviti u kritici politike premijera.
“SDP nas je prevario već nekoliko puta. I već 2000. smo se razočarali”, prisjeća se Ribić, koji je 2000. pozvao članove da uskrate svoj glas HDZ-u u korist SDP-a i HSLS-a. Čak su i plaćali oglase u novinama. To mu je, priznat će, bila velika lekcija. Nakon samo dva mjeseca vlasti SDP im je skresao plaće za deset posto.
- To mi je bio pravi šok. Tada sam naučio da smo najslabiji nakon izbora jer naši vlastiti članovi žele novoj Vladi dati šansu. Mislio sam da su ljudi manje politizirani, a više sindikalizirani. Ja sam odmah predlagao štrajk, ali skoro su me rasturili. Sa Željkom Antunović potpisali smo privremeni sporazum koji je ona izigrala za samo nekoliko mjeseci. Stoga smo ipak u prosincu, 8. 12. štrajkali, da bismo 13. 12. članstvu ponovili isto... Na sreću, Račan je Željku Antunović zamijenio Goranom Granićem, najboljim čovjekom kojeg je hrvatska politika ikad imala, i on je otvorio zdrav i normalan odnos i potpisali smo Temeljni kolektivni ugovor. Borislav Škegro je bio također veoma korektan.
Hoćete li sada agitirati za konkretnu stranku? Vjerojatno ćemo ljude informirati tko što za njih nudi, ali bez agitacije, odgovara Ribić.
Kad podvuče crtu ispod svog 25-godišnjeg bildanja mišića u političkom ringu Ribić zaključuje da mu je iskustvo, ipak, dobro. S malo njih, poput Linića, Čačića, Šukera, Mrsića, nije uspio naći zajednički jezik. Uvjeren je da su ti odnosi “ovisili o pregovaračkim talentima i sposobnosti tih osoba da shvate ograničenja i mogućnosti druge strane. Navedeni nemaju tu moć uživljavanja da bi mogli kreativno pronaći kompromisna rješenja u konfliktu”.
Bez moći uživljavanja
- Ivica Račan je imao tu moć, a i Ivo Sanader, koji je imao veliki kapacitet za rješavanje problema, bio je sposoban u kratkom roku apsorbirati problem. I Račana i Sanadera je zanimalo što im rade ministri. Uvijek su se indirektno, lukavo raspitivali o problemima i sami zaključivali koliko im je ministar kompetentan. Milanovića to uopće ne zanima. Vlatko Pavletić bio je veliki gospodin, širokih pogleda i s visokim stupnjem demokratičnosti - 1991. došao sam ga moliti za pomoć za neke naše članove Srbe koji su imali velikih problema.
Odmah se strašno založio za njih. Hrvoje Kraljević bio je ministar poštenjačina, s dobrim namjerama kojeg su srušili partikularni interesi na Sveučilištu. Ljilja Vokić je bila teška, nismo dijelili iste stavove, ali imala je talent operativke koji smo morali respektirati - što je naumila, to je i provela, a poznavala je sustav iznutra, što se, primjerice, kod Mornara ne vidi. Ivan Šuker me htio izvozati s koeficijentima... Željko Jovanović pokazao se kao rigidni vojnik partije koji o sustavu obrazovanja nije imao pojma... prisjeća se Ribić svojih iskustava s ministrima i nastavlja:
Primorac najagilniji
- Dragan Primorac bio je najagilniji ministar prosvjete do sada. I jedini ministar koji je otvoreno bio na našoj strani u štrajku. Kad smo 2006. štrajkali četiri dana, pozvali su nas Stjepan Mesić, Sanader, Jadranka Kosor kao potpredsjednica i Primorac. Tražili su nas da odustanemo od štrajka zbog krize s Branimirom Glavašem. Primorac je crven u licu od bijesa u ruci držao kovertu i rekao: ovdje je moja ostavka ako se ovim ljudima ne udovolji.
