ZAGREB - Porezi su cijena koju plaćamo za civilizaciju. Njima se osiguravaju državni prihodi, a oni koji ih plaćaju vlasnici su udjela u sustavu i imaju pravo odlučivanja na koji će se način trošiti prikupljeni novac. Porezi su krvotok stabilnog društva.
Nisam poludio. Čitam “Paying Taxes”, novu publikaciju Svjetske banke (prvu rečenicu i oni su ukrali Oliveru Wendellu Holmesu, legendarnom američkom sucu s početka 20. stoljeća). U svjetlu saborske rasprave o proračunu i to štivo neočekivano dobiva na značenju. Čitam dalje:
Tijekom proteklih šest godina 110 zemalja (od 183 promatrane) pojednostavilo je svoje porezne sustave ili smanjilo opterećenja poduzetnicima
Jedanaest zemalja u istočnoj Europi i srednjoj Aziji svoje je porezne sustave učinilo prijateljskijima
Promjena je počela 2004. u Bugarskoj, nastavila se godinu dana kasnije u Latviji, da bi sljedećih godina “pomela” regiju.
Pozitivne porezne reforme proveli su Azerbajdžan, Turska, Uzbekistan, Bjelorusija, Ukrajina, Kirgistan, Makedonija, Albanija, Crna Gora...
Nitko ne spominje Hrvatsku.
Ne spominju nas jer tijekom proteklog razdoblja, unatoč krizi i nasušnoj potrebi za reformama koje bi potaknule nove poslove i novo zapošljavanje, mi u Hrvatskoj s državnim nametima (porezima i doprinosima) nismo napravili baš ništa - osim ih povremeno povećavali.
Čitam dalje: Ekonomije širom svijeta temelje financiranje svojih troškova i dosezanje zacrtanih ekonomskih i društvenih ciljeva na novcu prikupljenom porezima. Zemlje s manjim prihodima koje su na nižem stupnju razvijenosti manje se koriste novcem svojih poreznih obveznika... Nije dobro.
Prepoznajem Hrvatsku, ali nalazim je u pogrešnoj grupi. Zemlje s “gornjim srednjim” prihodima, kamo Hrvatsku svrstavaju, ne bi trebale biti s nerazvijenima po državnom trošenju.
Pišući za subotnji Magazin Jutarnjega prikaz najnovijih irskih problema s bankarskim sustavom (i financiranjem vlastite države) imao sam kratku prepisku s Davidom McWilliamsom, autorom “Papine djece”, knjige koja se vrlo kritički bavi novom irskom elitom iz vremena ekonomskog uzleta devedesetih za koju, grubo rečeno, smatra da je, zajedno s političkim vrhom zemlje, potrošila desetljeće u autističnom samoljublju.
Čak i danas kada je MMF na vratima s paketom pomoći oni tvrde da “s delegacijom razgovaraju o nekim drugim problemima”.
Opet prepoznajem Hrvatsku i grčevitu borbu protiv bilo kakvog “tuđeg” upletanja u uvođenje reda u nefunkcionalnom sustavu, ali i sve neuvjerljivije prizivanje citata tih istih, neželjenih, globalnih eksperata, za potrebe provođenja dnevne politike. “I MMF i Svjetska banka pohvalili su naše reforme”, opet su ovih dana ponavljali i Jadranka Kosor i “njen” ministar financija Ivan Šuker.
Kao da je to važno, čak i kada bi bilo točno. A točno je da je doista iz svih institucija proljetos stigla podrška Vladinu planu reformi, ali i da danas gotovo svakodnevno sa svih strana stiže pitanje: Kada ih mislite početi provoditi?
Ovih sam dana na brzom ručku s predstavnicom velike globalne korporacije koja od sredine devedesetih ima svoje pogone i u Hrvatskoj čuo zanimljivu tezu: mi ovdje u Hrvatskoj nemamo Vladu, imamo samo neke ljude koji su tamo zaposleni. Jadranka Kosor tako “radi na mjestu premijerke”, Ivan Šuker zaposlen je na radnom mjestu ministra financija...
Kao lojalni zaposlenici kompanije-države oni pritom svim raspoloživim oružjima nastoje uništiti konkurenciju - privatnu Hrvatsku koja im pokušava srezati troškove i podijeliti zamaman broj otkaza. Gledano iz tog kuta, mnogi Vladini potezi postaju razumljivijima.
Teza, naravno, nije točna, funkcionira jedino kao doskočica u opuštenom razgovoru. Točno je, međutim, da prevelik broj naših državnih dužnosnika nikada nije shvatio društveni značaj svojih funkcija.
To pokazuje i prijedlog novog državnog proračuna koji ovih dana čeka svoju potvrdu (ili odbacivanje) u sabornici. Nizanje brojki koje u sebi ne uključuju viziju razvoja u budućnosti posao je činovnika, ne političara.
Spuštajući se sa zagrebačkog Gornjeg grada uoči vikenda, pred shopping centrom koji je ujedno i okupljalište zagrebačkih skorojevića izbrojao sam četiri Ferrarija i Bentley sa ZG registracijom.
Vjerojatno sve “službena vozila”, koja su poreznici tvrtkama njihovih vlasnika priznali kao “troškove poslovanja”.
Ne mogu izdržati a da ne ukradem prvu rečenicu prošlotjedne kolumne Thomasa Friedmana: “skočite li sa 80. kata, barem 79 katova možete misliti da letite”.