Na taj je veliki štrajk Vertikale koji je završio potpisivanjem Sporazuma o plaćama u studenom 2006. Ribić je i najponosniji. Za njega su, priča, razradili vojničku strategiju: najprije je krenuo najjači dio sustava, srednjoškolski, onda slabiji osnovnoškolski, a kad su se oni zaljuljali u štrajk je ušao treći sustav, koji je objektivno najmanje sklon štrajku - visoko školstvo.
On sam, procijenit će, najviše je digao tlak Liniću:
- Linić je bio nemoguć, on se ljutio, ma ne ljutio, nego bjesnio kad bi netko mislio suprotno od njega. Na sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća, kad je uveo smanjivanje doprinosa za zdravstvo sa 15 na 13 posto, upozorio sam ga da ta odluka neće dati učinke. Rekao sam mu da te tri milijarde kuna poslodavci neće vratiti u proizvodnju jer su prezaduženi i jer nema potražnje. Pobjesnio je. Pokazalo se da sam pogodio.
Karamarko ga zbunio
Šokirao je Ribića i Tomislav Karamarko s kojim se nedavno susreo i odbacuje teze kritičara da je taj susret bio neprincipijelna ucjena SDP-a:
- Volio bih i da nas je Milanović pozvao. Ali nije, iako smo to tražili. Karamarko je u neposrednom kontaktu dijametralno suprotna osoba od one kakvog sam ga doživio u medijima. Koncilijantan i kooperativan, jednostavan i prirodan. Rekao sam mu da u javnim istupima stvara potpuno suprotnu sliku i da dijeli Hrvatsku, radikalnim i isključivim izjavama, što ne možemo podržati.
Lepeza pritisaka vlasti na sindikat svih ovih godina bila je šarena: od prijetnji oduzimanja dijela plaće štrajkašima, diskreditiranjem zbog njegove plaće “kao da sam si je sam odredio”, do nedavnog zastrašivanja sudom. Ipak, najgora mu je javna prozivka iz 2012. da je Ribić alias sindikalni mogul bankrotirao zbog izgradnje nove sedmerokatnice na Trešnjevci i nezajažljivosti.
No, prije tri godine mu nije bilo smiješno. Ta mu je optužba, priznat će, priuštila nekoliko neprospavanih noći:
- Nismo propali. Sve suprotno od propasti - ide nam bolje nego ikad, iznajmili smo cijelu zgradu i osjećamo se sigurnije. Nama je trebao prostor, a moja je jedina zasluga što sam još ranih devedesetih shvatio da se sindikalna imovina neće podijeliti i da ćemo ostati beskućnici budemo li čekali podjelu. Mi smo za ovu zgradu štedjeli 18 godina.
Od svih kritika jednu smatra utemeljenom - to da je neiživljeni makroekonomist. Nikad se, kaže, nije prestao baviti makroekonomijom; ona je moćan alat zahvaljujući kojemu ga članovi Vlade ne mogu voditi žednog preko vode, pokušaje da proture primjerice vezivanje plaća uz deficit, ili da prodaju realni BDP pod nominalni lako bi osujetio.
U ovih 25 godina najviše je revidirao ekonomske stavove:
- Nas u obrazovanju i javnom sektoru uvijek su šarafili za plaće. Prije krize dogma je bila rasterećenje gospodarstva. Danas mi je smiješno kako se tada nismo bunili protiv te dogme, već smo štrajkali radi toga da se to rasterećenje provede ravnomjerno, a ne samo preko naših leđa. Danas, u okolnostima krize, mislim da je sam takav zahtjev imbecilan. Sada mislim da treba jačati potražnju. Državni sektor ni u jednoj zemlji svijeta nije učinkovitiji od privatnog. Ne može ni biti. Samo je pitanje koliko je neučinkovit, a naš je strašno neučinkovit.
Ali ne vjerujem da je prevelik, a to potvrđuju i analize Instituta za javne financije. I to vlast nervira!